Takvu kulisu ipak ponešto uljepšava činjenica da je divan i topli proljetni dan, a nekakav žar u vama potpiruje i Luka Modrić, igrač koji vam dolazi kao svojevrsna utjeha za potjeralog Niku Kranjčara. I neki drugi dečki dobivaju priliku kakvu možda nikad ne bi ni dobili da okolnosti nisu takve kakve jesu: Teo Kardum, Miroslav Šarić, Damir Džidić, Goran Juroš igraju zapravo puno važnije utakmice nego što to obično navijačko oko zamišlja. Pretpostavljate, Dinamo igra onu Ligu za bedaka — ili možda još bolje, Ligu za mrtvaca. Protivnik je Kamen Ingrad ili Pula 1856, što zapravo i nije bitno — te su utakmice sasvim iste i sasvim besmislene. “Igrajte, pederi!”…

U ljeto 2004. Dinamo je nakrcan nevjerojatnom količinom talenta, ili se barem tako činilo.

Lončarević kaže da “taj rezultat nije bio tako katastrofalan za ljude koji su vodili klub”. Vrhuška je iskoristila priliku za reset, ozbiljne opozicije u tom trenutku nije bilo

Grmjelo se tada o atomskom Dinamu, o reprezentaciji HNL-a i, s obzirom na to kako je slabašno na papiru izgledao Hajduk Ivana Katalinića, očekivalo se da će se Modri prošetati prvenstvom, a jednim oko vrebalo se skinuti ono prokletstvo u Europi. Navijačima su baš narasle zazubice i već nakon onog poljudskog ogleda — 14. srpnja igrao se Superkup — ostali su prilično gladni iliti razočarani; Dinamo je izgubio 1-0, a Zdravko Mamić, već tada gospodar maksimirskog podzemlja te dežurni medijski zabavljač, nakon utakmice je procijedio da je “hajdučko srce pobijedilo skupinu pedera”.

Tko zna, možda je već tada shvaćao da je okupio karakterno slabe i plahe momke, kako je to kasnije procjenjivao Ilija Lončarević. Bilo kako bilo, svatko s inteligencijom višom od sobne temperature mogao je pokopčati što takve priproste opaske emitiraju, pa tako i tadašnji trener Nikola Jurčević.

Batine u BMW-u

Točno mjesec dana kasnije Jurčević je postao bivši, a krunski argument pri njegovu svrgavanju, jedan od onih koji se zapravo vrte u krug, bio je onaj da mu je momčad bila “tjelesno nepripremljena”. Jurčević je možda izbacio Primorje iz Ajdovščine u Kupu UEFA-i te došao nadomak ulasku u skupine, ali u prvenstvu je ubilježio pobjedu i tri remija; presudio mu je posljednji, onaj protiv Varteksa u gostima, kad je Dinamo u 90. dobio gol za 2-2. Naricavši nad svojom sudbinom, Jurčević je u ezoteričnim tonovima zaključio: “U zraku je lebdjela određena psihoza koja je onemogućavala normalan rad”.

“Nakon što je Jura otišao, Zdravko je nekako nabrzinu htio da prihvatim ponudu”, priča mi upravo gospodin Lončarević, koji se mjesec i pol prije ostavio posla s libijskom reprezentacijom. “Moja je odluka tada bila da ne radim u dogledno vrijeme, ali i da praktički ne radim više pod njim kao trener”, bez dlake na jeziku kaže, pamteći i kako su ga i dvije godine ranije nasanjkali.

“Treneri su isključivi problem hrvatskog nogometa!”, grmio je tih dana Mamić. “Dinamo u ovom trenutku organizacijski i logistički za nekoliko kopalja nadmašuje klasu svakog hrvatskog trenera. Sve što je klub u posljednjih nekoliko godina učinio, učinio je savršeno”, pričao je.

Nije da u tome nije bilo ponešto istine; barem u tome da trenerska struka u Hrvatskoj nije imala volje raditi na sebi ili naprosto nije imala kapaciteta za takvo što, već se više oslanjala na vlastitu igračku reputaciju i iskustvo, a onda i na svoju ‘savitljivost’ i ‘lojalnost’. Upravo takav bio je sljedeći ‘mezimac’ Nenad Gračan, koji je, doduše, umalo uzeo ono prvenstvo s Rijekom, ali je, sve u svemu, bio i ostao trenerski mediokritet.

Gračan je došao nakon što je Đuro Bago vodio dvije utakmice i posljednjeg dana prijelaznog roka, u valjda paničnom strahu da ionako prenapučeni roster nije dovoljno kvalietatn, dovedeni su mu Vladimir Vasilj, Vedran Ješe i Veldin Karić. Atomski Dinamo trebao je postati nuklearni Dinamo, grmjelo se tada, a skupina pedera trebala je proigrati sama od sebe…

Ni tri mjeseca kasnije, kasno uvečer 20. studenog, jedan od njih je pretučen na križanju kod Kennedyjeva trga. Bilo je to nakon poraza u Rijeci 4-2; Dario Zahora sjeo je po povratku u svoj BMW i, dok je na križanju čekao zeleno svjetlo, jedan od nekolicine Boysa otvorio je vrata, pogodio ga nogom u glavu, da bi ga potom izvukli van i još koju minutu tukli. Zahora je pretučen i tri mjeseca ranije, a poznata je i ona epizoda kad su BBB posjetili trening na Hitrec-Kacijanu te zahtijevali od igrača da skinu majice. Nakon tog poraza u Rijeci, Danijel Pranjić zaustio je da igrači nisu znali što trebaju raditi na terenu i da ih je trener samo zbunjivao; naravno, bio je to znak da je odzvonilo i Gračanu, a dijagnoza se ovaj put sastojala u tome da su mu ‘sufleri’ napunili glavu.

“Tada se nije ni moglo raditi sa sucima”

“Kad je došao 11. mjesec, nisam mogao odbiti Dinamo isključivo iz emocionalnih razloga”, priča Lončarević onu zapravo tipičnu priču. “Nažalost, pokazalo se da sam opet pogriješio. Zašto to kažem? Ja znam da Jura nije imao previše veze s tim, ali u ljeto 2004. selekcija je jednostavno loše napravljena. Apsolutno da su ti igrači imali nekakvu pojedinačnu vrijednost, ali zajedno nisu predstavljali nikakvu značajnu snagu”, pokušava secirati. “Kod selekcije i stvaranja momčadi, pogotovo ako se gomila igrača dovede, potrebno je jako puno znanja, struke, analize, pripreme itd… A to je u Dinamu više-manje napravljeno zbrda-zdola. Ta momčad karakterno nije bila dobro izbalansirana.”

“Uvijek sam u Dinamu imao problema s najosnovnijim taktičkim shvaćanjima i razmišljanjima”, kaže mi u jednom trenutku trener koji je još tada pričao o automatizmima u igri, igri “na trećeg čovjeka” i slično, što je u nas bila prava rijetkost. “U toj momčadi i oko nje bilo je previše remetilačkih faktora… Gledaj, mogao bih ja sad tu tebi secirati što sve nije valjalo u klubu, ali neke stvari jednostavno ne mogu izaći u medije”, kaže odjednom iskreno, pa kasnije priča da mu Mamić nije ulazio u svlačionicu ni krojio sastav, što je zaista bilo tako jer je grmio da mu ni sastav ni sustav nisu bili po volji, ali i znao da kod Lončarevića takvo što ne prolazi.

“Slučaj Nike Kranjčara ostavio je dubok psihološki trag u momčadi i klubu”, dodaje.

Upravo je Lončarević bio taj koji je ušao u sukob s “jako tvrdoglavim” Nikom. “I to me fino gospodin uvalio u govna”, referira se na Mamića i činjenicu da je iskorišten za obračun sa svlačionicom. “To su njegovi štosovi. Kao, dajemo ti mjesto menadžera, ti si kao Alex Ferguson, ti si ovo, ti si ono, i prvi ti je posao da smanjiš ugovore igračima.”

Naravno, kako to i biva pri ovakvim slobodnim padovima, nije bilo ni sreće. U susretu Europa lige s Heerenveenom dojam je da je Dinamo uistinu bio oštećen; kad je, pak, 19. ožujka Dinamo stigao u Koprivnicu na susret “biti ili ne biti”, iz današnje perspektive, čovjek bi pomislio da će, ako treba, spasilačku ulogu odigrati nevidljiva sudačka ruka. Međutim, pričalo se tada da je “Hajduk privilegiraniji od Croatije u vrijeme Franje Tuđmana” — naravno da je takav izričaj hiperboličan, ali Dinamo je uistinu loše stajao kod sudaca.

“Tada se nije ni moglo raditi sa sucima”, kaže Lončarević i odmah domeće da on to nikada nije i ne bi zahtijevao.

Odgovornost prebačena na trenere i igrače

Dinamu je protiv Slaven Belupa trebao bod — ili čak ni bod, ako Zagreb u Kranjčevićevoj ne bi svladao Rijeku; za prvim Hajdukom je zaostajao samo šest bodova i nitko ni u ludilu ne bi pomislio da će nakon 60 minuta gubiti 3-0. Nesretni Zahora zabio je za konačnih 3-1, a nakon utakmice nastala je atmosfera linča.

BBB-i su tražili Mamićevu glavu, ali i ostavku stručnog stožera te Izvršnog odbora, kao i sazivanje Izvanredne skupštine, i to u sazivu iz 2000. Naime, u međuvremenu se skupština proširila ljudima odanim Mamiću i već je tada djelovala po onom ‘demokratskom’ načelu da IO predlaže nove članove skupštine, koja onda glasa o povjerenju članovima IO-a.

Tada se, međutim, odigrao klasični igrokaz: da se kupi mir, samo je Mamić podnio ostavku, a IO je najavio održavanje redovne Skupštine krajem sezone, potkraj svibnja.

Bilo je već tada jasno što je značilo ono da njegova ostavka “ne znači da će prestati dolaziti u klub”, što je izrekao na svojoj melodramatičnoj presici; jednostavno, interesno je već bio previše vezan uz Dinamo. U obliku pozajmica, on i njegovi pajaci navodno su u Dinamo upucali tri milijuna maraka, a malo se manje pričalo o igračima iz njegove agencije. Osim toga, postojala je i podrška Milana Bandića, tada još SDP-ovca. Kao jedini oponent tih se dana spominjao Boris Mikšić, Bandićev konkurent na lokalnim izborima.

Na prvoj domaćoj utakmici u Ligi za ostanak, protiv Međimurja se okupilo pristojnih 5,000 gledatelja. Kad su Boysi počeli trgati kalendare s fotkama Zahore i Dine Drpića, a potonjeg onda i brutalno vrijeđati, bilo je jasno da se otpor šireg članstva uspio donekle pasivizirati; dobrim su dijelom za to bili zaslužni pojedinci iz vrha BBB-a, onda bliski klupskoj vrhuški.

Neki bi mogli zaključiti da Liga za ostanak i nije toliko loše došla toj istoj vrhuški, prije svega zato jer je iskorištena za svojevrsni reset. Ozbiljne opozicije u tom trenutku nije bilo, odgovornost je spretno prebačena na trenere i igrače i trebalo je samo pričekati da se kolo sreće okrene. Čak mi i Lončarević u jednom trenutku kaže da “taj rezultat nije bio tako katastrofalan za ljude koji su vodili klub”.

Također, navodno je u Ligi za ostanak, tko bi rekao, bilo namještanja ili puštanja utakmica

“Najmanje jedne”, kaže mi naš bivši kolega Dubravko Sušec, misleći na poraz u gostima od Međimurja. “Nitko mi to od sudionika te utakmice nikad nije osporio, a pisao sam tada najoštrije moguće pamflete”, kaže. “Ta je momčad puno utakmica odigrala u leru, totalno ispod gasa”, dodaje pomalo zagonetno.

Danas, 15 godina otkad je Dinamo ‘pao’ u Ligu za ostanak, za neke od nas nije se puno toga promijenilo. Doduše, od one tjeskobe pomiješane s trenucima žara i blagim valovima besmisla i ravnodušnosti ostalo je samo potonje.

A u međuvremenu su i Boysi, koji su jučer obilježili 34. rođendan, prešli na mračnu stranu.