Moment je to kad su jedni pomislili da je gotovo, a drugi da su gotovi. Naravno da su i Hrvatska i Srbija do kraja susreta učinile sve da rezultat bude po njihovoj volji, ali tada, na početku drugog poluvremena, Šunjić je u trima napada naprosto zaključao gol i slomio suparnika ondje gdje je najvažnije — u glavi, na psihološkom poligonu gdje često ne pomaže kasnija ‘fizika’.

Ovo je još jedan mali prilog tome da brojevi varaju, pri čemu nema podlije matematike od one sportske. Zna to dobro i magistar matematike, 34-godišnji Šunjić — za kojeg, budimo iskreni, većina kvazipratitelja rukometa nije nikad ni čula. Ajmo biti još iskreniji: zaboravit ćemo na njega kao što smo i na mnoge prije njega, već nakon sljedećeg ‘povijesnog’ poraza ili po završetku prvenstva. Takva je sudbina golmana, pogotovo u rukometu i pogotovo kod nas.

Svi golmani u sportu su živopisna čeljad, ali ti luđaci između rukometnih vratnica su posebna sorta. Njihov se posao odvija u sferi instinkta i predviđanja, u zamrznutim odsječcima vremena kada svijest radi na posebnom nivou, a vrijeme prolazi drugačije nego u realnosti. Potraga golmana za zonom u kojoj će zaključati vrata neprestana je i neizvjesna. No, u trenutku kada se to dogodi i kada golman ‘zavlada’ utakmicom, odmah biva jasna grozničavost te potrage. Nije bitno koliko će trajati to vratarovo carevanje — možda će se dogoditi sredinom utakmice i trajati samo tri napada — ali ostavit će na šajbi nekakvu rupicu, pukotinu kroz koju će kasnije pomoliti pobjeda. Zato ne treba čuditi što, od svih golmana na svijetu, upravo oni rukometni najviše plaču.