Inat. To je ono što u dobroj mjeri definira Novaka Đokovića. To je, uostalom, ono što u dobroj mjeri definira barem neke od šampiona. U njegovu konkretnom slučaju, inat je ono što mu je pomoglo da uopće opstane. Da nije bio inatljiv, nikad ne bi postao profesionalni tenisač. Ne bi isplivao iz neimaštine koja je opterećivala nemali broj sportaša na ovom području. Da nije bio inatljiv, ne bi se onda nikada riješio ni uloge Trećeg. Ne bi nikada postao Partibrejker i prekinuo dominaciju Rogera Federera i Rafaela Nadala.
Ne bi onda ni ovu godinu završio na ovakav način.
Pritom ne želim upasti u patetiku u kojoj se većina njegovih sunarodnjaka već neko vrijeme guši. Stvar je u tome što nije uopće bitno kako vi ili ja percipiramo stvari. Bitan je isključivo on. U njegovoj je perspektivi to bila teška i neizvjesna godina. Godina u kojoj su mu iz dobro poznatog razloga onemogućili da igra tenis, barem u Australiji i SAD-u, i zbog čega je u konačnici on sam osjećao da je doživio nepravdu. To je najbitnije, a ne ono što vi ili ja mislimo.
A kad Đoković osjeća da je u nekom pogledu zakinut, da mu se događa nešto što misli da ne zaslužuje, onda vam se najčešće ne piše dobro. Tada iz sebe izvlači još onih dva-tri posto zbog kojih postane gotovo nepobjediv. To je, uostalom, ono što ga je hranilo cijelu karijeru i što ga je učinilo takvim šampionom. To je onda ono i zbog čega jučer vjerojatno ne bi imao šanse ni bolji igrač od Caspera Ruuda.
Prize money raste, pa tako i priča o kalendaru koji se kosi sa zdravim razumom gubi na važnosti, a ozljede će i dalje u velikoj mjeri obilježavati Tour, kao i završni Masters
S obzirom na te pomalo izvanredne okolnosti, Đoković je na kraju imao sasvim dobru godinu. Dapače, osvojio je pet od 11 turnira koliko ih je igrao te ostvario 41 pobjedu uz šest poraza. Jedini poraz koji ga je mogao peći bio je onaj od Nadala na Roland Garrosu; doduše, iako si je on sam, kao svaki šampion, vjerojatno imao što za predbaciti nakon tog meča, iz neutralne perspektive dojam je da je to bio jedan od najboljih Nadalovih mečeva na Roland Garrosu u zadnjih nekoliko godina. Bilo kako bilo, najvažnija stvar za Noleta bila je ta da je uzeo Wimbledon, iako treba reći da je opet imao blagonaklon put do naslova, a druga najvažnija stvar postala je ta da je nakon šest godina konačno osvojio završni Masters.
Postao je i najstariji osvajač ovog turnira, a uspio je izjednačiti i Federerov rekord po broju naslova. Đokoviću inače završni Masters, baš zbog tih pet naslova koje je prethodno osvajao, neko vrijeme nije bio prioritet; dolazio bi umoran i iscrpljen, katkad i ne baš motiviran, i često nije igrao posebno dobro. Doduše, to se promijenilo u zadnje dvije-tri godine, a glavni razlog zašto ga u tom razdoblju nije osvojio bila je zapravo jaka konkurencija.
Novac i zdravlje
Ove godine to nije bio slučaj. Gledali smo, nažalost, još jedan završni Masters koji nije opravdao status turnira najbolje osmorice tenisača na svijetu, a koji je ovaj put bio i pomalo predvidljiv.
Stvari su se zakomplicirale onog trenutka kad je svoj nastup otkazao Carlos Alcaraz; turnir je izgubio veliko ime, te samim time na atraktivnosti i kvaliteti. Tu treba uzeti u obzir i izostanak Sasche Zvereva, kao i činjenicu da Daniil Medvjedev ne igra svoj najbolji tenis zapravo još od poraza u finalu Australian Opena od Nadala; potonji je u godinama kad mu, pogotovo u uvjetima kakvi mu najmanje odgovaraju, treba više mečeva da bi uhvatio formu i nije bilo neočkivano to što je u prva dva meča upisao dva poraza. Stefanos Tsitsipas, pa ni Andrej Rubljov ne djeluju kao bolji igrači u odnosu na prošlu sezonu i onda imate ovakav turnir. Šteta je i što Dominic Thiem još traži staru verziju sebe, iako je dojam da mu treba samo jedan malo jači rezultat.
Na sve to nadovezali su se i neki dobro poznati problemi; i ove smo godine imali priliku gledati dva dead rubbera, odnosno mečeve koji nisu imali nikakav rezultatski značaj. Sreća u nesreći bila je ta da se već na papiru radilo o dobrim mečevima, odnosno o onom između Nadala i Ruuda te pogotovo Đokovića i Medvjedeva koji ponovno nisu razočarali.
Sve to, međutim, ne brine previše organizatore koji vrlo vjerojatno zadovoljno trljaju ruke. I ponovno nije bitno kako vi ili ja percipiramo stvari, jer kad pričamo o završnom Mastersu, pričamo o vrlo profitabilnom eventu.
ATP Nitto Finals već dugi niz godina jako dobro posluje i izgleda da mu ne može naštetiti ni slaba konkurencija, pa ni taj format koji se objektivno može dovoditi u pitanje. Istini za volju, da turnir dođe u Zagreb, i sam bih bio voljan iskeširati pa valjda i do 100 eura za kartu, pogotovo za Nadalov ili Đokovićev meč. Doduše, ni to nije toliko bitno jer, iako se već drugu godinu zaredom može pronaći pokoje prazno mjesto u dvorani Pala Alpitour u Torinu, čak i u finalu, prihodi od ulaznica samo su manji dio; glavnina novca dolazi od TV prava i sponzora.
Čini se da su to stavke koje nezaustavljivo rastu. Barem ako je suditi po visini nagradnog fonda koji je u odnosu na prošlu godinu skočio za 103 posto i sada iznosi 14.750.000 dolara, što ga čini najvećim nakon onih na Grand Slamovima; naravno, uzmite u obzir to da se na završnom Mastersu prize money dijeli na puno manje igrača. I to je u suštini najbitnije; nije bitno što o turniru mislimo vi ili ja, već je bitno da prihodi nemilice rastu. Prize money će inače porasti i sljedeće sezone općenito na ATP Touru, pa i na Challengerima, i to za iznos najveći u povijesti, a još tri turnira iz serije Masters 1000 trebala bi produžiti svoje trajanje na 12 dana; radi se o Madridu, Rimu te Šangaju, koji se izgleda vraća u kalendar. Kako će se to sve odraziti na igrače i njihovo zdravlje, očito nije bitno.
Pritom ni ne treba osjećati preveliku empatiju prema njima jer u suštini su sami krivi; nikad nisu djelovali jedinstveno i manje-više svatko je gledao sebe i svoje interese. I sad kad će imati još veći dio kolača, očekuje se da će biti i još manje prigovora; tako i priča o predugačkoj sezoni ili kalendaru koji se kosi sa zdravim razumom gubi na važnosti, a ozljede će i dalje u velikoj mjeri obilježavati Tour, kao i završni Masters.
Turnir na kojem vjerojatno ni dogodine nećemo gledati osmoricu najboljih.
