Dvije godine i mjesec dana bilo je potrebno da se krug u potpunosti zatvori.
Toliko je, naime, prošlo od dana kada su na Županijskom sudu u Osijeku braća Mamić, zajedno sa suradnicima Milanom Pernarom i Damirom Vrbanovićem, osuđena na višegodišnju zatvorsku kaznu zbog financijskih malverzacija kojima su oštetili GNK Dinamo. Dan ranije, 5. lipnja 2018., Zdravko je postao bjegunac, očito znajući da će priroda presude biti takva da bi njenu pravomoćnost trebao čekati u pritvoru, dok je Zoran dobio baš točno mjesec dana manje od granice potrebne da se nađe u istoj situaciji, a to znači četiri godine i 11 mjeseci.
Bio je to zalog za neuvijeni optimizam, bez obzira na to što je bilo izvjesno kako je čitav taj proces iskarikiran do krajnjih granica — od samog njegova vođenja i obrad,e pa do presude i, na kraju krajeva, mogućnosti da glavni akter bez većih problema primi dojavu i od progona pobjegne izvan države. Tog ljeta reprezentacija je prošla svoj nezaboravni put u Rusiji, dok je Nenad Bjelica iste jeseni poveo momčad sve do osmine finala Europske lige. Zajednički nazivnik se, doduše vrlo ishitreno, nametao sam od sebe; Mamići su sada preokupirani svojom pozicijom, a to je oslobodilo ne samo Dinamo, već i hrvatski nogomet do te mjere da se blagotvorni efekt osjetio gotovo istog trena.
Nažalost, ako su Mamići išta pokazali i službenim reinstaliranjem Zorana kao popularnog “menadžera engleskog tipa”, to je koliko zapravo daleko moraju ići da pokažu kako je Dinamo njihov klub, a da je hrvatski nogomet i dalje njihov poligon.
Za njih je Dinamo loša predstava čiji scenarij nadopisuju i križaju po svojoj volji, sve kako bi i dalje ispalo da jedino oni znaju što je zaista najbolje za klub
To negiranje realnosti bilo je, isto tako, vrlo očekivano i logično. Zagreb je godinama žudio za atmosferom koja se ponovno počela rađati oko kluba, a uspjeh koji je Dinamova momčad doživjela pod Bjelicom bio je samo podsjetnik na sve ono što su ljudi propuštali svih ovih godina pod ‘okupacijom’. Naravno, Bjelica je epitomizirao taj val i nije uopće slučajno da su Mamići, kada su osjetili da treba pokazati tko je i dalje gazda, prvo na onako ponižavajući način udarili baš po njemu. Isto kao što su tjerali ‘nova’ i ‘umivena’ lica iz HNS-a, s Marijanom Kustićem na čelu, da hodočaste u Hercegovinu na ono što bi se mogao nazvati ugodnim brifingom. Isto kao što su, na kraju krajeva, postavljali svoje tajnice za predsjednice uprave i iz klupske blagajne plaćali milijune za Zdravkove privatne potrebe dok su istovremeno tjerali trofejnu momčad na prihvaćanje rezova.
I sad kad su taj val optimizma i konačno obuzdali, vraćanje nepravomoćnog osuđenika na mjesto trenera momčadi poruka je kako zaista treba shvaćati okolnosti oko Dinama. Jer, Zoki je sada tu ne samo kao najopipljiviji simbol te vladavine, već i spasitelj; očekivana sila koja se iznenada pojavljuje i još jednom rješava stvar.
“Krivi korak”
Jesu li braća toliko sigurna u sebe da su spremna survati klub u kriznu situaciju samo kako bi se onda predstavili kao jedino rješenje, što je vječna mantra koju serviraju svojim obožavateljima? Čini se da je tako.
Za njih je Dinamo simulacija, loša predstava čiji scenarij nadopisuju i križaju po svojoj volji, sve kako bi ga toliko zamutili da nekako i dalje ispadne kako jedino oni znaju što je zaista najbolje za klub. Kao što sada Zoran zna kako ispraviti ‘štetu’ koju je napravio Igor Jovićević, prethodno oduševljeno prihvativši ulogu statista.
Naravno, nije slučajno ni to što je Zoki iz sjene uskočio pod svjetla reflektora baš uoči derbija s rijetko lošim Hajdukom. U svom prvom trenerskom mandatu u Dinamu Mamić junior je vidio i bolji i lošiji Hajduk, ali je svejedno u 14 utakmica ubilježio samo jedan jedini poraz, dok protiv Igora Tudora — koji je, po svemu sudeći, sada hodajući trenerski mrtvac — u šest međusobnih susreta ima pet pobjeda, među kojima je i onih 5:0 na Maksimiru u četvrtfinalu Kupa 2013. I ne postoji bolji plot twist te njegove loše priče nego da ‘stabilizira’ momčad novom cipelarkom protiv najvećih rivala koji su sada ionako već debelo na podu. Neke silne motivacije tu ni ne treba biti, jer je također u svlačionici sama njegova pojava dovoljna poruka svim igračima koji se misle i dalje svrstavati uz Bjelicu.
Mamić je sada u situaciji u kojoj ne može izgubiti, a to je zapravo sve što trebate znati o Dinamu danas.
Ako dođe do uvjerljivog rezultata u ova preostala tri kola, velika je šansa da “krivi korak” o kojem priča u priopćenju bude duži, i da nas onda sve pokušava podsjetiti — odnosno, natjerati da zaboravimo protekle dvije sezone — na velike pobjede protiv Arsenala u Ligi prvaka, uvjeravajući nas da je on jedino rješenje za Dinamo. Ako se kojim slučajem ovaj ‘prijelazni’ period pak izjalovi, ima prigodu otići natrag u sjenu, ali i pročistiti ekipu od onih igrača koji ne pristaju biti dio predstave. Za osjećaje i dojmove navijača on i brat ionako nikada nisu zapravo marili.
Zoranovi su planovi ionako kratkoročni, budući da ovisi o ishodu pravosudnih procesa, iako mu dosadašnja praksa po tom pitanju možda pruža i osjećaj spokoja. To je naprosto paradoks koji smo svi mi pomogli razviti, i koji je toliko slojevit i neizvjestan da je zapravo na kraju dana sasvim svejedno koliko će Mamić potrajati na klupi, jer još jednom je zajedno s bratom dokazao da Dinamo još uvijek ovisi isključivo o njihovoj volji.
