Tri do četiri godine. Toliko dugo je Novak Đoković živio u sjeni Njih dvojice, kako je i sam rekao po koncu jučerašnjeg meča. Dok su Roger Federer i Rafael Nadal na onoj romantičnoj večeri, tamo negdje potkraj 2008., pomalo zaneseno pričali kako nikad nitko nije igrao tenis poput njih dvojice, intimno i naivno vjerujući kako nitko nikad ni neće, Novak je u tišini sjedio nekoliko stolova dalje, bez svijeće na stolu i sasvim sam. Iz mraka ih je samo promatrao i odmjeravao; nije trebao čuti što pričaju da bi shvatio o čemu se tu radi. Bio je, ne treba se toga sramiti, i pomalo zavidan. Htio je imati to što oni imaju, ali i biti igrač poput njih dvojice.
Iako je još upravo te 2008. dao naznačiti da bi to možda mogao biti, osvojivši svoj prvi Grand Slam u Australiji, Novak je u sljedeće skoro pa tri godine i dalje nepomično sjedio za istim stolom. Kako je i sam jučer rekao, u tom je razdoblju uglavnom gubio one velike mečeve i bio je zapravo samo Onaj Treći.
Bio je nešto što ne želi biti, a tada su mu govorili — što u lice, što iza leđa — da nikad neće biti igrač poput njih dvojice.
Godine 2011., međutim, Đoković je odigrao jednu od najboljih sezona u povijesti tenisa, ali se pored ove dvojice to nekako i nije dovoljno cijenilo. Već je tu počelo raznorazno spočitavanje i u suštini je Nole i dalje bio u sjeni. Bila je to, uostalom, samo jedna sezona, sezona po čijem je kraju imao samo četiri GS naslova; Federer ih je već tada imao zasigurno nedostižnih 16, Nadal neloših 10, a k tome su obojica već kompletirala poker Grand Slamova. Miris podcjenjivanja već je dobrano dopirao do onog stola u zamračenom kutku…
Đoković je prvi tenisač u povijesti koji je počeo nabijati komplekse ama baš svima s kojima igra
Kad je četiri godine kasnije Nole odigrao još bolju sezonu od one iz 2011., možda i najbolju u povijesti tenisa, ni to nije bilo dovoljno. Spočitavalo mu se da nema sva četiri Grand Slam naslova, odnosno to što nije osvojio Roland Garros, zapravo samo zato što se pojavio tada možda i jedini igrač koji mu se mogao suprotstaviti — Stan Wawrinka.
Naravno, kad je iduće godine konačno osvojio Roland Garros i skinuo taj ogromni teret s leđa, mogao je osluškivati kako ga nije osvojio preko Nadala koji je taman bio povratio formu i samopouzdanje, ali je i zbog ozljede ručnog zgloba morao predati meč trećeg kola. To što je Federer turnir na isti način osvojio 2009. kao da se zaboravljalo…
Partibrejkerova životna misija
Kad se iduće godine Đokoviću dogodilo ono što se u jednom trenu gotovo pa mora dogoditi svakom vrhunskom tenisaču — de facto je doživio burnout, i u fizičkom i u psihološkom smislu — tada su ga napustili i njegovi vlastiti navijači, ta navodno odana vojska koja mu se do jučer klanjala. Bio je prekrižen i otpisan i to sve zato što je, govorili su ti veleumovi, jeo alge i slične pizdarije, pa i zato što se družio s onim vračom ili što li je već taj čovjek bio. Da stvar bude gora, na kraju te sezone održala se još jedna, druga romantična večera na kojoj se ponovno pričalo o istoj temi; Federer i Nadal podijelili su te sezone plijen na Grand Slamovima i postalo je kristalno jasno da Đoković nikad neće biti igrač poput njih dvojice. Sviraj kraj.
A onda je partibrejker sproveo svoju životnu misiju u djelo. Prošlog mjeseca pobijedio je i tog ‘pravog’, iako ipak mrvicu ostarjelog Nadala na Roland Garrosu, pa iako smo mu rekli da neće tako brzo do 20. titule, on se do nje prošetao.
I možete li ga sad malo ostaviti na miru? Bar neko vrijeme, dok ne izmislimo nešto novo za spočitavati mu? Ili možete konačno reći ono za čime žudi cijeli svoj život?
Nisam siguran da možemo.
Novak Đoković jučer je takoreći i službeno postao najbolji tenisač svih vremena. Bilo je to već neko vrijeme jasno, ali jebiga, rulja mu je iz tih sebično-romantičnih razloga uvijek pokušavala nešto spočitavati; jučer je, međutim, nestala i ta zadnja slamka spasa za koju se hvatala, a to je taj famozni broj osvojenih Grand Slamova; neka slobodno ostane zapisano i da je jedini sva četiri osvojio po dvaput…
Jest, partibrejker je konačno ispunio svoju životnu misiju, ali dojma sam da mu nije dosta. Dojma sam da želi još. Dojma sam i da su ova druga dvojica pomalo umorni. Federer je imao dvije teške operacije koljena i zasad izgleda zahrđalo — ne valja ga pošto-poto otpisati — a Nadal je u onom meču na Roland Garrosu disao na škrge i znojio se kao da je upravo bio prošao kroz devet krugova pakla. Naravno, mislim da ni prvi, a pogotovo drugi neće samo tako baciti ručnik u ring; ne dok postoji i najmanja šansa za samo još jedan naslov…
Odigrati dobro nije ni približno dovoljno
Kao i u slučaju meča sa Stefanosom Tsitsipasom, ni ovaj jučerašnji nema smisla puno ili uopće analizirati. Puno toga o mlađoj generaciji ili, zlobnici će reći, LostGenu govori i to što su Tsitsipas, Daniil Medvjedev, Sascha Zverev i Andrej Rubljov, svi top 10 igrači te samim time navodna konkurencija, ispali prije četvrtfinala. Ne radi se toliko ni o tome da ispadneš s turnira u ranijoj fazi. dogodi se, nego se radi o sad već samo kontiuniranim oscilacijama koje su teško probavljive. Zverev je, primjerice, već četiri godine top 10 igrač, na dva je dobivena itekako pokazivao zube Trojci, pa iako puževim korakom napreduje na Grand Slamovima, lik manje-više cijelo vrijeme igra isti beznadni tenis, a još uvijek nema ni top 10 pobjedu.
Top 10 pobjedu na GS-ovima nema ni 25-godišnji Matteo Berrettini, ali on barem nije bio NextGen, već se može svrstati u late bloomere.
Puno toga govorio je i njegov govor tijela po koncu meča, tj. onda kad je dobio mikrofon u ruke. Berrettini se uglavnom samozadovoljno smješkao i bilo je jasno da je zadovoljan otporom koji je pružio; OK, može se razumjeti jer je stvarno odigrao dobar meč, ali radije bi vidio nadrkanog ili rastrojenog tipa koji je upravo izgubio finale GS-a nego tipa koji je sretan što nije ostao stisnut kao što je to bio na početku meča. U tom smislu, iako je tu izletio u prvom kolu, možemo biti zadovoljni s Tsitsipasom koji je po koncu meča s Đokovićem na Roland Garrosu djelovao upravo rastrojeno, pa i nadati se da ima djelić Noletova mentalnog sklopa.
U redu, kažem, Berrettini je u juniorima najbolje plasirani bio 52. na svijetu, tek je 2018. ušao u top 100 i uzeo svoj prvi naslov, ovo mu je prvo finale i sve to stoji, ali odigrati dobro protiv Đokovića naprosto nije ni približno dovoljno za osvojiti naslov. Na koncu, ne moraš ni osvojiti naslov, ali daj čovjeka poguraj do kranjih granica; daj nam dramu o kojoj vrijedi pisati… Usput budi rečeno, osim Trojke postoje igrači koji su u svojem prvom GS finalu pružali fantastičan tenis, a oni se zovu Juan Martín del Potro, taj Wawrinka i Marin Čilić, iako potonji nije imao za suparnika nekoga iz Trojke…
Unakazio konkurenciju
I tako je Novak Đoković prvi puta u svojoj karijeri osvojio prva tri Grand Slama u sezoni i sad je zanimljivo vidjeti postoji li neki luđak koji se usudi reći da neće osvojiti kalendarski Grand Slam. Doduše, bez ikakve želje da se omalovaži ova titula, vidimo da je problem i u konkurenciji, iako će ona na hardu ipak biti nešto jača, ili bi barem trebala biti.
Sve to, međutim, i nije toliko bitno jer jedna je stvar kristalno jasna; to je ona da Đoković sa svakom osvojenom titulom postaje sve jači, odnosno dolazi do točke gdje bi konkurenti mogli pomisliti da ga je stvarno nemoguće pobijediti. Ako hoćete, Đoković je prvi tenisač u povijesti koji je počeo nabijati komplekse ama baš svima s kojima igra.
Recentno, unakazio je Medvjedeva u Australiji, Nadal je skoro završio na respiratoru, Tsitsipasu ni danas nije jasno što se dogodilo nakon vodstva od 2-0 u setovima, a Berrettinija je manje-više imao cijelo vrijeme pod kontrolom. Ostali se pak prije svakog ždrijeba, htjeli oni to priznati ili ne, mole dragom bogu da ga izbjegnu što duže mogu.
I tko zna ljudi moji, kako je krenulo, možda će se za koju godinu početi pričati kako je netko jednom navodno pobijedio tog Novaka Đokovića.
