Liga za opstanak

Kakva je stvarnost drugoligaškog nogometaša u Hrvatskoj?

Zadnja izmjena: 19. veljače 2023.

Prošlog je vikenda zaostalim utakmicama započeo proljetni dio sezone u Drugoj HNL, ili sada Prvoj nogometnoj ligi, a kao svojevrsna najava nastavka natjecanja u proteklim su tjednima poslužile dvije sasvim oprečne vijesti.

Jedna je bila ona da je Hrvatski nogometni savez postigao sporazum s vlasnicima televizijskih prava te da će kanal MaxSport 1 odsad svakog vikenda izravno prenositi tri utakmice drugoligaškog natjecanja. Za ligu čiji su klubovi previše ovisni o javnom novcu i nemaju neku zdravu i posloženu strukturu prihoda, to je svakako pozitivna novost.

Ona druga, međutim, bila je puno tmurnija i u neku je ruku ogledalo kaosa koji je još uvijek prisutan u drugoj ligi. To je ona o štrajku nogometaša Hrvatskog dragovoljca koji nekoliko tjedana nisu trenirali jer po nekoliko mjeseci nisu dobili plaću. U međuvremenu je predsjednik kluba Marinko Perić podnio neopozivu ostavku, igračima je podmiren dio dugova i vratili su se treninzima, ali njihova je situacija i dalje poprilično neizvjesna; prije svega, upitno je hoće li uspjeti namiriti sve svoje dugove — i hoće li u međuvremenu nastati novi — pogotovo od strane kluba koji sad već na neki način ima i reputaciju ostajati dužan, kako samim nogometašima, tako i inim zaposlenicima.

Zašto je tome tako? Pa, osim očito nezavidne financijske situacije u kojoj se klub nalazi, problem je i u tome što većina tih igrača vrlo vjerojatno nema nikakav ugovor s klubom. Ljudi dobivaju novac na ruke i samim time ne postoji pravni mehanizam koji bi ih eventualno mogao zaštititi. Oni su u jednu ruku postali taoci ove situacije; da su se, recimo, neki od njih odlučili napustiti klub, vrlo vjerojatno bi izgubili i ono malo šanse da će vidjeti novac koje su pošteno zaradili.

“Direktno sudjeluješ u razvoju nogometa, a nikoga nije briga za tebe. I osjećaš se doslovno kao rob”

Hrvatski dragovoljac nije iznimka kad su u pitanju ti ugovori. Gotovo je općepoznato da većina igrača u drugoj ligi nemaju ugovore — najčešće ih imaju mladi igrači, i to stipendijske koji su neoporezivi do određenog iznosa — što u prijevodu znači i da nemaju nikakvu socijalno-pravnu zaštitu. Ako hoćete, ovisni su o dobroj volji tih ‘likova iz bajke’ poput Perića.

“Ako netko i ima, taj šuti kao zaliven jer mu je neugodno što drugi nemaju”, reći će mi jedan poznanik koji ima nekoliko drugoligaških sezona u nogama, a iz razumljivih razloga želi ostati anoniman; za potrebe ovog teksta mi ćemo ga nazvati Luka. Dotični je inače svojedobno igrao i Prvu HNL, a danas je u nogometnom smislu već star, pa i blizu kraja neke ozbiljne karijere. Karijere u kojoj nije bogznašto zaradio, a naravno i da je nekad nekome oprostio neki novac. “Tu sam praktički pet godina potrošio na treniranje”, priča sada kako iz današnje perspektive gleda na svoju karijeru, misleći na to da je u razdoblju od 18. do 23. godine uglavnom grijao klupu u jednom prvoligašu, umjesto da je otišao na kaljenje u drugu ili treću ligu.

Živjeti od nade

Kad priča o tome, međutim, Luka djeluje mirno, pa i pomireno; nervoza, pa i frustracija osjećaju se kad se kreće osvrtati na drugoligaška iskustva.

“Tražim ugovor i onda kad dođe do toga da ga trebaš dobit, onda se krene s odugovlačenjem”, kaže kad ga pitam insistira li uopće na potpisivanju ugovora. “Kao, sve OK, dogovorili smo se i onda prođe jedan tjedan, pa drugi tjedan, pa pitaš, pa sad ćemo, pa sutra ćemo, pa preksutra… I onda prođu tri tjedna i nitko ti više ništa ne govori. Tu si, malo si se aklimatizirao i ne pitaš više ništa jer ti je glupo.”

Drugi rang natjecanja u Hrvatskoj UEFA i HNS definiraju kao poluprofesionalan, što samo po sebi nije krivo ili loše, jer to je u ovom trenutku neka realnost. Problem je u tome što to u praksi znači da imate nogometaše-profesionalce te klubove koji zapravo i nisu profesionalni pogoni. Od vas se očekuje da trenirate, ponašate se i živite poput profesionalca, a zauzvrat ne možete dobiti ni ugovor koji bi vam garantirao minimum materijalne sigurnosti.

“Ti od te lige nemaš ništa, praktički”, priča mi sad još jedan momak s nekoliko odigranih sezona u drugoj ligi, a kojeg smo za potrebe ovog teksta nazvali Zvonimir. “Ti si zaokupljen i ne možeš ništa ozbiljno drugo radit jer treniraš svaki dan. Profesionalac si, a praktički nemaš ništa od toga. Nit ti ide staž, nit su to neki novci da ćeš se osigurat. Jednostavno, to je neko veliko životno iskustvo, ali od ovako nekih opipljivih stvari, ti kao da bacaš vrijeme u vjetar. Vjerojatno je bolje da čovjek ode nešto studirat.”

I Zvonimir je svojedobno igrao prvu ligu, skupivši pristojan broj nastupa, a danas je i sam blizu kraja karijere. Iako ne zvuči toliko frustrirano koliko je ciničan, ni on nije bogznašto zaradio, a naravno i da je oprostio neke od dugova.

“Ta se liga svodi većinom na mlade igrače koji se nadaju da će jednom nešto napravit”, nastavlja. “Ti živiš od te nade da ćeš jednog dana negdje otić i sve to naplatit. A realnost je takva da se za većinu njih to neće dogodit. Neki će možda nešto zaradit, ali to ti je ono, nije to baš neki veliki novac, da ćeš si kupit stan il tako nešto”, priča on, pa kasnije više puta ističe kako se može osjetiti amaterizam među drugoligašima. U tom je smislu pomalo tragikomična spoznaja ona da u pojedinim klubovima igrači moraju sami prati svoju opremu nakon treninga i utakmica, dok u nekima od njih ne postoji stalno zaposleni fizioterapeut koji bi onda cijelo vrijeme bio na raspologanju prvoj momčadi, pa su igrači sitne ozljede i probleme primorani rješavati privatno.

“Na kraju te još potjeraju kao psa”

Zvonimir je inače jedan od onih koji je drugu ligu igrao i prije otprilike 10 godina, pa će reći da je u međuvremenu ona postala slabija, dobrim dijelom upravo zato to što u njoj igra jako puno mladih igrača. Sve je manje tih starijih prekaljenih igrača s velikim brojem nastupa i u Prvoj HNL i njima je danas isplativije igrati vikend-ligu u Austriji, gdje mjesečno mogu zaraditi i po 1.000-1.500 eura.

“To si još sretan ako ti je netko ostao dužan jednu plaću”, kaže cinično u jednom trenutku. Ta jedna plaća u drugoj ligi u prosjeku iznosi pet-šest tisuća kuna, one u principu i ne kasne toliko često, ali problemi se obično javljaju pri kraju sezone, pogotovo ako su u klubu već odlučili da na vas u idućoj ne računaju.

Luka tako svojedobno u jednom drugoligašu, u kojem je bio jedan od glavnih igrača, nije dobio plaću za travanj i svibanj: “Stalno se osjeća neka nesigurnost oko tih novaca”, priča pomalo nervozno. “Šta će bit, kako će bit, šta ako ispadnemo. Dogovoriš se za neke premije, pa se tu ništa ne ispoštuje. Ili, kad se ispoštuje, onda ti se nabija na nos”, skreće malo s teme, pa se vraća na spomenuti slučaj.

“I onda, na kraju, zadnja dva mjeseca ti si igrao za ništa. Za badava. Trošiš gorivo, voziš se 40 minuta do tamo, to ti je 1.000 kuna mjesečno. I to su dva mjeseca bez plaće i ti si u minusu. Dođe ljeto pa si onda dva mjeseca bez angažmana. Znači, osmi mjesec, a ti od 1.4. nisi dobio ništa”, priča on, pa kasnije kaže da je to ljeto išao raditi u jednu autopraonicu. “I onda ti još dođe i 12. mjesec, za koji isto ne dobiješ plaću. A sezona završava negdje 7.12. Dođeš svaki dan, opet potrošiš gorivo, vrijeme, a nitko te ne gleda. Tebi je glupo pitat. I na kraju te još potjeraju kao psa.”

Frustraciju, pa i rezignaciju osjećate i dok pričate s Davorom, još jednim igračem sa solidnim drugoligaškim, ali i prvoligaškim iskustvom.

“Uvijek su ti rastanci na štetu igrača”, priča čovjek koji se također bliži kraju karijere, a naravno da ni on nije bogznašto zaradio te je opraštao dugove. “U početku je bilo sve lijepo, divno i krasno, kak’ to već ide“, počinje pričati o jednom od tih rastanaka, pa kaže da je bilo tako sve dok se nije ozljedio na jednoj utakmici. “I dolazim kod svoje doktorice kod koje uredno idem već više od 20 godina i veli ona — pa gospodine, vi nemate zdravstveno.”

Davor je inače završio višu trenersku, pa bi se u drugoligaškim klubovima često zaposlio i kao trener u nekoj od mlađih kategorija, odnosno bio bi prijavljen na minimalac, a ostatak bi dobivao na ruke. Problem je bio u tome što ga lokalni lik iz bajke, unatoč njihovu dogovoru, nije prijavio; Davor za to nije znao i danas kaže da bi se u protivnom bio prijavio na burzu, čime bi stekao pravo na besplatno zdravstveno osiguranje.

Prepušteni sami sebi

Tu, međutim, priči nije kraj jer je na koncu na pregled otišao kod liječnika kojeg mu je preproučio taj lokalni lik iz bajke. Pregled koji je koštao 500 kuna, a dotični mu ga nije htio pokriti.

“Tu sam pukao i razišli smo se”, priča mi, pa kasnije dodaje da mu u jednom klubu nisu htjeli dati papire ako im ne oprosti zadnje dvije plaće, iako nisu ni imali ugovor. “Ta naša druga liga, kad sam vidio što je to, uvijek sam tražio sa strane neki izvor prihoda”, kaže u jednom trenu. “Je li to taj trenerski dio, ili od ne znam, Ubera i Bolta… Sve živo sam isprobao jer je situacija takva da kao drugoligaški igrač, pogotovo ako ti još dođe dijete, ne možeš si priuštiti da igraš samo nogomet. I da nekog svaki mjesec vučeš za rukav za svoj novac.”

Potonje je ono što i Luku najviše smeta: “Stvaraju ti neugodu u tim nogometnim krugovima da ti pitaš za novce koje sam zarađuješ”, kaže. “Kao da neka normalna osoba koja radi u Kauflandu ili ne znam gdje mora sad nekog pitat za svoje novce.”

Prema podacima Svjetskog nogometnog sindikata FIFPro-a iz 2017., u Hrvatskoj 94 posto nogometaša ima sklopljene ugovore o profesionalnom igranju, što znači da imaju status samostalnih djelatnika i sami plaćaju poreze i prireze te doprinose za zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Iako rade po nalogu poslodavca, iako rade za jednog poslodavca, iako primaju plaću te bivaju nagrađivani i kažnjavani, a imaju i godišnji odmor, u Hrvatskoj se nogometaši ne kvalificiraju kao radnici, a Hrvatska je zemlja s najvišim postotkom ugovora te vrste od 54 zemalja i 87 liga koliko je sudjelovalo u istraživanju. U većini ostalih zemalja na kugli zemaljskoj nogometaši se smatraju radnicima, ali ne i u Hrvatskoj.

U Hrvatskoj zakoni nude mogućnost potpisivanja ugovora o radu i ugovora o profesionalnom igranju, a klubovima je financijski isplativije, pa i s pravnog aspekta sigurnije sklapati ove drugospomenute. Hrvatska udruga Nogometni sindikat godinama je isticala potrebu da se to pitanje zakonski jasno regulira, ali novi Zakon o sportu, koji je stupio na snagu početkom ove godine, u tom je smislu ostao potpuno isti.

Ako pričamo o drugoligašima, međutim, njima je najisplativije poslovati bez ikakvih ugovora — osim onih stipendijskih — i drugoligaški su nogometaši de facto prepušteni sami sebi. Ili, eto, tim likovima iz bajke. Ako im se oni ne smiluju, uvijek postoji opcija da se preko ljeta zaposle u autopraonici. Ostaje dojam i da je Sindikat na neki način iznevjerio spomenute, ponajprije zato što nije dovoljno glasan kad je ova tema u pitanju; pritom nije dovoljno reći da Sindikat tu ne može ništa jer ne postoje ugovori. Znatno veća odgovornost, ponajprije za taj finacijsko-organizacijski nered u drugoj ligi, pada na leđa jednoj drugoj organizaciji. Svi znamo kojoj.

Liga grca u koasu

Istoj onoj koja godinama nije bila u stanju osigurati bolji ugovor o TV pravima — od čega sada neke sitne koristi imaju i drugoligaši — ili koja još uvijek nije u stanju zadovoljiti ono što bi trebao biti minimum minimuma, a to znači dosljedno ispoštovati proces licenciranja, pa sad opet imamo slučaj Hrvatskog dragovoljca.

Ako ništa drugo, drugu ćemo ligu odsad češće gledati u izravnom prijenosu, pa na dnevni red možda (opet) dođe tema terena ili kaljuža po kojima se nogomet ne može igrati; a posljedično, barem se nadamo, i reakcija velikodušnih i savjesnih glavešina iz saveza. Jer kod nas stvari obično tako funkcioniraju; one prvo trebaju postati loše ili iznimno loše da bi eventualno jednog dana bile malo bolje.

Trebaju se događati slučajevi nogometaša profesionalaca koji žicaju 50 eura kako bi odradili trening i slučajevi nogometaša profesionalaca koji preko ljeta moraju raditi u autopraonici da bi preživjeli. I nekada se to, ili barem sasvim slično tome, trebalo događati u prvoj, a sada se treba događati u drugoj ligi; ligi koja očito i dalje grca u kaosu i čije su najveće žrtve upravo oni koji je uopće čine poluprofesionalnom. Ili oni bez kojih ta sada Prva nogometna liga ne može biti ni to što u ovom trenutku jest.

“Čekaj sekund”, kaže Luka nervozno u jednom trenu, prekidajući samog sebe.

“Koliko je tu igrača koji su igrali tu drugu ligu, koji su igrali protiv mene i mojih kolega? Recimo, Gvardiol je igrao za drugu ekipu Dinama. Ti si igrao protiv njega, sudjelovao si u njegovom razvoju. Sudjelovao si u nekoj njegovoj cijeni, u njegovoj fizičkoj i psihološkoj pripremi za ono što ga čeka. Ti direktno sudjeluješ u razvoju nogometa, a nikoga nije briga za tebe. I osjećaš se doslovno kao rob.”

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.