Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Hakoah: Snaga Židova

Čudesna priča o klubu koji je u predvečerje nacizma osvojio najprije Austriju, a onda i svijet

Zadnja izmjena: 11. listopada 2019. Ilustracija Vladimir Šagadin/Telesport

Kad izraelska nogometna reprezentacija večeras istrči na travnjak bečkog Ernst-Happel-Stadiona, to će napraviti s namjerom da eventualnim otkidanjem bodova domaćinu Austriji održi snove o plasmanu na Euro.

Ako ništa, eventualna pobjeda i preskakanje Austrije na drugom mjestu ljestvice bili bi fina osveta za 2002. i onu sudbonosnu utakmicu ovih dvaju protivnika u kvalifikacijama za SP 2002., kada je Izraelce baš njihov trenutni izbornik, Austrijanac i Bečanin Andreas Herzog projektilom iz slobodnog udarca u sudačkoj nadoknadi ostavio bez toliko željenog plasmana na najveću svjetsku nogometnu smotru. Izrael, jasno je to i letimičnim poznavateljima nogometnih prilika, ne predstavlja ni približno nekakvu nogometnu velesilu, ali možda igračima netko na tom letu za Beč kao dodatnu motivaciju ispriča priču o tome kako je jedan židovski nogometni klub, baš iz Beča, harao svijetom.

Njegovo ime bilo je Hakoah, što na hebrejskom znači “snaga”, a njegova priča počinje prije 110 godina.

“Ideja je bila da prikazati kako su Židovi dobri u sportu kao i svi ostali. Na kraju smo ispali i bolji od ostalih. Uostalom, nacizam je poražen, a Hakoah i dalje živi!”

Iako se Austro-Ugarska te 1909. polagano kretala prema svom kraju, Beč je kao njena metropola cvjetao. U njemu je bio epicentar društvenog i intelektualnog života, a u bečkim kavanama se prebiralo po mnogim temama, pa tako i onim sportskim.

Multikulturalna pozadina grada očitovala se i kroz sportska društva koja su osnivana praktično svakim danom, poput bečke ispostave Sokolskog društva, ustrojenog radi “promicanja tjelovježbe i širenja nacionalne svijesti među slavenskim narodima”. Iz istog je razloga u revolucionarnim godinama 19. stoljeća osnovan i Turnverein, odnosno germansko društvo za tjelovježbu — kako bi promicao ideju snažnog njemačkog patriota gdje god se on nalazio. Ta etnički formirana društva bila su nezaobilazno povezana s bujajućim nacionalizmom onih turbulentnih godina, ali u tom je periodu još uvijek sve viđeno kao prilika za rekreaciju, ponajprije građanske, mladeži.

Beč je kao grad na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće prolazio i kroz veliki demografski bum, a jedan od bitnih čimbenika je bio i značajni priljev židovske populacije koja je bježala od sve učestalijih progona vlasti na istoku Europe. Tako su Židovi već 1880. činili osam posto populacije Beča, a njihov je broj eksponencijalno rastao kako se i grad širio; na svom vrhuncu ranih 1920-ih je taj postotak skočio na čak 12 posto ukupnog stanovništva. Iako je Beč bio otvoren grad, bilo je i u njemu onih koji su s prijezirom gledali na te došljake, a onaj stereotip o ‘gramzivim’ Židovima znao se čuti i među tim tobože gospodskim posjetiteljima gradskih kavana.

Brzi rast popularnosti

Ideja židovskog sportskog društva je u osnovi prekopirana upravo od Sokola i Turnvereina: filozofija koju je imao trojac Ignaz Körner, Fritz Löhner-Beda i Robert Strieker bila je zapravo na tragu termina koji je suosnivač cionizma Max Nordau definirao kao Muskeljudentum, odnosno “muskularni judaizam”. Oni su kroz koncept snažnog i atletskog pripadnika židovske zajednice željeli prvo otkloniti stereotipe po kojima Židovi ne sudjeluju aktivno u sportu već isključivo “zarađuju na njemu”, a zatim i napraviti ono što su i ostala društva promicala: specifičnu manjinsku zajednicu okupljenu oko sporta.

Uostalom, bavljenje sportom je među bečkim Židovima do osnivanja ovog sportskog društva u studenom 1909. bila pomalo i tabu-tema, ponajviše zato jer su dobivali odbijenice na čija god su vrata pokucali. Već su tih godina zabilježeni slučajevi u kojima je Erster Wiener Athletik und Sportklub otvoreno promicao arijevsku kulturu u svojim redovima, a tu, naravno, nije bilo mjesta za židovsku djecu koja su se željela pridružiti. Stoga nije slučajno ni da je Hakoah upravo s njima imala žestoko rivalstvo, koje bi često preraslo i u otvorene sukobe na borilištima. Iako je Hakoah, između ostalog, imala i vrlo popularnu žensku plivačku sekciju, o kojoj je 2004. snimljen i dokumentarni film Watermarks, kao najpopularniji kolektiv profilirala se upravo nogometna sekcija.

Osnivanje nogometne sekcije poklopilo se s rapidno rastućom popularnosti nogometa kroz rađanje ideje Dunavske škole s epicentrom u Budimpešti i, dakako, Beču. Uostalom, jedna od najprominentnijih ličnosti tog nogometnog pokreta bio je i češki Židov Hugo Meisl, koji je još 1893. preselio iz današnjeg Malešova u Beč i ondje postao glavni arhitekt austrijskog Wunderteama, ekipe koja će ranih 1930-ih ući u povijest i u njoj ostati upamćena kao jedna od najboljih selekcija svih vremena. Meisl nije imao direktni upliv u rad kluba, ali su u nogometnu momčad pristupili mnogi igrači židovskog porijekla koji su tih godina nastupali za ostale bečke klubove — Rapida, Austriju ili First Viennu, najstariji klub u državi.

Nakon što je 1919. osvojila naslov prvaka 2. Klasse A i tako se plasirala među elitu, Hakoah je dodatno dobila na važnosti kao efektivno prvi ‘židovski’ klub, koji je podržavao veliki dio brojne židovske zajednice više ne samo u Beču, već i diljem Europe. Ljudi su pohrlili učlaniti se u klub koji je na vrhuncu kasnih 1920-ih i ranih 1930-ih brojao više od 8.000 članova, a legenda kaže da je jedan od njih postao još jedan češki Židov — Franz Kafka, makar po svemu sudeći njega sport i nije pretjerano zanimao. Ta rastuća popularnost i prateći uspjesi omogućili su klubu 1922. dobivanje posjeda u četvrti Leopoldstadt, na prostoru bečkog Pratera kod kojeg se nalazi i sam Ernst-Happel-Stadion. Tu je Hakoah iste godine pomoću donacija izgradila i sportski kompleks, onaj koji je uključivao i stadion kapaciteta 25.000 gledatelja.

Sve do titule

Nije 1922. bila značajna za klub samo iz tog razloga. Te je godine na vrata kluba naime pokucao i jedan nogometaš koji je budimpeštanski MTK Hungária FC zajedno s Imreom Schlosserom i Gyulom Mándijem pretvorio u dvostrukog državnog prvaka 1920. i 1921.

Njegovo ime bilo je Béla Guttmann.

Guttmann je, baš kao i Mándi, bio mađarski Židov — a za njih je Budimpešta, za razliku od Beča, već 1920-ih postala mjesto u kojem im nitko nije mogao garantirati sigurnost. Bilo je to doba političke represije nazvane Bijeli teror, koja se provodila pod nadzorom regenta tadašnje Kraljevine Mađarske i bivšeg austrougarskog admirala Miklósa Horthyja. Nakon što je padom komunističke vlade Béle Kuna početkom 1920. zemlja ušla u građanski rat, Horthyjeva Narodna armija otvoreno je provodila čistke koje su uključivale sve lijeve intelektualce, ali i Židove. Taj je progon uključivao njihova nesankcionirana premlaćivanja i i ubojstva, koja bi naknadno bila zataškana ili proglašena “nesretnim slučajevima”.

Dok je Mándi ostao u Budimpešti, Guttmann je odlučio sigurnost potražiti u tada još uvijek otvorenom Beču, a Hakoah se nametnuo kao logičan odabir kluba u kojem će nastaviti svoju nogometnu karijeru. To se pokazalo punim pogotkom; Hakoah je s njim na čelu, kao i sa sugrađanima iz Budimpešte Ernőm Schwarzom i Sándorom Nemesom 1925. senzacionalno osvojio titulu prvaka. Ne bez drame, doduše; u ključnoj utakmici dva kola prije kraja prvenstva, vrataru Alexanderu Fabianu je u jednom duelu suparnički igrač slomio ruku. Kako tada nije bilo mogućnosti izmjene igrača, Fabian je stavio improviziranu longetu i ušao natrag na teren. Svoje mjesto između vratnica je prepustio Nemesu, inače desnom krilu, a on je s imobiliziranom rukom ušao na njegovu poziciju. Devet minuta kasnije Fabian je postigao pobjednički gol iz jedne ubojite kontre.

U tom trijumfu se, međutim, nazirala i prva natruha one zlokobne ideje koja će par godina kasnije Europu pretvoriti u krvavo bojište. Na putu do titule Hakoah je sa stilom rješavala utakmice, zbog čega ju je pratilo divljenje čak i suparničke publike, ali isto tako je na sebe navlačila i najgore uvrede,

“Već tada je bilo dosta znakova”, pričao je 2008. u intervjuu Erich Sinai, nekadašnji član rukometne sekcije i kasniji predsjednik sportskog društva. “Ali mi smo vjerovali da nam se neće ništa ozbiljno dogoditi. Nikada neću shvatiti kako ljudi onda nisu vjerovali da će se takvo što dogoditi; vjerojatnije je da nisu ni željeli to vidjeti”.

No, dok je zlo još počivalo na psovkama i uvredama poraženih, Hakoah je uživala svoje najslavnije dane. Momčad je pozivana na turneje diljem Europe, čak i prije tog spektakularnog osvajanja naslova prvaka. Tako je još 1923. prvo pred 40.000 gledatelja u Beču ugostila West Ham United, koji je u goste stigao kao poraženi finalist FA Cupa. Iako je već taj remi bio okarakteriziran kao ogromni podvig u kojem je baš Guttmann zasjao kao najbolji igrač, prava demonstracija sile židovske All-Star ekipe došla je u uzvratu na Upton Parku, na kojem je Hakoah demolirala West Ham s čak 5:0 i tako postala prva ‘neotočka’ ekipa koja je porazila neku englesku momčad na njenom terenu.

Osipanje talenta

S vremenom se glas o toj moćnoj ekipi pronio i preko Atlantika, pa su momci u svibnju 1926. pozvani na turneju po Sjedinjenim Američkim Državama.

Ondje ih je željno dočekivala ne samo židovska populacija, već i vodstvo relativno novooformljene American Soccer League, osnovane 1919. Dolazak tako prominentne europske momčadi koja istovremeno uživa veliku podršku bila je idealna reklama za nogomet u SAD-u, a to se potvrdilo i kada je obarala rekorde gledanosti gdjegod bi se pojavila, od New Yorka do Chicaga. Utakmica protiv All-Star selekcije lige u New Yorku privukla je rekordnih 46.000 gledatelja, od čega je dobar dio navijao za goste.

Atmosfera na toj turneji, kao i izostanak bilo kakvog osjećaja manje vrijednosti kakav ih je već pratio u Europi, motivirao je pojedince iz momčadi da se ne vrate zajedno s ostalima u Beč, već su ostali u New Yorku. Među njima su bila i najpopularnija imena u momčadi: Nemes, kojeg su novinari Philadelphia Jewish Timesa opisali kao “austrijski pandan Babeu Ruthu po popularnosti”, pridružio se Brooklyn Wanderersima u kojima će ostati godinu dana, dok se Guttmann po SAD-u potucao punih pet godina tijekom kojih će, između ostalog, zajedno sa još jednim ‘dezerterom’ Rudolphom Nickolsburgerom 1929. osnovati američku ‘franšizu’ pod imenom New York Hakoah.

Neki od njih su se na prijelazu u 1930-e vratili u Beč, odlučni da pokušaju ponoviti uspjehe, poput onog naslova iz 1925. Guttmann je 1933. čak preuzeo momčad kao trener, ali kako je njegov dolazak u klub 1922. obilježio najslavniji period, tako je i povratak u Beč koincidirao s najtamnijim trenucima cjelokupne židovske zajednice u ranije inkluzivnom Beču. Nedugo nakon što je Guttmann preuzeo klupu izvršen je i prvi u nizu napada na klupske terene, koji su tada i djelomično zapaljeni. Dobar dio igrača je pobjegao na područje Palestine, pa je tako 1934. osnovan i Hakoah Tel Aviv, ali s takvim osipanjem talenta i rastućim političkim pritiskom originalna Hakoah jednostavno više nije mogla biti konkurentna.

Konačni udarac za klub je stigao pripajanjem Austrije nacističkoj Njemačkoj u ožujku 1938. Samo tri dana nakon Anschlussa klupske su prostorije efektivno preuzete i stavljene pod kontrolu nacističke vlasti, da bi u studenom iste godine klub i službeno bio zabranjen.

Nisu svi napustili klub, čak ni u tim najgorim vremenima. Tako je Lucie Goldner, članica plivačke sekcije, privedena i popisana za slanje u neki od logora smrti. Međutim, uspjela je pobjeći vlastima u Beču nakon čega je, od svih mjesta, pobjegla u Berlin, odakle je u travnju 1938. — samo mjesec dana nakon Anschlussa — ulovila let za London. Iako je onamo stigla bez ikakvih dokumenata i bez mjesta na kojem bi mogla odsjesti, spasila su je braća Willy i Hugo Meisl, koji su i sami 1936. pobjegli u Englesku. Oni su iskoristili svoje veze kako bi joj omogućili ostanak i tako joj efektivno spasili život.

Inspiracija mnogima

Nemes je pobjegao prvo u Beograd, a zatim i u Tursku, u kojoj je trenirao Galatasaray, da bi 1950. otišao za Izrael. Umro je 1977. u Beču.

Guttmann je te 1938. pobjegao natrag u Mađarsku, gdje je kratko radio kao Újpestov trener, da bi se vrlo brzo ponovno susreo sa zloglasnim Horthyjem, koji je ovog puta služio kao kvislinški mađarski vladar. Dugo skrivao od deportacije u logor smrti uz pomoć nežidovskih članova obitelji, ali je 1944. otkriven i predodređen za postavljanje na vlak za Auschwitz zajedno s još jednim židovskim trenerskim velikanom, Ernőm Egrijem Erbsteinom. Guttmann je uspio pobjeći i dočekati kraj rata živ, dok su njegovi otac i brat — kao i mnogobrojni članovi obitelji — deportirani i ubijeni. Njegova legendarna priča dalje je poznata: nakon ogromnih trenerskih uspjeha i neuspjeha u Beč se vratio 1963. kako bi preuzeo austrijsku reprezentaciju, a 1973. je kratko vodio i bečku Austriju. Na kraju je u Beču i umro, samo tri godine nakon Nemesa.

Hakoah je pak kao sportsko društvo 1945. oživjela, ali njegova nogometna sekcija se nikad nije uspjela vratiti na stare staze slave, pa je već 1949. i ugašena. Društvo je u oskudnim uvjetima preživjelo do dana današnjeg, a njegove su današnje prostorije na obalama Dunava, samo nekoliko stotina metara udaljene od Ernst-Happel-Stadiona, otvorene 2008. zahvaljujući donacijama raznih židovskih, i ne samo židovskih, donatora. Na otvaranju tih novih prostorija je predsjednik Paul Haber energično pričao o snazi kluba koju nosi u samom imenu.

“Hakoah je bila inspiracija mnogima”, rekao je. “Klubovi diljem svijeta i dalje nose to ime, od Sydneyja do Izraela. Izvorna ideja bila je da prikazati kako su Židovi podjednako dobri u sportu kao i svi ostali. Na kraju smo ispali i bolji od ostalih. Uostalom, nacizam je poražen, a Hakoah i dalje živi!”

Bilo bi divno kada bismo zaista mogli reći da je ideja nacizma poražena, ali nažalost svakodnevnica pokazuje kako i dalje njegovi postulati ponovno pronalaze nove poklonike diljem svijeta. Međutim, Hakoah je u jednom trenutku zaista bio među najboljim nogometnim momčadima na svijetu i to joj nisu mogli oduzeti čak ni progonima i masovnim ubojstvima.

Stotinu godina kasnije izraelska reprezentacija dolazi u Beč odigrati ključnu kvalifikacijsku utakmicu na travnjaku postavljenom svega par stotina metara od novih prostorija koje sada koristi Hakoah. Za pokušaj vlastitog podviga trebat će Izralecima puno snage; i tko zna, možda baš duh onog starog tima obuzme večeras i ove njihove nasljednike. Ionako je ta priča uvijek predstavljala puno više od one nogometne.

Ne propusti top članke