Na samom početku bilo ih je sedam. Trebali su širiti kršćanstvo. Jedan od njih bio je i Sveti Stjepan. Đakoni su danas najniži svećenički red zadužen za, što bi se reklo, rad na terenu s ljudima, ponajprije sirotinjom. Đakoni su, recimo, hranili uboge i gladne.
Tamo gdje je gospode bilo — u Engleskoj, na primjer — sluge i sirotinja nisu mogli birati, pa su umjesto s obitelji Božićni dan provodili na poslu, služeći gospodu. Zbog toga su dan poslije Božića kao nagradu dobivali poklon-pakete koji bi sadržavali i ostatke bogataške gozbe od prethodnog dana. Ti bi pokloni obično bili zapakirani u kutije, pa se po Engleskoj u staro doba na dan Svetog Stjepana moglo susresti gomilu običnog, radnog svijeta koji je žuri kući noseći u rukama kutije s poklonima.
Za njih je to bio dan radosti jer su ga mogli provesti s obitelji, gosteći se ostacima s bogataške trpeze, a našlo bi se u onim kutijama i nešto što bismo danas nazvali božićnicom ili trinaestom plaćom, pa bi i zbog toga to bio najbezbrižniji dan u životu otočke sirotinje i služinčadi. Zbog onih kutija u engleskoj su blagdan Svetog Stjepana počeli nazivati i Boxing Day.
Naziv i danas, što se kaže, pije vode, jer je Boxing Day na neki način engleski ekvivalent američkom Black Fridayu. Dakle, dan je to velikih sezonskih popusta koje pučanstvo želi što bolje iskoristiti, pa ga se opet na Svetog Stjepana da vidjeti kako po ulicama baulja pod teretom kutija s poklonima za svoje bližnje. Mora biti da je mamurnu i ‘od sinoć’ pijanu gospodu nekad nasmijavao taj prizor sirotinje koja hrli kućama s ostacima onoga što je njima preteklo, pa su iskoristili marketing kako bi se i danas zabavljali gledajući gužve po tržnim centrima. Vjerojatno se pri tome osjećaju još i milosrdnima, jer su se odrekli velikog dijela marže kako bi, eto, i fukara mogla sebi priuštiti nešto ‘lijepo’ barem u tim najradosnijim danima za sve kršćane.
Sveti Stjepan je, kako rekosmo, bio među prvim đakonima. Đakoni su, jelte, kroz povijest, a osobito tijekom velikih blagdana, sirotinji dijelili hranu. Zbog toga je raja vjerovala kako tih dana jede isto što i gospoda, uključivo i svećenike, pa je posebno luksuznu ili posebno ukusnu hranu počela nazivati “đakonijama”.
A osim kruha, plebsu treba i igara, pa na Štefanje iliti Boxing Day, mamurni i otežali od hrane, možemo pratiti redovito kolo otočkih liga.
Nekoć je to bilo pravilo, danas je nešto rjeđe. Mnogi tu situaciju pripisuju činjenici da prije nekoliko decenija igrači nisu morali voditi previše brige o ishrani i količinama alkohola koje unose u organizam. Tek, utakmice koje se igraju na taj dan znale su biti prave đakonije s obranama izgubljenim u alkoholnoj izmaglici i napadačima još veselim i raspoloženim za razne trikove kakvi već padaju na pamet ljudima ‘pri piću’.
Ne znam kako su Božićni dan proveli igrači Manchester Cityja i Leicestera, ali znam da je na Svetog Stjepana Pepu Guardioli i Brendanu Rodgersu bila muka. No, običan puk, uključujući mene, mogao je biti presretan gledajući utakmicu u kojoj su obje obrane štrajkale po jedno poluvrijeme, a Leicesterova, bogami, i dio drugog. A možda su baš Guardiola i Rodgers bili ti koji su odlučili počastiti publiku pravom nogometnom đakonijom, kakva je za svakog ljubitelja nogometa bila utakmica između njihovih momčadi. Vrag će ga znati, a ne đakon.
U tom prazniku golova izdvaja se jedna akcija koja je završila fenomenalnom obranom Kaspera Schmeichela. Siguran sam da nema tog trenera na svijetu koji bi inzistirao na njezinom uvježbavanju, pa zvao se on i Guardiola. To je akcija koja dolazi s drugog mjesta, nipošto iz glave nekog nogometnog stručnjaka, pa bila i luda poput one Marcela Bielse. Takve stvari dolaze iz dječaka koji su preživjeli u Oleksandru Zinčeku, Bernardu Silvi i Raheemu Sterlingu. Sama akcija po sebi je bila takva da nisam siguran je li ju je refleksna Schmeichelova obrana pokvarila, ili joj dodala na ljepoti. O tome mogu odlučiti jedino simpatije koje gajimo spram Cityja ili Leicestera.
Po meni bi taj gol, da je pao, bio jedan od najljepših u sezoni. Ovako se tek možemo nadati da će netko obranu Schmeichela juniora uvrstiti među najljepše u sezoni, pa ćemo moći češće viđati cijelu tu akciju.
Igrala se 35. minuta prvog poluvremena. Rezultat za Leicester poražavajući; City vodi s komotnom prednošću od četiri gola, ali nastavlja igrati onako kako je krenuo od početka. A čini se da njegovim igračima i sve polazi od noge. Opušteni su, lagani i razigrani. Zinčenko je na nekih 35 od suparničkog gola vrata. Otuda vidi Bernarda Silvu kako leđima okrenut prema golu ulazi u suparnički kazneni prostor. Sa Sterlingom svojim položajima na terenu njih dvojica tvore savršeni trokut. Uslijedila je parabola, drop shot koji je u sebi sadržavao svu opuštenost, kulerski stav s kojim je City u tom trenutku igrao. Lopta je sporo, u luku, doputovala do Silve, koji, okrenut leđima prema golu, iz prve upućuje volej pas prema zadnjoj točki trokuta, Sterlingu; on u trku iz prve pokušava matirati Schmeichela plasiranim volejom.
Gol je morao biti kruna takve akcije jer je to jedino pošteno, to je u tom trenutku, pri takvoj konstelaciji jedini mogući dokaz postojanja pravde na svijetu, osim ako uslijedi obrana dostojna takve akcije. A ova je bila baš takva, refleksna i jedina moguća, samim tim savršena vratarska reakcija na Sterlingov udarac. Takva da je utakmica u kojoj jedna momčad ima četiri gola prednosti ostala otvorena. Pa smo i poslije ove akcije uživali u nogometu. I nije nam palo na pamet nazvati Schmeichela jedinim štrajkbreherom u Leicesterovoj obrani. Na neki način, možemo to i tako vidjeti, on je bio saveznik Zinčenku, Silvi i Sterlingu, jer je svojom obranom onom najljepšem od napadača dodao najbolje od vratarskog umijeća.
