Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Posljednja finta Nike Kranjčara

Povukao se što je neprimjetnije mogao. I možda je sad vrijeme da ga pustimo na miru

Zadnja izmjena: 18. siječnja 2020.

Otišao je baš onako kako je htio. Da nitko ne primijeti.

Zapravo, baš onako kako je htio živjeti. Onaj jedan jedini put kad se nije držao po strani, kad nije bio obični papučar koji ni o čemu nema mišljenje, tad mu se dogodila, slobodno možemo reći, najveća životna trauma. Jer, zaboravit će mnogi, ne pričamo samo o Dinamovu kapetanu, već i o 20-godišnjem klincu. Volio bih ga pitati bi li ponovno bio tako drzak i je li to možda bio obični buntovni hir jednog takvog klinca, ali upravo je u tome i problem — Niki Kranjčaru se o takvim i inim temama više naprosto ne da pričati.

Kroz karijeru, poglavito dok je bio klinac, javnost je liječila komplekse na Niki, mjerila mu svaki miligram, guštala u svakoj izgubljenoj lopti ili bljedunjavoj partiji i dijelom je i zato ispario tako promišljeno i planirano. Zapravo nam je prodao ‘maglu’. Prvo je, kao, visjelo u zraku hoće li nastaviti karijeru, a onda je činjenica da neće valjda trebala prerasti u zaborav.

Karijeru je okončao zbog posljednje u nizu ozljeda, ujedno i najteže, zbog čega i danas na haklu i tenisu osjeća bol u koljenu, ali kad sam ga prije koji tjedan vidio na turniru Četiri kafića, stekao sam baš taj dojam da je konačno dotakao svojevrsni zen. Bilo je stvarno teško ne primijetiti da se još malo zaokružio u odnosu na svoju tijekom karijere standardno upitnu težinu, zbog čega se, po vlastitom priznanju, vagao svako jutro da vidi je li dobio pokoji miligram.

Iako smo ga na razne načine svojatali ovih godina, Niko nikad nije pripadao nama

I ne bih rekao da se opustio zbog blagdana. Više je puta Niko za sebe znao govoriti da mu je najveća mana lijenost, iako nisam siguran da je momak koji je bio uzoran đak u MIOC-u te istovremeno nosio breme budućnosti ovdašnjeg nogometa neka teža lijenčina. Možda je bolje reći da je imao problema s vojničkom samodisciplinom profesionalizma i da je u onim raznim kuloarskim pričama — između ostalog, onoj da su se on i Hrvoje Štrok često gostili kolačima — bilo istine. Mislim, možda nisu jeli kolače; Niko je jednom slatko priznao da bi zadnju paru spiskao na sladoled…

Da smo mu mi mediji prilično mrski, odbojni i zamorni — a ne mogu reći da ga ne razumijem — Niko je potvrdio u tom takoreći ‘prisilnom’ intervjuu koji je dao grupici reportera za vrijeme turnira. Odgovarao je baš onako kao da mu je netko dao upute — kratko, šturo, pa čak i preko one stvari. Sve to, međutim — i takav tihi odlazak, i činjenica da se još malo zaokružio, pa i taj intervju — ide u prilog onoj fino sročenoj tezi našeg bivšeg kolege Dubravka Sušeca: Niko je davno počeo sanjati o nestajanju.

Simboli otpora

Način na koji je otišao sugerira i još nešto.

Niko je zapravo, barem dok je bio taj klinac, jako malo toga držao pod kontrolom; nije se sam proglasio spasiteljem hrvatskog nogometa, nije si sam nataknuo kapetansku vrpcu u Dinamu, a razumije se, nije se ni sam otjerao iz kluba. Nije se kasnije ni sam pozvao ili gurao u reprezentaciju, nešto što je još Otto Barić trebao napraviti. Otek je tvrdio da je Niko predebeo i nespreman, da ne može igrati skupa s Mikijem Rapaićem, iako je u sezoni 2002./2003. izgledao kao maneken te bio proglašen najboljim igračem lige.

Bariću se možda previđa da je s najlošijom generacijom u hrvatskoj povijesti napravio sasvim solidan rezultat, ali upravo se o tome radi; ako je tadašnji broj 10 bio Niko Kovač, a najkreativniji veznjak 32-godišnji Nenad Bjelica, zašto onda najperspektivniji hrvatski igrač nije dobio niti jedne jedine minute? Naravno, Niko kasnije nije mogao kontrolirati ni mržnju koja se osjećala u Zagrebu, iako sam uvjeren da su mrzitelji danas u manjini, vjerojatno onoj koja se u pogledu klupske politike u Maksimirskoj 128 i dalje vodi onom “ne bi se štel mešati” i slično.

Baš zato, što kao klinac gotovo ništa nije mogao kontrolirati, Niko je svoj odlazak odlučio iskontrolirati do u detalje.

Niko nije mogao kontrolirati još nešto; u dijelu medija, poglavito onih koji vole, kako se to kaže, narušavati pozitivu, atmosferu, jedinstvo i što već uoči velikih natjecanja — ili, nemojmo se lagati, uvijek — Niko je postao svojevrsni simbol otpora, znamo već komu i čemu. Tu, međutim, treba nešto ispovijediti; takvi, nazovimo ih, opozicijski mediji nerijetko tragaju ili zapravo tapkaju u mraku tražeći upravo takve igrače, simbole otpora, koji će koliko-toliko kritički sagledavati odnose u domaćem nogometu.

Tako će se, primjerice, u onom gorespomenutom intervjuu kolegici potkrasti pažljivo sročeno pitanje vezano za Luku Modrića: “Imao je teških situacija u karijeri, ali nije odustao ni kada su ga mnogi tjerali zbog svjedočenja u postupku protiv Zdravka Mamića. Kako to komentiraš, i sam si bio u teškim situacijama?”, a što će Niko, naravno, elegantno zaobići. Tako će se, primjerice, u Andreju Kramariću tražiti simboliku otpora jer nije potpisao onaj ugovor. I sad, kad se već ispovijedam, moram reći da nerijetko mi novinari sami konstruiramo takve aure oko pojedinih igrača i da su to nerijetko naša, moram to tako sročiti, prenapuhana sranja. Mislim, morate i nas shvatiti — nije se lako pomiriti s time da od 100 ovaca njih 100 mekeće sasvim istu stvar.

“Dnevno kažem 50 riječi”

Kad sam pričao s Kramarićem, iako sam bio jednako pažljiv kao kolegica, njemu se o tom ugovoru uopće nije pričalo niti je o tome imao neko posebno mišljenje, a kamoli da je kritički promišljao o boktepitaj čemu. Što se tiče Nike, iako je sasvim jasno da je malo oštroumniji od mnogih svojih kolega, on je naprosto odigrao svoju ulogu, i to još te davne 2005.

“Želim ljudima otvoriti oči što se u Dinamu zapravo događa”, govorio je tih dana i prilično eksplicitno otkrivao u čemu i komu je problem. Možda danas drugačije razmišlja, možda mu se i živo fućka, ali to više nije ni bitno. Nakon svega što je prošao, pogotovo kad je shvatio da u Zagrebu baš i nema neku podršku, bilo je sasvim prirodno da Niko odbija ponovno igrati ulogu ‘spasitelja’. Jednostavno, to mu više nije trebalo. Naravno, kad sam prije tri godine radio intervju s njim nisam odolio, a da mu i sam ne postavim jedno, dva ‘škakljiva’ pitanja; i naravno da je njegov odgovor bio elegantno upakiran i maksimalno politički korektan. Jer, kao što smo rekli, jedan jedini put kad je odbio biti ovca i papučar, Niko je doživio najveću životnu traumu.

Uostalom, i sami smo ‘preko veze’ pokušali stupiti u kontakt s njim, ali Niko se ne javlja, što je samo potvrda koliko je odlučan sprovesti svoj plan u djelo.

“Dnevno kažem 50 riječi”, procijedio je jednom iz sebe, pa stao objašnjavati da ljudi ne znaju ukratko objasniti ono što žele reći. I upravo je to ono što ‘svrbi’: Niko je tako prokleto zagonetan i šutljiv da izaziva osjećaj znatiželje, onaj kakav već osjećate kad imate posla s ljudima koji malo pričaju. Jasno je i iz tih kratkih, ali elokventnih, odmjerenih, pa i oštroumnih izjava da Niko nije obična ovčica — ali kažem, svih ovih godina je dobar dio problema ležao i u nama medijima. U našem inzistiranju da je Niko spasitelj i simbol otpora, ali i u našim jednim te istim pitanjima.

I možda je naprosto vrijeme da prestanemo na taj način pristupati Niki, jer više se nema smisla ponavljati. Da, trebao je prijeći u Hajduk; da, trebao je možda ranije otići iz Tottenhama; da, nije trebao ići u Kijev i da, trebao je imati više od 81 nastupa za reprezentaciju. Međutim, s time je sada gotovo.

Niko je prodao svoj posljednji lažnjak, svoju posljednju milimetarski točno odrezanu dugu loptu, svoj posljednji zadnji pas. I na našu žalost, takve stvari više neće dijeliti s nama. Uostalom, iako smo ga na razne načine svojatali svih ovih godina — što u pozitivnom, a jako puno i u negativnom kontekstu — Niko nikad nije pripadao nama.

I možda je najbolje da ga jednostavno pustimo da iščezne.

Ne propusti top članke