Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Pochettino: Punk je mrtav

Zašto je menadžer Spursa poput benda koji je snimio moderni žanrovski klasik

Zadnja izmjena: 4. listopada 2019.

U listopadu 1998., prije gotovo točno 21 godinu, punk je dobio novo lice. Lice budućnosti.

Petorica dotad razmjerno zanimljivih, ali ne pretjerano inovativnih Šveđana pod imenom Refused snimili su ploču koja je jedan takav na trenutke raznolik, ali u svojoj srži vječno rigidan žanr usmjerila na neke nove puteve i to baš kada se činilo da je sve skupa ušlo u eru stagnacije. U osnovi on i nije tako revolucionaran, iako u njemu ima svega — pa čak elemenata jazza i funka — jer su se s tim određeni kolektivi i prije zaigravali, ali nitko od novije generacije bendova nije iz takve relativno anonimne pozicije postavio primjer koji će kasnije, često neuspješno, kopirati mnogi koji su došli iza njih.

Taj su album nazvali prigodno vizionarski: The Shape Of Punk To Come. Oblik punka koji dolazi. On, doduše, inicijalno nije bio dobro prihvaćen, što je čak natjeralo bend da preispita sebe i ode na pauzu nedefiniranog trajanja uslijed razočaranja jednom lošom turnejom po Sjedinjenim Američkim Državama. Međutim, stvari su sjele na svoje mjesto i publika, a s njom i kritičari, s vremenom su redovito počeli postavljati album na vječne liste onih koji su tektonski utjecali na glazbu. Za bend je to, pak, bio prevelik teret s kojim se nije mogao nositi, grč u kojem je osjećao i odgovornost da mora nastaviti mijenjati stvari i biti tri koraka ispred svih, što ga je u potpunosti paraliziralo i odvratilo od glazbe. Bend se ponovno okupio 2012. i snimio još dva, u najboljem slučaju sasvim prosječna albuma.

They told me that the classics never go out of style, but… they do, they do. Somehow, baby? I never thought that we do too” — obožavam taj album i on je bio prva stvar koja mi je pala na pamet još tamo 2015., kada se Mauriciju Pochettinu u Premier ligi  pridružio Jürgen Klopp. Oni su u nogometnom smislu bili oblik punka koji dolazi.

Nogomet je, kao i glazba, ciklus kreacije koji ide sve brže i brže; ostani trenutak neodlučan i tvoj oblik punka ne samo da je došao, već je i prošao

Naravno, taj punk je već bio došao, ali u najkomercijalnijoj ligi na svijetu, i to u njenom samom vrhu, obojica su trenera stigla u okruženje u kojem njihov punk mogu i dalje uobličavati i gurati u nekom novom smjeru, svaki na svoj način. Njihove su momčadi postale klasici koji su se izdignuli iz opće stagnacije koja ih je poduže vrijeme pratila; gledajući njihove ekipe kako iz sezone u sezonu pomiču granice, čovjek jednostavno teško može zamisliti da oni ikada mogu izaći iz stila. Ali sada, gotovo pet godina kasnije, jedna od njih se nalazi u situaciji u kojoj je Refused svojedobno bio.

Nekako, baby, kopni i ona.

Najveći Pochov uspjeh

Pochettino je bio talentirani panker za kojeg su pomniji pratitelji prilika u nogometu, baš kao glazbeni elitisti za slabo poznate bendove, govorili da je od prvog dana, otkako je 2009. kao trener preuzeo Espanyol, bio spreman pomicati granice. Možda su zbilja znali ili su možda, kao i glazbeni kritičari, tek otkrili naknadnu pamet, pogotovo kada je stigao na Otok i u samo jednoj sezoni transformirao Southampton u ekipu koja je klubu donijela najviše bodova otkako je Premier lige i najviši plasman u 10 prethodnih sezona.

Kada je odlučio napraviti korak prema White Hart Laneu, mnogi su smatrali da je čak i sa svojim talentom preuzeo ogromni rizik. On je u tom trenutku bio Tottenhamov 10. menadžer u 12 godina, u klubu koji je bio sinonim za mediokritetstvo i koji je upravo rekordni iznos dobiven od transfera Garetha Balea u Real Madrid bio ispucao na grupu igrača koja je uključivala Paulinha, Roberta Soldada, Etiennea Capouea i Vlada Chiricheșa. Usput su Spursi uspjeli potrošiti i mladog, talentiranog Andrea Villasa-Boasa, koji nakon 18 mjeseci u sjevernom Londonu nije više bio isti, optuživši naknadno upravu da je “uništila sve što su zajedno stvorili.”

No, za Pochettina je taj kaos bio izazov koji je tražio, za koji je znao da u njemu može prosperirati. Jedna od najizazovnijih situacija za trenere je transformacija postojećeg stanja. Navijači i javnost dotad su bili naviknuti na izrugivanje na svoj račun, poput Dana sv. Totteringhama do čuvene ‘upute’ koju je svojim igračima dao Sir Alex Ferguson kako je to “samo Tottenham”; bilo je potrebno u kratkom razdoblju preokrenuti cjelokupni klupski imidž.

Tu je bilo jasno da Pochettinova ideja i model može uspjeti samo ako svi u Tottenhamu vjeruju u njega. U takvoj je situaciji najveći rizik ionako uvijek bio na njemu: ako ne uspije, on će biti još jedan mladi hipsterski favorit kojeg je spržilo takvo okruženje. A Tottenham će i dalje ostati ondje gdje je i bio: uljuljan u frustrirajuću prosječnost koja nije imala dugoročnu perspektivu.

U retrospektivi, Pochettinov najveći uspjeh ne leži ni u progresivnom, energičnom stilu igre koji je sam po sebi nekakav eklektični koktel čiste snage, agresije i predivne strukture — što je još jedan razlog zbog čega su me njegova priča i put oduvijek asocirali na taj Refusedov kultni album — već to što je stvorio momčad koja unatoč lukrativnijim ponudama ostaje vjerna njemu i njegovoj viziji. U eri u kojoj igrači ne vjeruju ni klubu ni navijačima, već samo ugovoru, oni su pod Pochom pomicali rezultatske granice te ne samo ušutkivali rivale i njihove jeftine fore nego i transformirali Tottenham u momčad, a onda i klub, koji će natjerati ljude da ga zavole. Ljude poput mene, koje se može kupiti dobrom pričom i još boljim stilom igre — a Pochettinovi Spursi su imali i jedno i drugo.

Imali? Da, imali — jer nekako, baby, kopne i oni.

Različite agende

Nije stvar u onih sedam golova koliko im je Bayern preksinoć uvalio na njihovom novom, grandioznom stadionu. Ironično, to nije samo najteži klupski domaći poraz u povijesti, već i najteži poraz nekog engleskog kluba otkako je 1995. baš Tottenham — onaj ‘stari’ Tottenham, koji je prečesto bio predmet sprdnje — primio osmicu u utakmici protiv Kölna u Intertoto kupu. Nije stvar ni činjenice da su Spursi prošlog tjedna u Carabao Cupu ispali od Colchester Uniteda, trenutno devetoplasirane momčadi u League Two, kao ni to da su osvojili tek 16 bodova u posljednjih 17 odigranih premierligaških kola, odnosno da nisu u gostima pobijedili još od 20. siječnja.

Stvar je u tome da su prestali vjerovati u ideju da mogu napraviti više. A to je temelj svega kod Pochettina.

“Naravno da sam razočaran, ne mogu reći ništa osim da sam veoma razočaran”, pričao je Pochettino nakon poraza protiv Bayerna. “Taj osjećaj na kraju, kada smo primili ta tri gola; činilo mi se kao da je momčad umorna i da se predala.”

Pochettino je uvijek imao i donekle pankerski gard na pressicama, provocirajući reakciju direktnim izjavama za koje su oni koji ga detaljnije prate uvijek znali da se u njima krije kakva pitijska, naizgled šokantno dvosmislena izjava. Međutim u zadnje vrijeme prelazi u grčevitu iskrenost, u svijesti da gubi bespogovornu vjeru ekipe da može napraviti korak dalje nakon što je senzacionalno stigla do finala Lige prvaka. S tim porazom u finalu došlo je dosad najveće pražnjenje njemu, njegovoj ekipi i njegovu projektu, kudikamo veće čak i nakon onog remija protiv Chelseaja na Stamford Bridgeu u svibnju 2016. kojim su efektivno predali titulu prvaka Leicesteru, nakon što su oni sami došli na korak do nje. Takvi trenuci i za overachievere poput Pochettina i njegove momčadi moraju donijeti introspektivne trenutke; ovaj posljednji je svima otvorio oči.

Kada Pochettino priča o “različitim agendama” unutar ekipe, jasno je na što misli. Od 14 igrača koji su nastupili protiv Bayerna, njih je barem pet u jednom trenutku izrazilo želju da krene nekamo dalje.

Christian Eriksen, jedan od rijetkih koje je Pochettino nasljedio u klubu i promovirao, i koji je pod Argentincem postao jedan od najzanimljivijih kreativaca u Europi, uskoro navršava 28 godina i nakon šest godina u klubu želi promijeniti sredinu; samo je činjenica da je nekako svim većim klubovima bio ‘opcija B’ ovog ljeta rezultirala njegovim ostankom. Lijevi bek Danny Rose ovog ljeta nije putovao na pripreme jer mu je bilo dopušteno da traži novi klub, dok je Serge Aurier također bio jednom nogom izvan kluba. Stoperskom paru Jan Vertonghen-Toby Alderweireld idućeg ljeta, baš kao i Eriksenu, istječe ugovor i sva trojica mogu otići bez odštete. Tako će vrlo vjerojatno i biti, pogotovo za Vertonghena koji već neko vrijeme ima toplo-hladni tretman od Pochettina.

Kraj dogmatične vjere

I dok svi pričaju o tome kako je vlasnik Daniel Levy ugrozio dugoročno planiranje izbjegavajući investirati u nove igrače tijekom triju prijelaznih rokova i oslanjajući se na čvršće vezanje ugovora postojećem kadru, pitanje je je li uopće Pochettino imao neku drugačiju, dugoročnu viziju kada je polagano postajao svjestan da i kod njega može doći do zasićenja.

Sir Alex Ferguson je često naglašavao kako je recept za njegovu dugovječnu uspješnost bio u oslanjanju na koncept “četverogodišnjeg ciklusa” unutar kojeg neka ideja može funkcionirati. Čim taj period prođe, sustav treba osvježiti na svim razinama kako bi proces tekao dalje. On bi to rješavao tako što je mijenjao i stručni stožer, što Pochettino još uvijek nije napravio nakon pet i pol godina u klubu. Vjernost mu je donijela izvanredan uspjeh, ali je s vremenom postala i teret. Projekt je doveo do vrhunca i čini se izglednim da je više razmišljao o tome ima li ga smisla nastaviti nego kako ga osvježiti.

Vidjeti ovu momčad kao osvajača Premier lige ili Lige prvaka u doglednom će razdoblju biti ravno čudu, a proces transformacije s poslovično kompliciranim vlasnikom poput Levyja može potrajati godinama, ako uopće i krene u pravom smjeru. Toga mora biti svjestan i sam Pochettino. I samosvijest o takvom postignuću, kao i introspekcija kojoj se ovog ljeta izložio na neki ironični način predstavljaju i kraj dogmatične vjere koju je prožeo kroz čitav klub. Uostalom, nogomet je, kao i glazba, ciklus kreacije koji ide sve brže i brže kako moderna era nezaustavljivo grabi dalje; ostani trenutak neodlučan i tvoj oblik punka ne samo da je došao, već je i prošao.

Rekli su nam da klasici nikada ne izlaze iz mode, ali nekako, baby, izađu. Punk je mrtav, živio punk.

Ne propusti top članke