Nova je sezona počela u rujnu, a Sheffield United tavori zakucan za samo dno, s nevjerojatnim jednim osvojenim bodom i samo pet postignutih golova u 11 odigranih utakmica. Čak i tegobama pritisnuti West Bromwich Albion Slavena Bilića bježi punih pet bodova, a zona spasa je na šest bodova zaostatka. Do kraja je dalek put i spas je još uvijek lako moguć, ali Wilderov slučaj jasno pokazuje koliko se brzo nogomet mijenja, i koliko je kratak put od spasitelja do gotovo pa beznadnog davljenika.

“Na neki perverzan način uživam u ovakvim vremenima”, rekao je Wilder nakon poraza od West Broma. “U mojoj je prirodi boriti se; ovo je vrtuljak od nogometnog kluba, nije nam uvijek lako i nije nam lako u ovom trenutku. Ali smo se uvijek probili tako što smo se borili”.

Varaždin nije preko noći postao dugoprugaška ekipa, njegovi su limiti i dalje brojni i njih je trebalo početi rješavati na konkretniji, smisleniji način

Za priču o tome kako se od spasitelja i heroja u nogometu može u tako kratkom roku doći do pokojnika ne moramo ići sve do Sheffielda. Možemo je naći i puno bliže, u Varaždinu.

Samir Toplak je u veljači ove godine preuzeo svoj bivši klub kada je on imao svega 12 osvojenih bodova i 14 postignutih golova u 21 utakmicu. On je bio treći trener te sezone, a po dolasku je citirao Johna Fitzgeralda Kennedyja, govoreći kako će spasiti Varaždin “ne zato što je to lako, nego zato što je to teško”. I spasio ga je.

Prijelaz na duge pruge

Toplak je jedno od najiskusnijih trenerskih imena u Hrvatskoj kada je u pitanju motivacija i borba za goli prvoligaški život, pa je s takvim setom karakteristika bio je najlogičnije rješenje za posrnuli Varaždin. Na kraju je klub od njega dobio i više od onoga čemu se realno mogao nadati; početak jest bio trnovit, ali kada su se Varaždinci pokrenuli kroz proljeće, pogotovo nakon korona-pauze, niz od šest pobjeda u osam utakmica — uključujući i gostujuća slavlja nad Hajdukom i Goricom, kao i domaće nad Osijekom — bila su katalizator za priče kako je Toplak spreman za klupe naših najvećih klubova.

On je, međutim, i nakon tog sjajnog proljeća znao gdje leži problem što se Varaždina tiče. Sada je ispalo da sam Varaždin to ne zna, već je naprosto krenuo ponavljati istu priču nadajući se da Toplak može biti čudotvorac na duge staze. On je i u Zaprešiću to uspijevao, ali svakome je cilj da se uglavi neka struktura koja barem omogućava da se klub prvo ne potapa, a onda spašava u zadnji trenutak.

Varaždin je u svoju prvoligašku avanturu ušao kao momčad bez glave i repa, koja se sastavljala uglavnom skupljanjem igrača na posudbe ili dovođenjem slobodnih igrača koji bi dolazili s preporukom ljudi od povjerenja, uglavnom bliskih izborniku Zlatku Daliću ili još jednom klupskom suradniku, Branku Ivankoviću. Takvu momčad je Toplak i preuzeo i nije sporno da su neki od tih igrača sasvim ugodno iznenadili te je na njima on izgradio i svoj proljetni podvig. No, njih više u klubu uglavnom nema; većina ključnih zimskih pojačanja, poput Petra Mamića ili Tonija Teklića, napustila su klub.

Nekima je, poput Nevena Đuraseka i Domagoja Drožđeka, samo produžena posudba iz matičnih klubova, a njihov je učinak ove jeseni ponovno pao na pred-Toplakovu razinu, što uključuje i Kolumbijca Jorgea Obregóna, kojeg je proljetos bio pun teren: zabijao je Dinamu, asistirao na Poljudu, a od početka ove sezone i on je samo sjena tog igrača kojeg su na ljeto, slično kao i samog trenera Toplaka, po medijima selili u klubove s vrha.

I nije da Toplak nije detektirao taj problem, dapače. Ljudi ga simpatiziraju baš iz razloga jer otvoreno priča o svemu, dobrom ili lošem.

Varaždin nije preko noći postao dugoprugaška ekipa, njegovi su limiti i dalje brojni i njih je trebalo početi rješavati na konkretniji, smisleniji način od onog na koji su čelni ljudi u klubu dosad navikli. Na to je sigurno dobrim dijelom Toplak i mislio kada je uoči početka ove sezone govorio o tome kako je “bolje uzeti igrača koji je igrao u drugoj ligi, nego onoga koji je u prvoj sjedio na klupi”. On dobro zna da za borbu treba igrače koji su sto posto ‘unutra’, i koji tu ekipu neće shvatiti kao nekakvu kaznu, što je katkad slučaj s ovim profilom igrača koje je indirektno ‘prozvao’.

Talac nekih igrača

Varaždin se oglušio na te njegove opaske i nastavio po svome.

Osim Đuraseka, na posudbu je iz Dinama doveo vratara Dinka Horkaša, koji je prethodno ispao iz rotacije na posudbi u mostarskom Zrinjskom, kao i stopera Stefana Milića te bekove Tina Hrvoja i Damjana Daničića. Pritom je bitno za napomenuti kako je jedan od rijetkih pridošlih igrača koji je zapaženo ušao u sezonu bio upravo Japanac Itsuki Urata, također lijevi bek koji je s ‘čistim papirima’ došao iz ukrajinske Zorje. Daničić je načelno doveden kao konkurencija, ali njegove igre nisu bile ni približno dobre kao one Uratine i na kraju su u Varaždinu jednu od rijetkih konzistentnih pozicija ugušili sami. Hrvoj se, pak, u Dinamo vratio nakon svega mjesec dana posudbe, krajem rujna.

Iz Hajduka su na posudbu stigli Dino Skorup te Ivan Delić, koji ni lani u Istrinu dresu na posudbi nije pokazao da može raditi razliku. Delić ove sezone u 12 pojavljivanja na terenu ima samo jedan gol na kontu, dok je Skorup minutažu dobivao na kapaljku, čime također nije opravdao angažman.

U Varaždinovoj prvoj momčadi i oko nje, dakle, trenutno obitava čak osam igrača na posudbama, od kojih su tek Drožđek i Đurasek na temelju starih zasluga opravdali svoj status. Je li Toplakova izjava nakon remija protiv Istre o tome kako su se “malo pokakali” i kako je “talac nekih igrača”, što mora “sasjeći u korijenu” bila usmjerena protiv tog kontigenta ili ne, teško je reći, ali sentiment je bio neobično vezan uz tu upozoravajuću izjavu uoči početka sezone. To što je Leon Benko, 37-godišnji klupski veteran koji je sa Toplakom čak dijelio i svlačionicu kao igrač, trenutno najbolji strijelac momčadi a tri postignuta gola dobro ilustrira manjkavost kadra.

Toplak je kao spasitelj Varaždinu donio priliku za novi početak i za promjenu smjera u kojem klub želi ići. Jasno, ovo ludo ljeto i hektični prijelaz iz sezone u sezonu nije ostavio puno prostora za konkretno kadroviranje, pogotovo s obzirom na financijsku situaciju, ali nitko Varaždincima ne bi zamjerio da su, zajedno s Toplakom, krenuli nekim drugim smjerom sve i da su im rezultati podjednako patili kao što pate sad. Za njih je borba za prvoligaški život ona temeljna i isključivo oko toga bi im trebale biti građene ambicije, barem zasad. No, u klubu su očito bili osokoljeni proljetnom renesansom, pa su mimo sugestije trenera krenuli ponavljati isti recept koji je i iziskivao spašavanje u posljednji čas. I sada imaju isti problem, s potencijalno još gorim ishodom.

Nogomet je nemilosrdan, pogotovo za one koji ponavljaju iste pogreške. Toplak iz Varaždina odlazi kao čovjek koji je prošao put od pukovnika do pokojnika, a klub je sada u potrazi za novim spasiteljem.