Strava i užas, očaj ili olakšanje.
Emotivni su to impulsi koje dobro poznaje svaki pravi navijač, a za igrače i trenere oni su najčešće još i intenzivniji. Pogotovo kad se stisnu u jedan trenutak, praktički treptaj oka na samom kraju priče kad nema više vremena za popravak, kao što je to bio slučaj sinoć u Maksimiru.
Dinamo je protiv ekipe koja mu je donedavno bila tek sparing-partner igrao utakmicu koja naizgled nije odlučivala ni o čemu. U prvom poluvremenu uspio joj je uputiti tek jedan neopasni nazovi-udarac, onda je u drugom Damir Krznar podigao s klupe tešku artiljeriju, stisuo Lokomotivu i krenuo ganjati taj barem jedan gol. Da je važnost susreta veća nego što bi se na prvi pogled dalo zaključiti, barem za njega i njegov stožer, natuknula je reakcija čitave domaće klupe koja je u 77. minuti na pogodak Mislava Oršića skočila u ekstazi gotovo kao da se radilo o onome koji joj donosi plasman u Ligu prvaka i puste UEFA-ine milijune; možda to neće nitko priznati, ali svaka je utakmica za Krznara sad kvalifikacijska.
A onda, strava i užas.
Arbër Hoxha igrač je koji je u Loksu stigao prije nekih mjesec dana iz kosovskog kluba KF Ballkani. Ušao je u igru četiri minute prije isteka 90., njegov tek drugi nastup u HNL-u. U prvoj minuti sudačke nadoknade pozicionirao se u srce šesnaesterca i mahao rukama prema suigračima, nadajući se da će ga zamijetiti i dodati mu. I stvarno, jedna je lopta krenula prema Hoxhi; Stefan Ristovski, koji je sinoć prisilno igrao stopera, ostao je kratak i Hoxha se našao sam oči u oči s Dominikom Livakovićem.
To je to, kume. Imaš jednu priliku, jedan udarac nakon kojeg ćeš biti heroj ili tragičar. Golom Dinamu ne bi samo kickstartao svoju karijeru u HNL-u, nego bi i opasno zakuhao utrku za naslov već na samom njenom početku; što bi taj gol značio za Krznarovu sudbinu možemo samo nagađati.
Znate taj osjećaj, onaj kad ti tijelom prostruji nekakav skoro iskonski strah. Na Dinamovoj klupi morali su u trenu protrnuti ili se naći oblivenim hladnim znojem. Neeee! Protrnuo je i Ristovski, zacijelo sutrašnji antiheroj čiji će se potez i postavljanje secirati i snebivati se njegovom igrom. Livaković je, pak, instiktivno krenuo naprijed, tijelom na eksploziju.
Hoxha je pucao ravno i snažno, pogodivši golmana negdje u predjelu prsa i vrata, lopta se odbila u sigurnost praznog prostora. Kompletno Dinamovo predstavništvo je odahnulo: dobro je, još uvijek smo tu. Zasad. A Arbër Hoxha pao je na koljena, zarivši lice u dlanove. Morat će čekati drugu priliku. Ako je bude.
