Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

It is I, Leclerc: Vidio sam budućnost Formule 1 i dolazi iz Monaca

Mladi Sauberov vozač budući je prvak, možda i velikan

Poput svakog sporta, tako i Formula 1 uvelike ovisi o priljevu novih zvijezda koje čine sport medijski zanimljivim, podgrijavaju interes i dovode nove navijače. Uz gomilu feedera, jeftinijih i slabijih trkaćih serija, u kojima neki novi klinci stječu neophodno iskustvo prije ulaska u najbrži cirkus, za očekivati je da se to obnavljanje krvi događa relativno redovno i da se svako malo pojavi neki novi, sjajni vozač.

U praksi uopće nije tako. Iz nekog bizarnog razloga postoje bolja i slabija razdoblja za pojavu novih talenata. Zapravo, gotovo za pravilo možemo uzeti postojanje neočekivano velikih razdoblja u kojima se na sceni ne pojavi niti jedan vozač najviše kategorije. Pogledajmo samo noviju povijest Formule 1, iz perspektive pojave vozača koji su se kasnije uspjeli okititi titulom prvaka:

Michael Schumacher, Mika Häkkinen i Damon Hill debitirali su u razdoblju 1991.-1992., a Jacques Villeneuve kao gotovo slučajna statistička anomalija 1996. Fernando Alonso, Kimi Räikkönen i Jenson Button stigli su nam 2000.-2001., a Lewis Hamilton, Sebastian Vettel i Nico Rosberg 2006.-2007. I to je sve. Zanemarimo li Villeneuvea, tri ‘berbe’ vozača poosvajale su sve u posljednjih četvrt stoljeća.

No, nikada još nije bilo ovako sušnog razdoblja za nove talente kao danas. Samo četvorica vozača koji su debitirali u ovom desetljeću uspjela su doći do pobjede u nekoj od utrka: Pastor Maldonado, Daniel Ricciardo, Max Verstappen i Valtteri Bottas. Ni u kojem ranijem desetljeću nije se dogodilo da taj broj ostane jednoznamenkast, usprkos tome što je voženo neusporedivo manje utrka po sezoni nego danas.

Dva su ključna razloga za to. Ponajprije, veća pouzdanost bolida, koja minimalizira šansu da netko sa strane dođe do ‘slučajne’ pobjede — to smo u čitavoj dekadi vidjeli samo u Španjolskoj 2012. Drugo, sve manja fluktuacija vozača u vrhunskim momčadima, koje preferiraju zadržavati iskusne, radije nego obučavati nove. Danas je posao vozača toliko sofisticiran i na mnogo razina zahtjevan da uistinu nije isplativo davati priliku mlađima, jer je učenje na pogreškama skupo.

Kombinacijom ovih faktora došli smo do toga da vozači koji bi u nekadašnjem, pa i ne tako davnom, svijetu utrka gotovo izvjesno imali poneku pobjedu na kontu — Sergio Perez, Romain Grosjean, Nico Hülkenberg — ne samo da do nje nisu došli, nego je gotovo sigurno da će s tom nulom na kontu i završiti karijere. Za današnju elitu nema više “off-vikenda”.

Upravo zato, jedino čemu se možemo nadati po pitanju osiguranja budućnosti Formule 1 je svježa krv, dolazak klinaca koji će poslati Hamiltona i Vettela u ropotarnicu povijesti.

Nije upitno hoće li postati prvak

Kada je Jon Landau 1974. napisao slavnu kritiku “Vidio sam budućnost rock’n’rolla i njeno je ime Bruce Springsteen” imao je i dozu sreće: da je predmet kritike, primjerice, poginuo u prometnoj nesreći iste godine, ili se zbog relativnog neuspjeha prvih dvaju albuma odlučio napustiti glazbu i posvetiti radu u tvornici, danas se tih riječi nitko ne bi sjećao. Takve su, mnogo puta, pisane o glazbenicima koji nisu uspjeli dogurati ni do drugog albuma.

Tijekom zadnjih 40 godina praćenja tog sporta u nekoliko sam navrata viđao budućnost Formule 1. Alain Prost, Ayrton Senna, Schumacher, Alonso, Räikkönen, Hamilton, Sebastian Vettel… Svi su oni već prvim nastupima, od prve utrke ili sezone, pokazivali iznimnost. Ma koliko se trudio, mislim da nisam mnogo puta bio u krivu proglašavajući još nekoga pored njih budućnošću Formule 1. Zapravo, samo sam još dvaput, gledajući prve nastupe nekog klinca, bio čvrsto uvjeren da je riječ o budućem prvaku.

Jules Bianchi imao je sve sastojke i osobine, ali nije dočekao priliku, poginuo je od posljedica nesreće u Suzuki 2014., ostvarivši samo dva boda u prekratkoj karijeri — i čvrstu odlučnost u umu svog kumčeta i prijatelja Charlesa Leclerca da nastavi tamo gdje je Bianchi bio zaustavljen.

A onda je došla 2018.

Nakon samo nekoliko odvezenih utrka, sve je postalo kristalno jasno. Pred sobom imamo budućeg velikana ovog sporta, ma koliko je nezavidno prognozirati budućnost, gotovo sigurno budućeg prvaka, a vrlo moguće i više od toga.

Ne treba biti osobito vidovit kako bi se došlo do tog zaključka, stručni komentatori diljem svijeta natječu se u tome tko će dati više komplimenata Leclercu. Neki su otišli toliko daleko da ga nazivaju “Verstappenom s mozgom”, zbog nevjerojatno zrelog, promišljenog i nespektakularnog stila vožnje. Nedavno sam se našao na kavi s jednim od naših vodećih poznavatelja F1, Nevenom Novakom, i neminovno smo počeli pričati o Leclercu. Zaključak je bio kako nije upitno hoće li postati prvak, nego samo hoće li uspostaviti razinu dominacije sličnu Schumacherovoj.

Pa tko je taj 20-godišnjak kojim smo svi tako fascinirani?

Sauberova renesansa

Rođeni Monegažanin — da, ima i takvih, čije obitelji već generacijama žive u Kneževini – prvi je put sjeo u karting s nepune četiri godine života. Otac mu je vozio F3, a vlasnik karting staze bio je otac Julesa Bianchija, koji se odmah sprijateljio s osam godina mlađim Charlesom i postao mu svojevrsni mentor. Obojicu je pak pod svoje okrilje uzeo poznati menadžer Nicolas Todt — ne škodi za karijeru kada te vodi sin prvog čovjeka FIA-e — i osigurao im potrebne financije za proboj kroz manje kategorije i ulazak u Ferrarijevu akademiju za razvoj mladih vozača.

Razmjere priprema koje mladi talenti prolaze možda najbolje pokazuje podatak da je Leclerc od svoje 11. i u programu Formula Medicine, kojim liječnici pomažu pri kontroli emocija i agresije, učeći klince da ostanu savršeno mirni i koncentrirani, ma što se dogodilo na stazi ili u ostalim aspektima privatnog života.

A ti aspekti nisu mazili Leclerca. Prvo je ostao bez kuma i mentora, a lani i bez oca, koji se dugo borio s rakom. U oba je navrata dječak iz Monaka reagirao na isti način, učinivši ono što bi pokojnici najviše željeli: izašao bi na stazu i pobijedio.

Nakon kartinga vozio je Formulu Renault i Formulu 3; pobjeđujući, ne i osvajajući naslove, ali što se više pomicao uz ljestve, to je bio dominantniji. Godine 2016. je u prvoj sezoni osvojio GP3 prvenstvo, a lani još dominantnije Formulu 2.  Usput je u nekoliko trkaćih vikenda stjecao i F1 testno iskustvo, kod Haasa i Saubera, impresioniravši dostatno da dobije stalno mjesto za 2018. u švicarskoj momčadi.

Mnogi su očekivali da će takav iznimni talent već od prve utrke “pojesti za doručak” momčadskog kolegu Marcusa Ericssona, ali to se nije dogodilo. Trebale su mu dvije utrke privikavanja.

Šved koji je solidan, ne i izniman vozač, bio je bolji u kvalifikacijama, a u Bahreinu herojskom vožnjom završio u bodovima, što je odavno nepoznanica za Sauber. No, momčad je ove godine napokon dobila priliku nastupati s aktualnom specifikacijom Ferrarijeva motora, a i Alfa Romeo je upumpao lijepu sumu novca u momčad, te je počela nadoknađivati zaostatak za srednjom klasom Formule 1. U Kini se to nije vidjelo, Sauber je bio najsporija momčad, ali Leclerc je prvi puta u kvalifikacijama bio brži od Ericssona, i to odmah za pola sekunde. U Azerbajdžanu je razlika narasla na sekundu i pol, a u čudnoj, isprekidanoj utrci Leclerc je završio šesti, ispred Alonsa.

U svakoj sljedećoj kvalifikacijskoj rundi Leclerc je bio brži od Ericssona, rijetko kada za manje od pola sekunde. Dok je Sauber bio momčad s dna poretka, Leclerc je redovno ulazio u Q2. Kada su se popravili, Ericsson je počeo redovno ulaziti u Q2, a Leclerc u Q3. I završavati utrke u bodovima — ništa spektakularno, deveta i 10. mjesta, ali redovno, kada ga ne bi omeo neki kvar (ili, na posljednjoj utrci u Njemačkoj, pogrešna taktička procjena oko prelaska na intermedije u trenutku kada je počela kiša) osvajao je bodove. U Sauberu, što je na početku sezone izgledalo nevjerojatno, ali i Šved se još dvaput našao u top 10, potvrđujući reneansu momčadi.

Uskoro u Ferrariju

Ako ne pratite detaljno ovaj sport, vjerojatno do vas nisu dospjele te vijesti — Leclerc zasad nije učinio ništa spektakularno na stazi — i upravo je to ono najimpresivnije. On izgleda poput daleko iskusnijeg vozača, nema u njemu ni traga za njegovu dob tipičnoj nestrpljivosti ni nepromišljenih poteza. Imao je sudar na domaćoj utrci s Brendonom Hartleyem, ali nije ga mogao izbjeći, do njega je došlo zbog mehaničkog kvara. Pretjecanja su mu čista i promišljena, bez ikakvog forsiranja ili rizika, a jednako je korektan i u situacijama kada se bori s nekim tko ga dostiže u bržem bolidu. Sve što radi, radi na razini dostojnoj prvaka i dojam je da bi možda čak već i danas, da je u Ferrariju ili Mercedesu, bio uvjerljiv barem poput njihovih aktualnih vozača, bez Hamiltonovih povremenih off-vikenda i Vettelovih neforsiranih grešaka.

Već početkom ljeta počele su kružiti priče kako bi klinac u prvoj F1 sezoni mogao i prije njenog kraja zamijeniti Kimija u Ferrariju. No, finski veteran, mada još čeka na pobjedu, zapravo vozi možda i najbolju sezonu od povratka, te nema konkretnih razloga za smjenjivanje. Jasno je da će Leclerc završiti u Maranellu, vrlo vjerojatno već u sljedećoj sezoni, ali zasad još nema konkretne potvrde.

Kimi bi, po svemu sudeći, volio ostati i 2019., a i prvi vozač momčadi, Vettel, preferira status quo, što je nedavno i neuobičajeno jasno izrekao. Već je jednom, 2014., doživio da mu umjesto vodonoše dovedu mlađeg i ambicioznog momčadskog kolegu, Ricciarda, i doživio ‘šamaranje’ koje posve sigurno nije zaboravio. Ne treba mu drugo takvo sramoćenje u karijeri, ugodnije je imati uza sebe nekoga čije su najbolje sezone bile prije 10 do 15 godina…

Tako da postoji realna opcija da i 2019. Leclerc odradi u nekoj od Ferrarijevih podružnica, Sauberu ili Haasu. Čak ni ako se to dogodi, neće se ništa bitno promijeniti u prognozama njegove F1 budućnosti. Možda godinu kasnije ostvari prvu pobjedu, možda godinu kasnije dođe do titule — ali doći će, vrlo vjerojatno ne samo jednom.

Iza njegovih leđa već čekaju nove otočke snage, George Russell, Alexsander Albon, Lando Norris… Ne gubimo ni nadu da će Max Verstappen i Esteban Ocon dovesti hormone u red, Pierre Gasly i Lance Stroll dobiti priliku u jačim momčadima… Ne treba se plašiti za budućnost Formule 1, ali i uza sve njih u punoj formi, Charles Leclerc čini se najsigurnijom okladom za novog vladara Formule 1.

Ne propusti top članke