Kako je moguće toliko različitog doživljavanja naizgled iste stvari? Možda se zato vraćamo igri. Jer su, nakon svega, radost i očaj ono što nas ujedini. Svi urade koliko mogu, ali rezultat mora ići nekome na ruku. Naizgled podjednak napor, nekad i više prikazane vještine ne daju na koncu isti rezultat. Ima nečeg izvan svega što možemo spoznati, a što na koncu presudi. Možda samo želja, strast, potreba.

A možda sposobnost da se bude potpuno ravnodušan, hladan usred uzavrelog kotla na koncu postane presudna i donese radost.

POTEZ DANA

Unai Simon je svojim postavljanjem i kretnjama na gol crti uspijevao donekle zbunjivati suparnika. Nije se baš uvijao poput Brucea Grobbelaara, ali pokušavao je svojim postavljanjem navući Talijane da gađaju onamo gdje on želi. A onda je lopti prišao čovjek za kojeg nam se nekada čini da nije ni igrao utakmicu. Čovjek kronometar. Onaj koji donosi ravnotežu. Neobično skuliran tip za jednog Brazilca. Onaj zbog kojeg zajedničko srce momčadi kuca ravnomjerno i kad se stvari lome, kada se određuje sudbina i stoji na crti između radosti i očajanja.

Isto je nekada davno uradio Antonín Panenka. Zaustavio je nogu na milisekundu. Vratar je poletio u jednu stranu, a ludi Čeh ju je potkopao preko njega.

Jorginhu takva egzibicija nije bila potrebna.

On je jednostavno, kao da nikog nema na vratima, loptu poslao u nebranjeni kut. Svojim je potezom naprosto ispraznio jedan dio gola. Uklonio je smetnju i loptu poslao u srce radosti.

Zbog njega ćemo i prije zadnje utakmice, one za koju želimo da potraje vječno, na Wembleyju slušati Fratelli d’Italia. Gledat ćemo Italiju koju je lako voljeti — ako ni zbog čega drugog, a ono zato što joj je stalo, onako dječački, više nego ikom drugom. Talijani to ne žele zbog rješavanja kompleksa ili pokazivanja čiji je nogometni laboratorij u ovom trenutku najbolji. Oni to žele zbog onog osjećaja na kraju, zbog radosti koja će ih spojiti s njihovim ljudima i uzdignuti, barem na trenutak, iznad života i smjestiti izvan vremena.