Franck Ribery otišao je tiho iz Bayerna. Dobro, možda to i nije bilo tako tiho ili skromno, ali kada obilježite više od desetljeća klupske povijesti i klupski DNK vam se uvuče pod kožu, a onda se sve to sakupi u jednu posljednju utakmicu, u jedan počasni krug, u jedan kurtoazni govor ili, pak, jedan iskreni plač, za mene to ne može biti ništa drugo doli tiho. Ili, ako hoćete, deprimirajuće. Ne kažem sada da bismo trebali bdijeti tjedan dana nad ‘smrtnim bolesnikom’, nego samo da u tome ima nečeg nepravednog, nečeg što nas podsjeća koliko odlasci znaju biti surovi, ali i neminovni. Ali, dobro, da ne briznem sad u plač…
Riberyjev odlazak iz Bayerna ujedno je trebao značiti i njegov nestanak s nogometne scene jer, istini za volju, Kina i Bliski istok nisu baš u žiži nogometnih zbivanja i upravo onamo odlaze ‘smrtni bolesnici’. Doimalo se da je Ribery jedan od njih, nogometni dinosaur ogoljen do kosti — što zbog ozljeda koje su ga poput sjene pratile kroz cijelu karijeru, a što i zbog, hvala Bogu, godina, jer čovjeku su ipak ‘nenogometnih’ 36. Sve je vodilo prema tome da će otići po još para i što bi mu, uostalom, falilo? Tretirali bi ga kao boga i gledali mu kroz prste za svako krivo dodavanje, dribling, ono umorno saginjanje ili prešetavanje po terenu…
Na poziv svojeg bivšeg suigrača iz Bayerna Luce Tonija, Franck se ipak odlučio za drugačiju vrstu pustolovine: dolazak u Fiorentinu, klub bogat nogometnom kulturom i baštinom. U Firenzi su dugo čekali jedno takvo ime i na kultnom stadionu Artemio Franchi pozdravilo ga je 10.000 razdraganih navijača. I opet, umjesto da se ispostavi kao ćorak, kao onomad Jens Nowotny u Dinamu, kao blef i mazanje očiju navijačima novog vlasnika, milijardera Rocca Commissa, Ribery je u zadnjih mjesec dana postao zvjerka, spiritus movens momčadi koja je gotovo pa zaboravila pobjeđivati.
On je i ‘anti-Cristiano’; zajednička im je neutaživa kompetitivna žeđ, ali rijetko tko od elitnih krilnih igrača teži savršenstvu i kroz taj radnički nogomet
Sasvim je u redu zapitati se — kako je moguće da čovjek od 36 godina, krilni igrač koji se oslanja na startnu brzinu, na onaj prvi korak, a onda i na brzinu i dribling, uopće može igrati u Serie A? Zašto se umoran ne saginje u 60. minuti i zašto nije ćorak, pogotovo kad zbrojite sve te njegove ožiljke, to jest, ozljede? Kako mu je motorika još uvijek tako fino ‘podmazana’ i poznajete li još kojeg brzanca, krilce koje na elitnoj razini lomi kičmu s 36 na grbači?
U takvom pomalo euforičnom tonu dočekao sam ponedjeljak navečer i gostujuću utakmicu Fiorentine protiv Brescije, potiho se nadajući da će Ribery odigrati još jednu simultanku, kao protiv Milana, a što obavezno morate pogledati. To se, međutim, nije dogodilo i utakmica je otišla u blato, u monotonih 0-0, ali bilo je dovoljno svega 13 minuta da Ribery pokaže svoje drugo lice, ono ružno i sirovo, a opet ništa manje vrijedno
Ratnički, ulični mentalitet
Osim što se još u drugoj minuti pokunjeno ispričao zbog krivog dodavanja — što ne krasi čak ni igrače koji ne pate od egotripa — Francuz je koju minuticu kasnije jurnuo za Brescijinim veznjakom od centra do vlastitog šesneasterca, sve u želji da ‘poništi’ izgubljenu loptu svojeg veznjaka. Ono što mu tad nije uspjelo, uspjelo mu je u 13. minuti, kad je ponovno s centra stao naganjati suparničkog beka, te mu na koncu, poput zaigranog tvrdoglavog psa, otrgnuo loptu i započeo novi napad.
Ribery u sustavu Vincenza Montelle ima puno važnije zadaće; Fiorentina igra 3-5-2, s dvjema ‘lažnim’ devetkama od kojih je jedna upravo Ribery, koji se često spušta duboko po loptu kako bi razigravao ekipu šireći igru ili šaljući okomitije lopte u zadnju trećinu terena. I vjerojatno Montella ne zahtijeva da se Ribery trga u defenzivi, ali to je naprosto dodatna vrijednost koju on donosi – poštovanje i radnu etiku, požrtvovnost i borbenost i taj ratnički, ulični mentalitet.
To je nešto što se kod Riberyja uvijek previđalo i zanemarivalo, činjenicu da je spreman i ‘rudariti’. On je na neki način i ‘anti-Cristiano Ronaldo’ tip; zajednička im je neutaživa kompetitivna žeđ, ali rijetko tko od elitnih krilnih igrača teži savršenstvu i kroz taj radnički nogomet. Uostalom, oprečnost Gospodinu Savršenom ogleda se i u njegovu ‘siromašnom’ izgledu — Ribery je, realno, ružan k’o pas.
Ako želimo razumjeti ljude, njihove postupke i ponašanje, njihovu osobnost i karakter, nužno je poznavati njihovu pozadinu i prošlost, društvenu sredinu iz koje potječu, kao i neke događaje koji su ih oblikovali. Stoga, ako želimo shvatiti zašto je Ribery uopće odabrao ozbiljnu razinu nogometa i zašto se i dalje valja u blatu, treba premotati vrijeme ili samo pogledati njegovo lice.
Rodio se u Boulogneu, ribarskom gradu na sjeveru Francuske, a odrastao je u četvrti Le Chemin Vert (Zeleni Put), koja je podsjećala na novozagrebačke kvartove zbog kombinacije zelenila i socijalističke gradnje, a dan-danas ondje vladaju siromaštvo i visoka nezaposlenost. Njegov život bit će obilježen automobilskom nesrećomu kojoj je dvogodišnji Franck sa zadnjeg sjedišta ispao kroz prednje staklo, zaradivši više od 100 šavova na dijelovima lica. Svatko od nas imao je nekoga u razredu tko je bio debeo, glup ili ružan i koga su poslovično neosjetljiva djeca tlačila i traumatizirala, potpuno nesvjesna kako mogu doživotno obilježiti osobu, pa možete misliti kakav je tretman imao mali Franck.
Tužno, ali istinito — nisu takva bila samo djeca.
S ocem na baušteli
“Ožiljci su izgradili moj karakter i dali su mi snagu. Jer nije lako kad ste dijete i kad imate takve ožiljke. Način na koji vas ljudi gledaju, što pričaju — patila je cijela moja obitelj. Čak su i roditelji druge djece pričali o meni i to je stvarno bilo okrutno. Ali nikada se nisam sakrivao i plakao, iako sam patio.”
Svatko se valjda sjeća Riberyja u onom izdanju pjetlića, kako kukuriče, kako se žustro, impulzivno i prgavo unosi neprijateljima u lice i sva je sila prilika da je to ulični odgoj, da istovremeno vidite i onog mladića koji se tukao u kvartu i školi. Naprosto se radi o refleksu, o obrambenom mehanizmu nekoga tko je odrastao u okrutnim uvjetima. Iz Lilleove nogometne akademije Ribery je izbačen sa 16 godina jer je u klupskom akademskom programu, odnosno u školi, imao loše ocjene, stalno se tukao, a navodno je jednoj djevojci slomio ruku.
Četiri godine kasnije, prije nego što će potpisati za trećeligaški Brest, s ocem je radio na baušteli i vjerojatno razmišljao o tome kako mu karijera odlazi u vražju mater. Prvi profesionalni ugovor potpisao je s Metzom godinu dana kasnije, kad mu je već bilo 21, a samo dvije godine kasnije umalo je postao svjetskim prvakom. Tako je francuski pjetlić u elitni nogomet ušao kontra zdrave logike i na neki način sada naplaćuje to što je formativne godine proveo u čistom amaterizmu.
A zahvaljujući okrutnom spletu okolnosti, pa i uličnom talentu — jer Ribery je baš onaj tip koji na školskom prisvoji loptu pa s njom radi što ga je volja — nogomet je postao jedini način da se Franck socijalizira na prihvatljiv način. I svaki put kad bi mu i nogomet okretao leđa, kad bi ga izdali njegovi stakleni gležnjevi, sjećao se da su postojala gora vremena — ona kad je bio samo malo ljepši Quasimodo i kad je na baušteli razmišljao o kraju karijere. Otuda je i crpio snagu — jer ako se izvukao iz te nesreće i okrutne sredine, zašto se ne bi otarasio silnih ozljeda? Upravo ga ta snaga potiče da u 36. sprinta vražjih 50 metara kako bi uklizao i otrgnuo loptu nekom tamo nebitnom Brescijinom beku. I jedino ga neka nova nesreća, koja kao da ga stalno čeka iza ugla, može dokrajčiti.
Baš zato — jer tko zna kad će taj surovi trenutak pokucati na vrata — bacite oko na francuskog šarmera, čovjeka koji uopće nije trebao postati nogometaš. I to ovakav.
