Kad je Tin Srbić prije nešto manje od četiri godine senzacionalno osvojio zlato na Svjetskom prvenstvu u Montrealu, na Telesportu smo to popratili tekstom s naslovom Afera za jednu noć, fokusiranim na činjenicu da o toj gimnastici kod nas malo tko nešto zna i da je malo tko uopće dotad bio čuo za Srbića, a nakon njegove medalje uslijedit će masa napisa i pomalo usiljenih intervjua koji znaju biti uzajamno ponižavajući; pravit ćemo se da znamo koliko je rada i odricanja sportaš uložio u takav uspjeh, on će prepričavati anegdote iz vlažne dvorane koja je nekoć bila sala za plesnjake te s putovanja na kojima se jela jeftina brza hrana s nogu i spavalo u kombiju.
No, sve je to samo za jednu noć. Kasnije ćemo zaboraviti mi na njega i on na nas, sve do eventualnog novog nekog uspjeha. Scenarij je to proživljen više puta, s različitim imenima i u raznim sportovima, ali Srbić je, za divno čudo, nakon tog zlata ostao nadomak fokusa. Svojom zaslugom, dakako.
“Nakon Montreala sam konačno prodisao. Osamostalio sam se”, rekao je Alenu Lesičkom u intervjuu za Germanijak uoči Olimpijskih igara. Ako se pitate što mu to konkretno znači — pa, otprilike to da je odselio od staraca iz Dubrave i iznajmio sebi stan na Peščenici, kupio si Renault Clio i sada, kako kaže, može živjeti od gimnastike, što je prije bilo nemoguće. “Znaš što ti je meni najdraže? Kada odem u dućan, uzmem si nešto jer kažem sam sebi da mi se jede baš to, a ne razmišljam mogu li zbog toga uzeti nešto drugo što sam planirao…”
I tako, prvak iz zemlje koja gimnastiku ne pozna i ne cijeni — ali cijeni i želi medalje — dođe na Igre i s gardom pravog frajera odradi vježbu na preči, pa uzme srebro.
I zna on da je Hrvatima Tin Srbić samo ta medalja, ne zamjera im to jer tu je medalju osvojio prije svega za sebe. Samo, hajde da se barem ovaj put, dok se busamo u prsa zbog njegova srebra za koje nismo zaslužni, a on nam otkriva priče o skromnosti i poniznosti kakve želimo čuti… Hajde da se barem ovaj put ne pravimo da znamo koliko je rada i odricanja iza svega toga nego da mu jednostavno zaplješćemo iz poštovanja prema jednoj olimpijskoj veličini. Bravo, majstore.
