U onom nepreglednom mimohodu sudionika na otvaranju Olimpijskih igara Siriju je predstavljala šesteročlana delegacija. Zastavu zemlje koju predugo razdire rat nosili su zajedno jahač Ahmad Saber Hamcho i stolnotenisačica Hend Zaza, najmlađa sudionica na Igrama. Njoj je 12 godina. Godinu dana je starija od moje kćeri, zaprepastio sam se. I nisam bio jedini.
“Znaš li da igram protiv cure koja je od tebe starija dvije godine!?”, upitala je svoju kćer 39-godišnja veteranka Liu Jia — Kineskinja koja od svoje 16. godine živi u Austriji i nastupa za tu zemlju. “Onda ti je bolje da je pobijediš”, stigao je odgovor.
Bila bi velika senzacija kada bi veteranka na svojim šestim Igrama u prvom kolu olimpijskog turnira izgubila od djevojčice. A senzacije se ipak događaju rjeđe nego što želimo, pa je tako meč između debitantice Zaze i Liu završio očekivano: 4-0 u setovima (11-4, 11-9, 11-3, 11-5) za Austrijanku.
Ipak, u ovoj su priči plasman i rezultat su u drugom planu. Ne treba zaboraviti da je Zaza trenirala u ratu, pod nestancima struje i vode, po hladnim dvoranama i na betonu, na izraubanim stolovima, brinući se hoće li nabaviti barem jedan reket i koju lopticu. Zbog ratnih sukoba nije mogla odlaziti na turnire; a i ako bi išla, pribavljanje viza i putovanje bili su obeshrabrujuća tortura u labirintima birokracije. Ali 12-godišnja Sirijka se nije obeshrabrila, što u ovome svijetu postaje vrlina veća od svih.
Zato je Zaza primjer nečega što možemo doživjeti samo na Igrama. Jer olimpijske Igre su mogućnost. One su šansa za svakoga, i to onako kako život nikada neće biti. U Zazinim očima stanuje istina o svijetu s kojim se borila i pobijedila. U očima 12-godišnje Sirijke živi želja koja se vjerojatno nikada neće ostvariti: želja za boljim i pravednijim svijetom kakav možemo naslutiti jedino na Olimpijskim Igrama.
