Hrvatska je večeras pokušala biti nešto malo drugačije od onoga što inače jest protiv najjačih suparnika, barem od Svjetskog prvenstva: prvenstveno strpljiva, kompaktna i čvrsta u obrani; pokušala je odigrati bez previše ulaska u rizike, minimalizirati pogreške i vrebati svoju šansu iz kontre. Nije joj to baš najbolje išlo i naposljetku je zaigrala onako kako najbolje zna.
Francuska je, s druge strane, naprosto bila Francuska.
Uoči utakmice stekao se dojam kako je izborniku Zlatku Daliću bilo posebno stalo da se momčad pokaže u dobrom svjetlu protiv Francuza. Dok je pred neke druge susrete pomalo i povlačio kočnicu, spuštao atmosferu, pa time i očekivanja, ovdje je jasno rekao kako je cilj pobjeda i da će igrači sve napraviti da do nje dođe.
“Nebitna je izvedba, bitan je rezultat”, izjavio je. “Frustrirajuće je kad ti igraš, nešto pokušavaš, a oni zabiju četiri gola.” Ponovio je Dalić i to kako smatra da je Hrvatska u zadnje dvije utakmice, dva poraza 2-4, ostala ponešto dužna Francuzima i očito je bilo da su mu na umu dvije stvari: nabrijati igrače na nekakvu ‘osvetu’, kao i suprotstaviti se sjajnoj reaktivnoj, kontraškoj momčadi kao što je Francuska tako što će je natjerati da preuzme inicijativu, odnosno da “igra i nešto pokušava” prvenstveno ona — a Hrvatska da onda zabija golove.
Francuska je po svom identitetu i karakteristikama igrača doista tranzicijska ekipa kojoj najbolje odgovara kad je suparnik proaktivan i kad se ona može pritajiti, malo umrtviti igru, a zatim bljesnuti i ubacivanjem u višu brzinu povesti ubojitu kontru. U prvom međusobnom susretu u Ligi nacija nije bila posebno impresivna i izgledalo je kao da je igrala s pola snage, a ipak zabila četiri komada; Hrvatskoj je tad ostao samo privid dobrog dojma, jer igrala je zapravo točno onako kako je suparnik želio i u osnovi glatko izgubila.
Pitanje je sada bilo može li Hrvatska — ponovno u 4-2-3-1 s Milanom Badeljem umjesto Marcela Brozovića, a Mariom Pašalićem i Nikolom Vlašićem na desnoj strani i desetki — napraviti nešto suprotno: dovoljno dugo ostati strpljiva i kompaktna, vrebajući svoju šansu umjesto da napadne i pohita je sama stvoriti.
To je pitanje već u osmoj minuti susreta postalo suvišno jer Francuska je odmah povela i to je, dakako, poremetilo početnu ravnotežu i Dalićev plan. Momentum je smjesta prešao na gostujuću stranu.
I nakon što je preživjela prvih 20-ak minuta samo s jednim primljenim pogotkom, Hrvatska je ipak počela preuzimati sve više inicijative. Drugačije zapravo nije ni moglo biti, jer konfiguracija momčadi koju je Dalić izveo na teren i nije bila baš kontraška. Francuska, s kapitalom tog vodećeg gola, opet je zapala u onaj svoj mod igranja ‘koliko treba’; Hrvatska joj je, uostalom, stvorila tek jednu zaista izglednu šansu.
A onda su u drugom poluvremenu obje ekipe pokazale lica sličnija svojim uobičajenim. Ušli su Mateo Kovačić i Josip Brekalo umjesto Badelja i Pašalića, Vlašić se vratio u sredinu i sve je to ubrzalo protok lopte te učinilo igru ofenzivnijom i konkretnijom. Kad je pao gol, Hrvatska se još znatno više razgoropadila i počela preuzimati više rizika. Uzalud je Dalić rukama pokazivao da se igra smiri, a lopta spusti na zemlju; Hrvatska teško može protiv sebe same.
I nije bila potrebna nekakva drastična pogreška ili nesreća u obrani da se to kazni. Tek jedna genijalna i, pokazalo se, presudna francuska minijatura koja je domaće ostavila u šoku taman kad je izgledalo da mogu do pobjede. Posjed lopte, koji se u prvom poluvremenu kretao blizu 60 posto za Francuze, do kraja utakmice je pretegnuo a hrvatsku stranu. Dalićeva momčad opet je “igrala i nešto pokušavala”, ovaj put je ostavila i bolji dojam nego prošli put i možda zaslužila više, ali opet je izgubila.
Jer Francuska je opet bila Francuska.
