Postoji ih još niz, ali u tom svijetu jedan tip nekako stoji za sebe. To je Carlo Ancelotti.

Carletto je zaista po svemu posebna sorta. To što je ovog tjedna u Napoliju dobio otkaz netom nakon što je, u atmosferi građanskog rata koja vlada u klubu, odveo ekipu do drugog kruga u Ligi prvaka, priča je koja portretira sve ono što on je — čovjek koji duboko vjeruje u svoje ideale, odnosno, čovjek kojem su nogometni ideali medij kojim prodire do igrača koje vodi.

“Tretiram igrače prvenstveno kao ljude, a onda kao sportaše. Želim razgovarati s njima kao da smo na istom nivou”

Kod njega su igrači i početak i kraj, oni koji sve njegove zamisli na terenu provode i koji mu donose rezultat. I zato je zbog njih spreman i poginuti, čak i ako to znači dugoročni rizik za trenersku karijeru i njegov renome.

Doduše, kada se trener pronađe ukliješten u revolveraškom obračunu između vlasnikovog ega i potreba igrača kao što se to dogodilo u Napoliju, onda je svakako, bez obzira kojem trenerskom tipu pripadao, u nezavidnoj situaciji. Da je odlučio ići niz dlaku Aureliju De Laurentiisu, gotovo bi sigurno izgubio svlačionicu jer je pobuna na tom brodu već postala masovna. Možda je Ancelotti mogao pokušati održati nekakav status quo kakvom igrom kompromisa, čisto kako bi pokušao doći do nekakvog opipljivog uspjeha s klubom koji mu je ponudio ruku u trenutku kada se nad njega opasno nadvio oblak sumnje.

Čvrst stisak ruke

No, to onda naprosto ne bi bio njegov način: Carlo je naklonjen ideji da u svlačionicu ulazi s čvrstim stiskom ruke, koju onda prebaci na ramena igrača u namjeri da čuje njihove želje i pozdrave. Oni su posada koja će održavati kurs broda s njim za kormilom: ako on krene tonuti, pa čak i ako sami igrači izbuše rupu u pramcu, on namjerava otići s jednako čvrstim rukovanjem.

Ancelotti je odrastao u ruralnom gradiću Reggiolu i kao farmersko dijete je odgojen da u život shvaća rad kroz oslanjanje jednih na druge.Na farmi se nije radilo samo zbog zarade, već pukog preživljavanja, a tako veliki posao s velikim ulogom iziskuje ogromnu dozu povjerenja jednih u druge. Ako prespavate jutro dva dana za redom, plodovi mogu usahnuti i to će se odraziti na čitavu obitelj. Isto tako, čak i ako dođe do neke takve loše okolnosti, obitelj će uvijek biti tu.

Kako je Ancelotti naveo u svojoj biografiji, nogomet u odnosu na farmu “nije samo posao, već i bolji život”. Pritom to nije prikazao isključivo u eskapističkom tonu, već kao čistu konstataciju da je nogomet nadogradnja na taj pomalo i asketski tip života u kojem je odgojen.

“Nedjeljna mis,a pa tortelini i svinjetina do iznemoglosti. I uvijek puna kuća, kod nas ili u gostima kod nekog”, prisjetio se. I tu je životnu sliku pretočio u nogomet.

Kada je, nakon uspješne igračke karijere, Ancelotti diplomirao na prestižnoj trenerskoj akademiji u Covercianu, naslov njegovog završnog rada 1997. bio je “Budućnost nogometa: više dinamike”. Nedvojbeno je to nasljedstvo filozofije koje mu je prenio veliki Arigo Sacchi, koji ga je vodio u Milanu i uz kojeg je i napravio iskorak na klupu kao njegov pomoćnik i u klubu, ali i u talijanskoj reprezentaciji. Iako je Carlova ideološka podloga bila progresivna, on se uvijek teže adaptirao taktičkim trendovima; umjesto toga je vrijeme lovio nastojeći dati maksimalnu slobodu svojim igračima unutar kalupa kojeg je određivao. On je u suštini uvijek bio vrhunski pragmatik i vrlo vjerojatno posljednji primjerak izumiruće vrste koja je idealno mogla pogoniti svoju ekipu kroz savršeno poznavanje njenih potreba.

Njegovih osam godina na Milanovoj klupi stoji kao savršen primjer jedne nogometne ere. Bila je to momčad zvijezda koju je preuzeo i organizirao, ali koju je povrh svega kontrolirao kroz taj psihološki pristup. Kada je po dolasku u Milan dio navijača bio nezadovoljan što stalno forsira Clarencea Seedorfa u prvoj momčadi iako je ovaj značajno pao u formi, Ancelotti je jasno odabrao stranu.

Zajedno u srce uragana

“Odjebi natrag u Parmu i trpaj se tortellinima, a nas ostavi u miru”, proderao se prilikom Seedorfovog ulaska u igru jedan “naročito gnjevan gospodin”, kako ga je opisao. “Odgovorio sam mu na tečnom francuskom da može komotno odjebati. I to ne samo zato što sam branio Seedorfa, već i zato što ne mogu trpiti da netko vrijeđa savršen tanjur tortellina.”

Činjenica da je s Milanom stigao do tri finala Lige prvaka, osvojivši dva, poduhvat je koji ga gura među trenersku elitu. Međutim, neki taktički metodičniji i manje pragmatični trener bi također s takvom ekipom lako moguće stigao do iste razine trijumfa. Ono što je razlika kod Ancelottija je što njegov najveći trijumf leži upravo u jednom od njegovih najvećih poraza: onom istanbulskom povratku Liverpoola.

Malo je trenera u čitavoj nogometnoj povijesti koji bi se, nakon takve utakmice, uopće usudili prići klupskim prostorijama da potpišu sporazumni razlaz. Nitko ih ne bi krivio što bi pomislili, pogotovo nakon što je već tada bio četiri pune godine u Milanu, da se iz te momčadi više ne može izvući apsolutno ništa. On nije tako mislio, već je okupio ekipu i nastavio dalje, a priča je već onda poznata: dvije godine kasnije, osvetit će se Liverpoolu pobjedom u novom međusobnom finalu, ovog puta u Ateni.

“Možda sam lud, ali mislim da taj poraz u Istanbulu nije bio u potpunosti negativan”, govorio je naknadno Carlo. “On je imao svoje razloge i svoju težinu, a mi smo bili spremni krenuti zajedno opet iz početka, ruku pod ruku, u srce uragana.”

Bio je to podvig kakav se rijetko viđa, ali i podvig koji je bio plod jedne nogometne ere. Igra je tada počela evoluirati u maniri tehnološke revolucije koju živimo, one u kojoj se svijet mijenja brže no ikad u svojoj povijesti. Među trenerima i nogometašima će uvijek biti ‘očeva’, ‘prijatelja’ i ‘braće’, no danas oni moraju ponuditi i rješenja u korak sa taktičkim zahtjevima koji se svakodnevno dorađuju. I iako će Ancelotti naknadno postati jedan od tek tri trenera u povijesti — uz Boba Paisleyja i Zinedinea Zidanea — koji će, nakon što mu to pođe za rukom i s madridskim Realom, osvojiti Ligu prvaka tri puta, sama igra ga je ostavila u raskoraku.

Njegov trenerski imidž sve više je postajao omeđen imidžom nekakvog life coacha, lika koji samo prodaje dobro raspoloženje i neupitno podigne ekipe koje je teret u nekom trenutku pritisnuo dosta nisko, ali koji ima svoj vijek trajanja.

Laissez faire pristup

Dokaz tome je i činjenica da je u nešto manje od 25 godina samostalne trenerske karijere Ancelotti uspio osvojiti tri naslova europskog prvaka, ali uz njih i samo pet naslova državnog prvaka iako je njegov CV uključivao Juventus, Milan, Paris Saint-Germain, Real Madrid i Bayern München; momčadi koje su velikom većinom u periodu kada ih je vodio bile na vrhuncu moći, financijske i igračke. I u svakoj od njih je pokušao minimalnim teretom i maksimalnim laissez faire pristupom stvoriti atmosferu kakvu je stvorio u Milanu.

U Realu je to značilo da će prijeći na 4-3-3 samo zato jer je to značilo da će Cristiano Ronaldo igrati široko, a ne centralno što je zapravo bila i Ancelottijeva preferirana zamisao. U Paris Saint-Germaineu je Zlatan Ibrahimović javno izjavio kako je Carlo bio “najbolji trener ikad” iako ga je ovaj u rijetkim trenucima bijesa nakon jednog lošeg poluvremena čak gađao kutijom, psujući ovog puta na talijanskom. U Bayernu je u potpunosti promijenio intenzivne i često isrpljujuće metode treninga koje je nametnuo Pep Guardiola, sve kako bi opustio igrače i omogućio im da prodišu.

“Tretiram igrače prvenstveno kao ljude, a onda kao sportaše”, izjavio je Ancelotti u jednom intervjuu. “Želim razgovarati s njima kao da smo na istom nivou.”

Međutim, nogomet mu je jasno dao do znanja da se danas traži kudikamo više. U Realu je dobio otkaz nakon što je odveo momčad do čuvene La Décime, pa nakon toga izgubio prvenstvo u utrci s gradskim rivalima iz Atlética. Predsjednik Florentino Pérez tu je odluku objasnio izjavom kako je Real klub sa ogromnim zahtjevima, koji “iziskuje novi impuls kako bi osvajao trofeje, ali i bio na najboljoj mogućoj razini”. Isto tako, u Parizu je s moćnom ekipom izgubio prvenstvo u utrci s Montpelliereom, što je bio jasan razlog za rastanak. U Bayernu je pak taj laissez faire pristup prerastao u otvorenu dekadenciju, što je tako kompetitivnu grupu igrača ipak demotiviralo do razine da su priznali kako je u pitanju druga strana spektra, i to u negativnom smislu.

“Ovo što smo večeras vidjeli nije bio Bayern München”, izjavio je otvoreno Ancelotti nakon uvjerljivog poraza upravo od PSG-a u grupnoj fazi Lige prvaka. Te večeri je bio bivši.

Nije stoga čudno da je njegova karijera u kontekstu modernog nogometa postao svojevrsni paradoks. On industriji nudi što ona s jedne strane traži: oslobođenje brilijantnih individualaca čime želi osloboditi potencijal ekipa. On zna da nogomet biva sve kratkoročnija priča i stoga odbacuje svaku pomisao ili natruhu oslanjanja na proces. S druge strane, potrebe industrije zabave se još uvijek nisu, i pitanje je hoće li ikada, pomiriti s potrebama taktičkog, ideološkog nogometnog razvoja.

Ancelottijev paradoks

Upravo je iz tog razloga njegov mentor Arigo Sacchi sam odstupio s pozicije sportskog direktora u Real Madridu 2005. Jednostavno je shvatio da je njihova ideja nogometa postala “previše reakcionarna” i da je to nešto što se kosi s njegovom ideologijom. Ancelotti tu crtu, baš kao i Zinedine Zidane koji je dodatno unaprijedio takav pristup i postao prvi ‘post-trener’ nikad ne bi povukao; sada je osuđen lutati kao duh i kao najskuplje kratkoročno rješenje na tržištu.

To je samo jedan od načina na koji nogomet samog sebe čini samoodrživim. On je kolektivni sport, ali koji traži puno više od pomisli da je održavanje kolektivne motivacije dovoljno za dugoročni uspjeh, čak i u najelitnijem okruženju. Ancelottijeva priča je paradoks; čovjek koji je upravljao najskupljim kruzerima izgledao je spreman za najduže plovidbe. Umjesto njih postao je elitni kapetan onih turističkih ruta koje plove s otoka na otok.

Da, u njima također leži vrijednost, pogotovo uz takvu potražnju: no je li to zaista i ono što je zamišljao kada je rekao da je nogomet bolji život? Nekako sumnjam.