Baš kako je svijet u posljednjih dvije godine postao začudan, takve su bile i ove zakašnjele Olimpijske igre. Jesu li ili nisu trebale biti održane, ostat će vječna tema, no sigurno je da ih nećemo nikada zaboraviti. Jer nikada ih ovakvima nismo vidjeli.
Bile su to Igre bez publike, s domaćinima od kojih su mnogi bili rezervirani prema cijelome eventu. Nedostajale su uobičajene novinarske reportaže iz Tokija, grada koji zapanjuje. U novom režimu odvijanja života, objektivno, nije bilo ni vremena ni prostora da malo bolje upoznamo fascinantnu japansku kulturu, koja se ostatku svijeta povremeno učini izvanzemaljskom.
Bile su ovo Igre u kojima je bilo najmanje onoga što smo navikli gledati po ljetu svake četiri godine. Ipak, dobili smo nešto drugo što smo često propustili primijetiti u dva tjedna olimpijske ludnice. To su sportaši. Njihove priče, ideali, pobjede i porazi, suze i smijeh i nevjerojatna, ali baš nevjerojatna želja za životom.
Važno je sudjelovati, shvatili smo po putu. Ta prvobitna maksima koja je vremenom izbledjela, zasjala je ponovno u novom svijetu kojeg ne razumijemo u potpunosti ali kojeg smo sami stvorili. Jer u ovom začudnom svijetu našli smo se u situaciji kada sami sebi moramo ponavljati da je važno, važnije, najvažnije sudjelovati. Što brže, jače i više. Pa i naglavačke, poput artista na ceremoniji zatvaranja, pored najjednostavnijeg simbola čovječanstva kojeg smo stvorili koji uvijek nekako svijetli u mraku.
