Ko je ovaj, sreće ti — pitao se mnogi navijač srpskog tenisa u petak navečer. Marina Čilića znaju, dobio ga je Nole sto puta i opet će; čuli su da je hrvatski par, kažu, najbolji na svijetu, ali taj neki Borna Gojo, otkud li se samo stvorio, jučer je bio Neočekivana sila koja se iznenada pojavljuje i rešava stvar.
Nekoć, dok se Davis Cup igrao po starom sistemu i privlačio veliku pozornost, znalo se pričati o tome kako je to specifično natjecanje u kojem uvriježena pravila i očekivanja ne vrijede, ili barem vrijede u manjoj mjeri. Ranking, forma, objektivni igrački nedostaci u matchupu sa suparnikom — dosta je često to, ili se barem tako činilo, padalo u drugi plan, a autsajderi na motivaciju ili na ludilo pobjeđivali favorite. Znali su se pojaviti tipovi za koje ste jedva čuli i rušiti veća i poznatija imena, donositi pobjede svojim reprezentacijama.
Tipovi kao što je Borna Gojo, o kojem, budimo iskreni, ni hrvatski navijači prije ovoga nisu baš bogznašto znali. A on je, eto, zabio i treću utakmicu zaredom, skinuo i treći skalp igrača kakvima se ranije nije uspijevao približiti. Na Nikoli Mektiću i Mati Paviću bilo je onda samo da potvrde pobjedu, što su oni gotovo rutinski i učinili.
I možda taj Davis Cup stvarno i jest posebno natjecanje jer u njemu igrači igraju i za nešto više od vlastitog ugleda, ponosa i prize moneyja, pa nošeni drugačijim zanosom izvlače iz sebe i ono što inače ne bi mogli.
Možda, a možda je i taj Borna Gojo, naš Heroj dana, zapravo puno bolji igrač nego što nam je svima dosad imao prilike pokazati.
