Bio je to način razmišljanja zadnjeg pravog “menadžera engleskog tipa”. On je bio šef u punom smislu te riječi, njega se sve trebalo pitati i on je taj koji je odlučivao. On je bio trener, sportski direktor, šef skauta, voditelj analitike i upravitelj svim pomoćnim službama, od fizioterapeuta do nutricionista ili kondicijske službe. Čovjek je bio Bog i batina u Arsenalu.

Zapravo, Wenger je nakon umirovljenja Sir Alexa Fergusona ostao zadnji zadnji primjerak trenera koji je mirne duše mogao imati stav “klub, to sam ja” jer to je zbilja bila istina.

Nitko drugi ne prati bolje ono što se događa oko nogometnog terena; nitko drugi ne koristi prerana otpisivanja igrača kao što to radi on

Drugdje u Europi stvari odavno nisu bile takve. Za početak, tradicija je bila drugačija. U Engleskoj su se rani nogometni klubovi razvijali slično kao tajni klubovi hrvatske političke elite koji su ovih dana popularni u našoj javnosti zbog korupcijskih afera. Poanta je bila u druženju uprave okupljene oko lokalnog poduzetnika te cigari i konjaku kasno navečer, a kako bi zadržali tu razinu komfora, trebao im je netko tko će biti tampon-zona kada stvari na terenu krenu nizbrdo.

Tako je nastao secretary, svojevrsni čuvar pečata koji je vodio klub i organizirao sve vezano uz nogometni aspekt priče, ali primarni zadatak mu je bio da bude otpušten kada za to bude potrebe kako bi u konjak u klubu mogao mirno teći. Iz te uloge se kroz profesionalizaciju razvio menadžer, dok je u ostatku Europe geneza uloga bila drugačija. Na kontinentu se nogomet širio kapilarno, klubovi se nisu razvijali oko elite nego oko onoga tko je prvi donio nogometnu loptu i oko onoga tko je bio spreman naučiti ljude sasvim novom sportu.

Čovjek s planom

U početku su to bili engleski putnici koji su s nogometom upoznavali lokalce u velikim europskim gradovimai njima je primarno bilo naučiti ih nečem nepoznatom. U Engleskoj su svi znali što je nogomet i nije trebalo gubiti vrijeme na objašnjavanje nečega što su djeca igrala na ulici. Bilo je dovoljno pustiti ljude da igraju sport s kojim su upoznati i uloga trenera je svedena na ono što danas rade fizioterapeuti. U Europi je bilo drugačije, primarno je bilo naučiti ljude tehničkim i taktičkim aspektima, a sporedno je bilo dovesti novog igrača ili organizirati nešto vezano uz klub. Osim što nisu imali vremena za to jer su odrasle ljude učili osnovama, ionako nisu dovoljno dobro poznavali lokalne prilike, tako da su taj organizacijski aspekt prepuštali nekome drugome, a oni su se bavili terenom.

Kasnije se iz velikih europskih gradova nogomet polako širio na periferiju, ali po istoj logici — netko bi sa studija iz Praga ili Beča donio nogometnu loptu i učio ljude kako se igra nogomet, a onaj tko je bolje poznavao lokalne prilike i situaciju na terenu mu je organizirao stvari i dovlačio igrače. To je početak tradicije sportskog direktora i sasvim drugačije podjele uloga u odnosu na Englesku jer se i nogomet razvijao sasvim drugačijim putem.

Međutim, tradicije se prilagođavaju vremenu, baš kao što se sada prilagodila Engleska, pa Liverpool, Manchester City i svi ostali uspješni klubovi danas imaju figuru jakog sportskog direktora i figuru trenera koji je zadržao titulu menadžera, iako ni blizu ne menadžerira momčad onako kako je to radio Wenger. Nogomet je s vremenom postao naprosto prekompliciran i preozbiljan za pristup klub, to sam ja.

Shvaćao je to i Ferguson koji je pojačao svoju dominaciju upravo onda kad je prihvatio da mora delegirati dio svojih dužnosti na druge ljude unutar organizacije kao što se to radilo u kontinentalnom dijelu Europe. Shvatio je da se odjednom dogodio prevelik protok informacija da bi mogao sve pohvatati i odrekao se dijela svoje moći kako bi imao veću kontrolu jer više nije mogao jednako uspješno pratiti sve što se događa na terenu i oko njega.

Upravo to je zadatak sportskog direktora: pratiti ono što se događa oko nogometnog terena.

Giuseppe Marotta je to shvatio kao 21-godišnjak kad je u rodnom Vareseu ušetao u ured predsjednika lokalnog kluba s planom kako organizirati i optimizirati klub. Ono što se događalo na terenu nije komentirao; vjerojatno je i o tome imao svoje mišljenje, ali njegovo je izlaganje bilo usmjereno isključivo na ono što se događa izvan terena i to kako Varese uzaludno troši resurse zbog toga što odabire igrače u krivim procesima, prerano ih otpisujući. Točno 32 godine kasnije, Beppe Marotta je od Varesea polaganim napredovanjem kroz razrede talijanskog nogometa došao do Juventusa, ali je njegov model funkcioniranja ostao jako sličan onome iz Varesea i bazira se na praćenju onoga što se događa oko nogometnog terena i iskorištavanju tuđih pogrešaka.

Brutto i netto

U finalu Lige prvaka koje je Juventus igrao 2015. u veznom redu su bili Andrea Pirlo, Paul Pogba, Arturo Vidal i Claudio Marchisio. Marotta je za njih četvoricu potrošio tek 10 milijuna eura. Pirlo je bio prestar za AC Milan, Pogba premlad za Manchester United, Vidal je ostao ispod radara velikih klubova u Bayer Leverkusenu, a Marchisija je Marotta povukao s posudbe na koju je bio poslan. Ni napad mu nije bio nešto skuplji. Álvaro Morata je iz Real Madrida došao za 20 milijuna eura, Carlos Tévez ga je koštao tek devet milijuna. U obrani je imao bazu; u klubu su bili Gianluigi Buffon i Giorgio Chiellini, a Marotta ih je pojačao Andreom Barzaglijem kojeg je platio 300.000 eura, Leonarda Bonuccija 15 milijuna, Stephana Lichtsteinera za devet i Patricea Evru za dva milijuna.

Momčad koja je došla u finale Lige prvaka je Marottu stajala nekih 60-ak milijuna eura jer je točno znao gdje može naći vrijednost. Milan, United i City mislili su da su Pirlo, Evra i Tévez potrošeni, Real Madrid i United nisu znali razviti Pogbu i Moratu, a Marotta je sve to ispratio. Jednako kao što je ispratio da ima još života u Barzagliju ili, kasnije, u Daniju Alvesu kojeg je Barcelona otpisala, a iz kojeg je Marotta iscijedio zadnje kapi igračke vrijednosti.

Potpis koji Marotta ostavlja kod svojih momčadi je jasan. On, uz neafirmirane talente, traži isključivo vrhunske igrače koje su njihove momčadi odbacile sezonu ili dvije prerano i pokušava ih uklopiti kako ne bi morao na tržištu platiti visoku cijenu za sličnog igrača koji tek ide prema svom vrhuncu. Ne znači to da Marotta preferira starije igrače ili da je riječ o romantiku koji će velikim imenima pružiti šansu da dostojanstveno odjašu u sumrak. Dapače, kod Marotte nema emocija, za njega su ove odluke tek biznis u kojem je jedino bitno dobiti željenu produkciju za što manje uloženog novca.

Nogomet je u Marottinu viđenju hladno i bezosjećajno mjesto u kojem poteze treba vući precizno i odlučno. Donekle je u pravu, jer svaki klub će žrtvovati najstarije igrače čim kola krenu nizbrdo — kao što Barcelona radi s Ivanom Rakitićem ili Luisom Suárezom, ili kao što je to Bayern napravio s Arjenom Robbenom i Franckom Ribéryjem, koji su za vrijeme mandata Nike Kovača imali najveću metu na leđima. Iskoristiti takve okvire poslovanja cijelog nogometnog svijeta znači dovesti vrhunskog igrača koji je u padu, ali u sebi ima još sezonu ili dvije i na taj način okrenuti tuđi manjak sentimenta i prerano otpisivanje u vlastitu korist, jer Marotta od takvih igrača računa isključivo na produkciju u kratkoročnom razdoblju.

Godine su tu sporedni faktor, što najbolje potvrđuje način na koji se u Juventusu riješio klupske legende Alessandra Del Piera ili situacija u kojoj je pustio Buffona u PSG. Kod Marotte je sve brutto i netto, nema pretjeranog zanošenja bilo čim drugim.

Iskoristiti mogućnosti

Sličnu stvar, odnosno potpis koji ga prati od Varesea, Marotta pokazuje i u Interu. Aleksandru Kolarovu su 34 godine, Vidalu 33, a Alexis Sánchez je prema njima mladić sa svojom 31 godinom. Sva trojica su ovo ljeto dovedena praktički besplatno, plaćen je samo milijun i pol eura za Kolarova.

“Zadatak koji mi je predsjednik postavio je da treneru složim još jaču momčad, poštujući financijski ekvilibrij”, rekao je Marotta na konferenciji za medije prije sezone. “Klub će imati manje novca za trošenje, a mi ćemo momčad jačati tako što ćemo se adaptirati na situaciju i usporiti malo kako bismo pokušali iskoristiti mogućnosti koje će se otvoriti.”

Kad pogledate Interove utakmice u prva dva kola, bit će vam jasno na koje mogućnosti cilja. Antonio Conte ima jasnu ideju i jasne zahtjeve na terenu, a da bi zadržao željeni tempo kojim lomi suparnike potrebna mu je šira rotacija. U tim okvirima Kolarov i Vidal su dobri dodaci. Od njih se ne očekuje da igraju svaku utakmicu ili da igraju cijelu utakmicu; oni imaju svoje mjesto unutar sustava i rutinu kojom mogu obavljati zahtjeve koje Conte stavlja pred njih.

Naći igrača koji danas može napraviti ono što može Vidal, a da mu je 25 godina, znači potrošiti 30-ak milijuna eura, a to Inter trenutno baš i nema. Glavni teret će ionako nositi Romelu Lukaku, Lautaro Martínez i Marcelo Brozović, stoga treba uložiti u ključne pozicije kao što je napravio za Achrafa Hakimija, a svi ostali imaju svoje uloge koje su ograničene i od njih se ne traži da budu zvijezde nego tek popuna s jasnim zadatkom.

U tom aspektu popunjavanja sistema je Marotta zaista sjajan, možda i najbolji sportski direktor na svijetu za takav zadatak. Nitko drugi ne prati bolje ono što se događa oko nogometnog terena; nitko drugi ne koristi prerana otpisivanja igrača kao što to radi on i nitko treneru ne daje toliko gotovih rješenja koje može iskoristiti kao što to radi Beppe Marotta. U kontekstu ovogodišnje Serie A, to se lako može pokazati kao odlučujući faktor u maratonskoj utrci za prvaka.