Sad već negdje pri samom kraju razgovora koji je potrajao standardnih sat vremena, predosjećajući kakav bi mogao biti njegov odgovor, pitam Bornu Goju je li mu godio publicitet koji je dobio za vrijeme završnice Davis Cupa.
“Pa nije”, kaže tiho i prije nego što sam dovršio pitanje. “Ja san stvarno, preziren…”, traži se malo, kao i tijekom cijelog intervjua. “Kažen uvik da su djela bitna, a ne riči. Znaš, sad ja odigran odlično u Davis Cupu i sad mene svi odjedanput nešto zovu… Čak mi neki novinar za neki lifestyle magazin kaže ti si idol mladima. Ja govorin, ljudi moji, da vi znate šta san u životu sve radia, ne da nisan idol, nego san vjerojatno primjer šta ne radit”, kaže bez imalo zadrške. “Kako bi reka, nisan ja sad tu doša, zato sam i odlučia ovaj intervju napravit, jer stvarno mislim da možeš napisat neke normalne stvari, a ne ono da ja iden sad tu prodavat neku pamet jer san odigra odličan Davis Cup”, priča. Kratko objašnjava da je samo dao sve od sebe, pa mu to opet počinje titrati živce.
“Ima toliko tih ljudi koji ti se odjedanput počinju nešto javljat”, kaže. “To ti je posebno tako u Splitu. Sad odjedanput se nešto neko javlja: kako san? Šta, kako san?! Šta tebe boli kurac kako san. Jer san ja nešto odigra, sad si ti kao dobar sa mnom. To je toliko jadno“, kaže rezignirano, pa opet postaje nervozan: “Ja uopće nisan to zna, do tog trenutka, koje su to nebuloze u tim novinama. Gojo je reka: Hajduk će dobit. Koga boli kurac šta san ja reka, koga boli što je Gojo reka. Pa normalno da ću navijat za Hajduk, iz Splita san, šta bi triba navijat za Inter Zaprešić“, kaže posprdno.
“Vidi, ja san na presici za ATP Challenger Zagreb, i sad dođe novinar, on meni govori: ‘Rasplet HNL-a?’ Šta san ja, Anton Samovojska, jebote?! Šta bi ja sad triba? Znaš, ono, jebate… Daj, pustite me ljudi da živin”, govori sad već kroz blagi smijeh, kao da se i samom sebi smije.
“Blagoslovljen sam da se nisan mora nikome uvlačit u guzicu. Takav san i to je to”
Ne znam, netko će možda reći da je Borna Gojo lud, da je ovakav ili onakav — vjerojatno ima i onih koji bi mu savjetovali da bi u javnosti trebao istupati drugačije — ali on je jedan sasvim normalan, ispravan dečko. Nije baš ni uvijek ovako nabrijan, a ta povremena frustracija i gorčina koje cure iz njega zapravo i nemaju puno veze s tim što čovjek već nekoliko godina tavori izvan top 200 tenisača svijeta.
“Osim ako ne gledaš čisto teniski, ti nemoš nać neke uzore u tom tenisu”, kaže u jednom trenu. “Jer ti ljudi su svi anemični. Zašto? Zato šta je za njih od pete godine života sve tenis. I oni te nauče šta ti trebaš reć: Yes, I played very good, I’m happy, Thank you, crowd”, priča posprdno na, nazovimo je, istočnjačkoj verziji engleskog, pa počinje kritizirati sveta teniska imena, pretpostavljate koja, smatrajući da nisu dovoljno učinili za status nižerangiranih tenisača. “Problem je šta svi gledaju sebe i niko ne vidi tu širu sliku”, objašnjava. “Ja to zovem vrtlog gluposti i sebičnosti. Nekad moraš ti popušit u životu, al ćeš reć: OK, nešto sam pomoga napravit”, misli zapravo na nejedinstvo koje je prisutno kad je u pitanju organiziranje bojkota.
“Znači, ja ću rađe udrit nego da dobijen pet istih poena”
Sjedimo na terasi jednog kafića blizu trešnjevačkog placa. Utorak je, 10 sati ujutro, a Borna je do prije pola sata na obližnjem Metalcu imao trening koji je počeo u osam. Iako u 12 opet ima trening, ne osjećate kao da bi vam se trebalo žuriti; Borna je ugodan i ležeran tip, a neće stvarati probleme ni našem Vjeki Skledaru koji će ga fotografirati nakon intervjua.
“Ja san uvik bia lik koji kad trenira, kad radi — radi”, sad kao da se malo opravdava. “Nema, nisan ja sad neki, treniran po’ ure, bacan rekete, znaš.” Pitanje je zapravo bilo osjeća li i on da u njemu postoje dva posvađana tipa o kojima sam pisao netom nakon nestvarno dobrog nastupa na Davis Cupu; jedan koji želi ispuniti svoj potencijal te drugi koji se ipak malo buni jer shvaća koliko se potrebno žrtvovati.
“Ma, mislin, ja san pročita taj tekst i ono, bia mi je zanimljiv”, kaže za članak koji do intervjua uopće nisam htio spominjati, iz straha da ga Gojo ne bi krivo interpretirao te odbio intervju. “Neke stvari si pogodia, neke nisi. Nebitno, ne da se ljutin, meni je bilo super šta ideš uopće tako pisat… Ali ne znan šta bi ti sad pametno reka”, kratko se traži, pa počinje pričati ovo da je uvijek bio lik koji pošteno radi.
“Možda mi je najveći problem taj što san, kako bi reka, naučia živit normalno. Znaš, ono, uvik san ima normalan život — škola, osnovna, srednja, posli toga faks… Znači, još uvik se borin, ali san puno bolji nego san bia. Vidi, ja ću izać vanka u sridu, ali ne znači da sutra neću trenirat ili tako nešto. Ili kad završin trening, neću sad ić gledat video analizu, nego ću otić s prijateljima na kavu… Možda još uvijek jednostavno nisam dovoljno opsjednut. I zato se događaju ti bljeskovi, kad uspijen sebe stavit u ono: ok, sad moraš. Onda igran puno bolje nego, znaš, kad ono, sad dođen u neku Češku, pada kiša, pet stupnjeva, zemlja, i sad ono. Kako bi ti reka, neću istankirat meč, ali jednostavno nisi isti igrač.”
Tenis nikad nije bio sve u Gojinu životu. Neobavezno ga je počeo igrati s 10-11 godina, a trenirati s 12.
“Jedan od razloga zašto sam i otiša iz nogometa je taj šta me jako nerviralo kad bi neko drugi nešto zajeba”, referira se na prethodno razdoblje provedeno u Hajduku. Taj kasniji početak imao je svoje posljedice; Gojo je već onda prioritet stavio na rezultat, što u razvojnom smislu nije idealno, da ne pričamo o manjoj satnici treninga u odnosu na svoje vršnjake. Ni tada nije trenirao više od sat i pol-dva dnevno, a kad ga kasnije pitam što bi napisao u pismu mlađem sebi, odmah ističe da ne bi takav značaj pridavao rezultatima.
“Vidim koliko mi danas fali identitet kao igraču i to sad pokušavam gradit”, kaže, pa ga usput pitam što znači ona izjava njegova trenera Gorana Prpića da voli malo previše eksperimentirati na treninzima. “Znači, ja ću rađe udrit, više me zadovolji neki winner od 800 na sat, nego da dobijen pet istih poena”, kaže. “On mi pokušava pojasnit da je tenis na kraju dana igra postotaka, da bude što više istih kvalitetnih udaraca.”
“Otvara ti se cili svit”
Zbog nedostatka uvjeta u Splitu Gojo je sa 17 godina došao u Zagreb, gdje je konačno počeo ozbiljnije raditi. U tom mu je smislu — ali i puno više od toga jer je prvih nekoliko mjeseci živio sam u stanu na Borovju — jako puno pomogao Pero Kuterovac, čovjek koji mu je i danas kondicijski trener, ali i jedan od onih pomalo ‘željeznih’ trenera koji mu je usadio poštenu radnu etiku. Bilo je to razdoblje kad je već počeo igrati Futurese, ali i kad je stigla ona ponuda s koledža Wake Forest koja se ne odbija.
“Ti kad odeš na faks, tu prvu godinu, s 18 godina, sam u Ameriku, znaš ti šta ti se otvara?”, kaže, gledajući vas sa svojim prodornim plavim očima. “Otvara ti se cili svit”, kratko se podsmjehuje, kao da je svjestan što sve ne bi trebao ispričati. “Znaš, ono, trening ti je u glavi na osmom mistu. Sad ideš vani, pa ovdje ima 10 ženski, pa kad igraš meč, neš se istegnit jer ideš vani, razumiješ…”, priča dok stalno čujete to još mekše ‘ć’ u njegovu govoru.
Iako je ta prva godina na faksu očito bila burna, Borna je ubrzo postao najbolji igrač — Wake Forest je osvojio i nacionalno prvenstvo — godine 2017. je debitirao na Challenger Touru, da bi 2020. službeno postao profesionalac te zamrznuo stipendiju na 10 godina; još uvijek, međutim, nije bio probio granicu od top 200, iako je u jednom trenu bio 208., a trenutno je 219. Pitam ga koliko je teška Challenger razina.
“Ti moraš to ne iskopat, nego moraš osvojiti četiri-pet turnira da bi doša negdje blizu”, misli na ulazak u top 100, pa navodi primjer mladog Britanca Jacka Drapera koji je ove godine osvojio već četiri Challengera, ali je tek 106., s time da je dobivao i nekoliko pozivnica za Masterse. “A level je jako, jako sličan. I čak bi reka da se prije na ATP-ju dogodi da ti neko dođe prvo kolo da ga boli ona stvar, jer se loše osjeća, jer ovo, jer ono… A na Challengeru svako grize. Nema jedan meč da ćeš ti odigrat da ti neko pusti, nema šanse”, objašnjava i priznaje i to koliko ga loši suci znaju frustrirati, da ne pričamo o tome da s njegovim rankingom godinu ne možeš završiti u plusu, i to unatoč tome što Prpić ne putuje s njim cijelu godinu.
“Meni se gadi kad dođem i vidim te političare”
Gojo i Prpić su inače sad već u Parizu, gdje za koji dan počinju kvalifikacije za Roland Garros; ondje je odlučio otići malo ranije te propustiti Challenger u Zagrebu, dijelom i zbog ozljede leđa od prošle godine zbog koje se pokušava dozirati. Borna je dobro započeo 2022. — igrao je svoje prvo finale Challengera, u indijskom Bengaluruu — ali je ubrzo uslijedio niz od šest turnira na kojima nije prošao drugo kolo. Kaže da je opet malo pretjerao s rasporedom, pogotovo kad uzmete u obzir da na turnire uglavnom ide s automobilom, a nakon dobrog niza u Indiji imao je i neočekivanu pauzu od mjesec dana.
“To je samo pokazatelj koliko je to smiješna organizacija”, misli na ATP, koji mu nije dopustio da prijavi nove turnire kad su tri na kojima je trebao nastupiti otkazana. Svejedno, kad pričamo o njegovu tenisu, nema neke frustracije i gorčine; dapače, Gojo se čini ležeran, pa i kao da je sazrio.
“Znam da mogu igrat sa svakim”, reći će u jednom trenu. “Mislim da ti to, ako igraš dobro i ako radiš stvari koje trebaš radit, ne može pobić”, kaže kad ga pitam je li opterećen time hoće li se uspjeti probiti. “I mislin da san trenutno dosta čist s tim da želin igrat i dat tome sve šta mogu. Pa ako bude, bit će, ako ne, isto… Da znan reć, da nije ono, moga san i to…”
Sad već na samom kraju razgovora, pitam ga koliko su mu nakon Davis Cupa znani i neznani savjetovali da bi trebao promijeniti ponašanje dok su upaljene kamere, želeći mu zapravo reći da bi trebao ostati baš ovakav kakav je. Normalan dečko.
“Najviše bi ti to meni otac reka”, kratko se smije. “Pa nemoš uvik reć, šta ti je… Al ja san to odlučia i to je to. Takav sam i privatno i, kažem, najviše cijenim iskrenost. Jer meni stvarno nije cilj nekome se svidit, ne zanima me to. Ako san nekoga uveselia, ako je neko dite uzelo reket u ruke zbog mene, super. Ali da ću ja sad pričat što bi tribalo pričat…”, priča, pa opet postaje nervozan: “Mislim, meni se gadi kad dođem i vidim te političare. Mi smo u Madridu bili, ja san pita, zašto ste vi ovdje? Šta vi tu radite? Šta meni znači, ljudi dolaze i odjedanput te pozdravljaju. Znaš, ono, svi gledaju kako mogu izvuć neku korist… Ja san od toga cijepljen. I blagoslovljen sam da se nisan mora nikad nikome uvlačit u guzicu. Takav san i to je to.”
