Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kao Rocky Balboa: Vrijeme je da Philadephia Eaglesi postanu američke ikone

Ove sezone sve je na mjestu

I do dana današnjeg, prva ikona NFL-a ostaje Vince Lombardi, legendarni trener Green Bay Packersa (i kratko Washington Redskinsa) po kojem se i zove trofej koji na kraju sezone primaju pobjednici Super Bowla. Lombardi ima i danas nezamislivih 90 posto pobjeda u doigravanju, iako njegov uzorak nije velik – tek je na devet pobjeda i jednom porazu.

Taj jedan, jedini poraz došao je u njegovu prvom finalu. Bio je to poraz baš protiv Philadephia Eaglesa, nakon kojeg je Lombardi izrekao legendarnu rečenicu: „Nismo izgubili, samo nam je ponestalo vremena“. Poslije toga, Lombardijevi su Packersi pet puta postali prvaci te osvojili prva dva Super Bowla, a sasvim je drugačija sudbina čekala Eaglese.

Od tada, pa sve do danas, Eagleasi ostaju bez osvojene titule, a dva Super Bowla u kojima su nastupili donijela su im samo bol, svaki na svoj način. U gradu koji vrlo osobno shvaća sport te u kojem se vrlo lako ostane bez ‘bratske ljubavi’, navijači ponovo smiju sanjati. Jer ovi Eaglesi djeluju ozbiljno, i to vrlo ozbiljno…

Ovaj tekst posvećen je baš njima, Philadelphia Eaglesima, momčadi koja s 9-1 ima najbolji omjer pobjeda i poraza u NFL-u i koja ove godine, prvi put nakon mnogo sezona, ima realnu šansu ponovo doći do Super Bowla. Jer osim pobjeda, igraju sjajno.

Ali šansa je zapravo i puno veća. Eaglesi imaju šansu izvaditi sve kosture iz svojih ormara, oslobiti se svih okova, te baš kao i – uz svo poštovanje velikom Wiltu Chamberlainu – najveća ikona toga grada, Rocky Balboa, od uličnog nasilnika postati najveća legenda.

Međutim, da bi priča mogla biti započeta, moramo se vratiti u prilično daleku prošlost. Onu koja otkriva dušu Philadelphia Eaglesa.

Pakao zvan Dallas

America’s Team… Kako li to samo zvuči pretenciozno. Međutim, i prilično točno. To je, naime, nadimak Dallas Cowboysa, NFL franšize koja ima najviše navijača ne samo u SAD-u (i to uvjerljivo najviše), nego i po cijelom svijetu. Nimalo slučajno, to je i na tržištu najvrjednija franšiza NFL-a te redovito spada među tri najvrjednija sportska kolektiva u svijetu.

Dallas.

Ne samo da se ondje nalaze Kauboji – oni koji redovito igraju u finalu a često ga i osvoje (barem je tako bilo u povijesti) – i ne samo da je riječ o ekipi koja je uz Pittsburgh Steelerse najuspješnija momčad NFL-a od samog začetka, nego se tako zove i prva prava, nacionalno poznata američka telenovela koja je zaluđivala cijelo stanovništvo, prikazujući kako i život bogatih može biti težak kada te muče ljubavni problemi.

Sve to, a onda još i nabijanje na nos Dallasova uspjeha, izluđivalo je ljude u Philadelphiji. U tom se gradu nikad nije mogao snimiti nekakav ‘Dallas’. Ne, Philadelphia je grad koji je dao najvećeg fiktivnog sportaša svih vremena. Onog iza kojeg zapravo i nema nikog na drugom mjestu. To je, dakako, Rocky Balboa, koji je na toliko razina simbol svega što Philly predstavlja i želi predstavljati. Tipični underachiever koji teško mukom, radom i nadljudskom upornošću dođe do zvijezda. Postane više nego što može i sanjati. Godinama su se navijači nadali da i Eaglesi mogu postati ono što je postao Rocky.

Jer najgore bi bilo da su pobijedili, ali da su to učinili kao Dallas. Da su to učinili s najvećom zvijezdom, bilo na klupi, na terenu ili na kacigi – a Dallas je imao sve to – te uz veliki ‘boom’. Ne, to ne bi bila pobjeda koja bi veselila taj grad.

Ono što su svi zaboravili je druga strana Rockyja. Ona koja ga čini velikim. Ne samo boksačem, nego i čovjekom. Ona koja je i pomalo otrcana, pogotovo u kasnijim i nepotrebno snimljenim nastavcima. Umjesto da razviju i tu stranu, godinama su razvijali samo svoj mračni dio. Dio koji mrzi Dallas. I to im se vratilo. Od 1960-ih pa sve do prijelaza tisućljeća bili su upravo onakvi kako su u videu i opisani; tek barbari, koji bi s vremena na vrijeme probili zidine Rima.

Međutim, kao takvi, mogli su tek imati povremene izlete uspješnosti; jedan krajem 1970-ih kada je trener bio Dick Vermeil te drugi krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, kada je trener bio Buddy Ryan. Osim toga imali su jedno veliko ništa, a baš je Buddy Ryan bio pravo lice za poster zvan frustracija. Čovjek pun jednodimenzionalnog razmišljanja i vječitog pogleda prema Dallasu. Koliko god su ga zbog toga voljeli u Phillyju, toliko je on zapravo bio tek opijat. Malo, sitno zadovoljstvo.

Klub je konačno 1994. prodan sadašnjem vlasniku Jeffreyju Lurieu, ali činilo se kako sve ostaje isto. Sve dok nije došao on…

Egzorcist zvani Andy Reid

Kada su se nakon još jedne neuspješne sezone 1999. riješili tadašnjeg trenera Raya Rhodesa, Eaglesi su željeli dovesti Mikea Holmgrena, trenera s renomeom koji je već osvojio Super Bowl na čelu Green Bay Packersa. Holmgren je ipak otišao u Seattle, s kojim je također došao do Super Bowla, ali je Eaglesima učinio veliku, ogromnu uslugu. Rekao im je da zaposle Andyja Reida, koji je prethodno u Packersima bio njegov pomoćnik i koji do tog trenutka nije bio percipiran kao netko tko bi toliko brzo mogao postati glavni trener.

Međutim, uprava Eaglesa odučila je kockati se te je poslušala Holmgrena. Uposlila je čovjeka koji će postati jednako poznat po svojim brkovima koliko i po trenerskoj kvaliteti.

Deset godina kasnije, Andy Reid postat će tek peti trener koji je s jednim klubom u jednom desetljeću došao do više od 100 pobjeda. Oslobodit će franšizu silne frustracije zvane Dallas te je riješiti mnogih kompleksa. Po prvi put u povijesti grada, Philadephia ima football momčad koja se može nazvati dinastijom, takvu koja redovito dolazi do doigravanja, pa čak i do finalnih utakmica svoje konferencije.

Ali Reid je ostao dužan. Najveća nagrada ipak nije došla. Jednom su bili u Super Bowlu, u sezoni 2004., ali i tada su ostali kratki. Bolji su bili Patriotsi, jedina ekipa koja je u posljednjem desetljeću bila uspješnija od Eaglesa.

Na kraju, nakon 14 godina na čelu Eaglesa, Reid je morao otići. Slijedom nesretnih okolnosti, ozljeda i problema unutar kluba, došla je sezona s omjerom 4-12 i više nitko nije vjerovao da je on trener koji je ih može odvesti do Svetog Grala.

Međutim, iako nije uspio otići do samog kraja, Reid je napravio ogromne stvari. Riješio ih je kompleksa Dallasa, jer im više nisu morali gledati u leđa i osjećati da love America’s Team. Stvorio je od njih franšizu s pobjedničkim mentalitetom te stvorio pravo okruženje za razvoj igrača. A sve to postoji još i danas.

Vrijeme je za polijetanje

Nakon kratke i relativno neuspješne avanture s Chipom Kellyjem, Eaglesi su se ponovo okrenuli Andyju Reidu. Ali kako je ovaj i dalje bio vezan uz svoj i sadašnji posao glavnog trenera Kansas Cityja, doveli su njegova pomoćnika Douga Pedersona, koji je kao zamjenski quarterback i igrao za Eaglese, a također je svojevremeno bio učenik Mikea Holmgrena te kasnije i samog Andyja Reida.

Pederson je tipični ‘trener led’. Kao zamjenski quarterback naučio se strpljenju i analitici, gledajući sa strane kako je na terenu uvijek netko tko ima vjerojatno manje razumijevanja same igre, ali daleko više talenta. Netko poput Bretta Favrea. Kao takav, idealan je za momčad kojoj ne treba trener s velikim egom, kakav je nekoć bio Buddy Ryan, nego onaj koji razumije kako je to igrati bez puno talenta, ali jednako tako i što znači razvijati talent. Onaj koji im je i dodatno, nakon Reida, mogao otkriti onu veliku stranu Rockyja Balboe.

Idealno je došao kao stručnjak koji je dočekao Carsona Wentza, momka gromovite ruke koji je stigao s malog sveučilišta kao zapravo velika nepoznanica. Nakon tek jedne sezone, u ovoj aktualnoj Wentz je uz Toma Bradyja najveći kandidat za MVP nagradu. Nikad ne zaboravi spomenuti koliko je za njegov razvoj zaslužan sam Pederson.

Na defenzivnoj je strani, pak, vatra. Jim Schwartz, bivši glavni Detroitov trener i čovjek koji je godinama bio iznimno uspješan defenzivni koordinator Titansa, prava je usijana glava uvijek spremna na fajt.

Osim njih, Eaglesi imaju skup iznimno talentiranih i dobro biranih igrača koji su uklopljeni u pravu momčad. Sve je kako treba – imaju QB-a koji bi mogao nositi franšizu sljedećih 10 godina, odličnu ofenzivnu liniju, obranu koja ima bedeme kakvi su Fletcher Cox, Nigel Bradham i Malcolm Jenkins te trenerski tandem koji se nadopunjuje kao vatra i led.

Nakon 10 odigranih utakmica, imaju devet pobjeda te djeluju kao ekipa koja bi lako do kraja mogla imati 14-2 ili 15-1, čime bi došli do najbolje sezone u svojoj povijesti. U posljednjih nekoliko kola posebno su uvjerljivi, a šlag na tortu bilo je batinjanje Dallasa, i to usred Texasa. Ali ta je pobjeda, koliko god slatka bila, tek jedna u nizu. Jedna u nizu na putu prema potpunoj metamorfozi.

Jer sve je na mjestu kako bi od uličnog nasilnika i utjerivača dugova na dokovima, od momčadi koja je uvijek gledala prema Dallasu, postali Rocky Balboa – boksač koji je nadišao samoga sebe te postao ikona svima. Baš kao i Rocky, sve što sada trebaju napraviti je vinuti se u nebo i nadići same sebe. Točnije, nadići ono što su nekoć bili.

Andy Reid odradio je dobar dio procesa, ali nije ga mogao dovršiti. Schwartz i Pederson u kombinaciji to mogu. Vatra i led. Kombinacija zbog koje Eaglesima jedino zapravo treba reći: letite! Letite jer to možete…

Ne propusti top članke