Nakon dugo vremena u Derbi ulazimo s narativom na kojega nismo navikli. Ne radi se toliko o tome da će se utakmicu započeti dvije momčadi od kojih nijedna nije prva na prvenstvenoj ljestvici, nego o tome da se prvi put nakon mnogo vremena Dinamo nalazi u situaciji gdje mu je pobjeda potrebna više nego Hajduku.
Vaditi brojeve, zbrajati bodove i gol razliku jednostavno nema smisla. Uspoređivati sudačke greške i dvojbene kriterije još manje.
Dinamo je u pravilu imao komfornu situaciju, mirnoću koja pogoduje igri, a onda i rezultatu. Dovoljna zaliha bodova garantirala je igru bez ikakvog rezultatskog pritiska, što je u utakmicama visokog emocionalnog naboja ključno. A koliko god bilo tužno pričati o tome, dovoljno sigurnosti da okrenu vodu na njihov mlin su imali i u sudačkim odlukama. Ukratko, Dinamo je igrao bez pritiska.
Hajduk je, s druge strane, u utakmicama s Dinamom vidio šansu da pokaže svoje pravo lice. S aspekta Hajduka derbiji su postali više od obične utakmice rivala, bile su poligon na kojemu je mogao dokazati nekakvu poetsku pravdu. Utakmica s Dinamom iz perspektive svih navijača Hajduka bila je prilika da se pokaže nesalomljiv duh, da su još tu usprkos svemu i da su spremni na borbu. Pobjeda nad Dinamom označavala je pobjedu nad korumpiranim sistemom, stavljajući dodatni pritisak na leđa igrača, koji su se i sami nerijetko osjećali oštećeno.
Ukratko, Hajduk je u tim utakmicama imao pritisak dokazivanja ispravnosti ideala.
A takav teret opterećuje jasnoću razmišljanja i lakoću igre, taj teret zdravu sportsku motivaciju pretvara u nepotrebnu težinu svakog poteza. Takav teret ionako kvalitetom slabiju momčad obično vodi ravno u poraz, jer fokus nije isključivo na nogometu nego na dokazivanju poante.
Dišpet i borba protiv sistema
Ipak, ovaj je put okvir sasvim drugačiji. Dinamo je šest bodova iza Rijeke – a dok Riječani gaze redom, oni se muče. U međusobnom se duelu nisu proslavili, a ni vruće gostovanje nije olakotna okolnost. Šest bodova je jako puno, ali osam ili devet bilo bi teško dostižno. Na Dinamu je stoga prvenstveno rezultatski pritisak. Pobjeda je potpuni imperativ i nikakvo opreznije postavljanje i iskorištavanje Hajdukove želje za pobjedom ne dolazi u obzir. Osim rezultatskog pritiska, dodatni je pritisak implikacija koje bi rezultatski neuspjeh donio.
Lovina se pretvorila u lovca. A ta tranzicija sa sobom nosi stres kakav Dinamovi igrači nisu osjetili jako dugo
Klub čije čelne ljude potresaju milijunske optužnice i čiji se igrači razvlače po novinskim naslovima kao dio nove bujice koju donosi Football Leaks sigurno nije koncentriran samo na nogomet. Uzdrmane strukture na katu sigurno se očituju i na terenu. A druga i još očitija implikacija je, nakon što bi već na polusezoni pali u drastični zaostatak za liderom, čišćenje svlačionice. I to temeljito čišćenje, u kojem ne bi bilo sigurnih. Prve bi zvijezde kao logični izbori bile prve u izlogu, dok bi igrači iz drugog plana ili oni koji tek dolaze bili ugroženi izglednim novim pojačanjima. Nikome neizvjesna budućnost nije ugodna pomisao, tako da taj aspekt ne smije biti nimalo zanemaren.
Bombastične izjave nekih igrača o najdražim mušterijama i razbijanju potvrđuju nervozu koja dosad nije bila svojstvena plavom taboru.
S druge strane, Hajduk rezultatski nema baš nikakav imperativ. Realno, biti treći ili četvrti nema nikakvu suštinsku razliku, pošto oba mjesta gotovo sigurno vode u Europu, što je prvi cilj momčadi. Onu neizvjesnost koje se igrači Dinama moraju pribojavati, ako imaju imalo svijesti o prostoru i vremenu, Hajduk je netom završio. Novi trener je na poziciji tek nekoliko dana, ali i to je sasvim dovoljno da igračima da sigurnost i mirnoću jer su već mogli osjetiti kako neće biti otpisanih. Uostalom, Hajdukova financijska situacija jamči kako ove utakmice ni za koga nisu kvalifikacije. Ne treba sumnjati kako će dišpet i dalje raditi i kako će i igrači i navijači htjeti dokazati da su još živi u borbi protiv sistema, ali Hajduk dugo vremena nije s manje pritiska ulazio u derbi.
Zamijenjene uloge
Što treneri taktički mogu napraviti na terenu, potpuna je nepoznanica. Gatanje sastava ili formacija je besmisleno, posebno u slučaju Bijelih.
Hajduk je ostao bez Hysena Memolle radi ozljede, a Hamze Barryja i Jeffersona radi kartona. Najteži izostanci bit će oni Lovre Kalinića ─ najboljeg Hajdukova igrača i najboljeg vratara lige – te Márka Futácsa, koji je zabio 10 golova u 853 minute. Zapravo, igrat će oni koji budu dostupni, jer neće Joanu Carrillu ostati previše opcija za biranje. Nije baš ohrabrujuće, iako je jasno da ni s kompletnim kadrom u konvencionalnoj borbi ne bi imao prevelike šanse. Ipak, uz par razrađenih elemenata iznenađenja i suparnika koji mora pobijediti, šanse rapidno rastu.
S druge strane, Ivajlo Petev je u Ligi prvaka pokazao kako zna postaviti momčad protiv suparnika koji će napasti. Također, pokazao je hrabrost i to da se ne libi u vatru gurnuti mlade i potentne igrače. Međutim, nije pokazao da je našao ključ za domaću ligu – način za pokazati dominaciju u lovu na Rijeku. Protiv postavljenih obrana Dinamo se muči i nema prave odgovore, a mladi igrači u sistemu koji traži mnogo improvizacije znače i mnogo nestrpljenja i nešto grešaka. Što nije dobra kombinacija u situaciji kad su tri boda apsolutna nužnost.
Hajduk može utakmicu pripremati prilično rasterećen, pružiti igračima šansu da se nametnu treneru. Igrači iz drugog plana koji će uskočiti umjesto odsutnih nalaze se u situaciji gdje mogu dosta toga dobiti, a jako malo za izgubiti.
S druge strane, lovina se pretvorila u lovca. A ta tranzicija sa sobom nosi stres kakav Dinamovi igrači nisu osjetili jako dugo. Bit će interesantno pogledati utakmicu sa zamijenjenim ulogama. Ovaj put psihološke reakcije momčadi će biti zanimljivije nego taktičke, a to je zaista rijetkost.
