Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Razlika između Liverpoola i Uniteda

Dva kluba danas su na sasvim drugačijim razinama i derbi je iluzija

Zadnja izmjena: 20. siječnja 2020.

Nakon što je Mohamed Salah golom u sudačkoj nadoknadi potvrdio pobjedu, Liverpool se odvojio na 30 bodova razlike od Manchester Uniteda .

To je podatak o kojem treba malo razmisliti jer ga uzimamo zdravo za gotovo. Samo 22 utakmice u Premier ligi bile su dovoljne Liverpoolu da skupi razliku od 30 bodova u odnosu na United od kojeg čak ima i utakmicu manje, tako da može dodatno povećati razliku. Liverpool je zabio 16 golova više, primio je 13 golova manje, a ako mu upišemo izgledna tri boda iz utakmice protiv West Hama, imat će i dvostruko više bodova. Za svaki Unitedov bod Liverpool je osvojio dva i da Liverpool izgubi 10 utakmica u nizu, a United ih dobije, Liverpool bi i dalje bio ispred Uniteda.

To jasno pokazuje kolika je razlika između dviju momčadi i koliko je u ovom trenutku epitet derbija zapravo iluzija.

Konstantnost je ono što razlikuje Liverpool od ostatka lige, pa tako i Uniteda. Momčad Jürgena Kloppa je dosegla razinu koja se počela podrazumijevati. Liverpool ne mora odigrati fantastičnu utakmicu, može odraditi nešto sasvim prosječno kao što je odradio protiv Tottenhama i Uniteda, ali i to prosječno će biti sasvim dovoljno jer nema oscilacije u igri koje suparnik može kazniti. Crne rupe ne postoje, a čak i ako se suparnik vrati u igru, Liverpool zadržava mirnoću i ne paničari jer svaki igrač ima svoj jasni zadatak koji obavlja unutar unaprijed dogovorenog plana i mehanizma koji su uigrani do razine refleksa koji ne može zakazati.

Liverpool razmišlja gledajući širu sliku i stvarajući dodatnu vrijednost od resursa koje ima na raspolaganju. U Unitedu nema sustava niti pokušaja da se stvori sinergija

Upravo zato tih 30 bodova razlike ne govori toliko puno o Unitedu koliko govori o Liverpoolu. Kvaliteta igre koju Liverpool pokazuje u svim segmentima igre je nevjerojatno blizu savršenstva, toliko da je pomalo nepošteno uspoređivati je s ostatkom lige i isticati razlike u taktičkoj analizi. Naprosto, radi se o sasvim različitim razinama igre.

Ukratko, ako želite shvatiti što je pogrešno s Unitedom, onda nije poanta da ga usporedite s trenutnim Liverpoolom na terenu; poanta je da ga gledate kroz perspektivu samog Uniteda i samo to koliko uspješno koristi resurse koje ima na raspolaganju kad ih usporedite s konkurencijom.

Woodwardov način

Salah, Sadio Mané i Roberto Firmino su u ovoj sezoni Premier lige, uključujući i Salahov gol Unitedu, zabili ukupno 29 golova. Marcus Rashford, Anthony Martial i Mason Greenwood su zabili 26 golova u prvenstvu, a zajedno su na terenu proveli točno 208 minuta.

Bilo je potrebno vrijeme da Salah, Mané i Firmino postanu tako kompatibilni. Jasno, bio je potreban Klopp koji je pružio ideju i stvorio im uvjete kroz sustav igre, ali kad je Salah dolazio, Mané mu je otvorio mjesto tako da se s desnog krila — na kojem se bolje snalazi — premjestio lijevo, a Firmino se prilagodio tako da mu je svojim dubljim kretanjem otvarao dodatni prostor u koji može utrčavati. Obojica su se na neki način žrtvovala svoju zonu komfora kako bi se Salah što bolje uklopio, a rezultat toga je savršena kemija koju imaju na terenu. Ta sinergija u kojoj izvlače jedan iz drugoga više nego što imaju izolirani od sistema je nešto što vrijedi puno više od 29 golova, koliko su zabili ove sezone.

To je, na kraju krajeva, i poanta. Koliko je tko zabio, koji je minuta potrebno za gol i koliko je u tom omjeru jedanaesteraca u suštini je nebitno. Bitno je kako koristiš ono što imaš na raspolaganju, kako pojedinca uklapaš u neku jedinicu, a tu jedinicu u kolektiv iz kojeg možeš izvući više od onoga što je puki zbroj kvaliteta svih pojedinaca.

I tu je Unitedov problem.

Ole Gunnar Solskjær na raspolaganju ima trojicu napadača stara 18, 22 i 24 godine, a uopće ne pokušava razviti ih u partnerstvo i stvoriti funkcionalnu napadačku jedinicu. Jasno, stoji i to da su ozljede velik faktor, kao i to da postoje upitnici o tome koliko su zapravo  Rashford, Martial i Greenwood uopće kompatibilni, ali 208 zajedničkih minuta je jednostavno premalo. Međutim, to je samo odraz šire slike u funkcioniranju kluba.

“Ono što pokazujemo na travnjaku i rezultati koji postižemo zapravo nemaju značajan utjecaj na komercijalnu stranu posla kojim se bavimo“, izjavio je Ed Woodward u svibnju 2018.

Unitedov glavni operativac je bio u pravu. United je u zadnjih 10 godina svaki put bio među pet klubova s najvećim prihodima na svijetu po ljestvici Deloitte Football Money League, a dvaput je bio na samom vrhu. Jedna od tih rekordnih godine bila je 2017. kada je United završio sezonu kao šesti u Premier ligi, demonstrirajući kako se može zaraditi ozbiljan novac i bez toga da se napravi ozbiljan rezultat. Woodward je potpisao dugogodišnje ugovore s Adidasom i Chevroletom, zaradio je finu količinu love i potpisivao je manekene koji će iznijeti kampanju, što je s poslovne strane funkcioniralo odlično.

Problem je kad isti pristup uzmete sa sportske strane, koja je potpuno zanemarena. Kao predstavnik obitelji Glazer koja je vlasnik kluba, Woodward je smatrao da je imati novac sasvim dovoljno da se stvari srede same od sebe i na problem se gledalo isključivo kroz prizmu trošenja. United je dovodio pojačanja i nagrađivao ključne igrače visokim plaćama, a rezultati su izostajali.

Zdravo za gotovo

Danas svi troše i tu United nije različit od drugih. Vrhunski klubovi — preciznije, vrhunski klubovi i oni koji to žele biti — ulažu ogromni novac u pojačanja i to rade svi bez iznimke. To radi Liverpool, ali razlika je u tome što uspješni klubovi pojačanja dovode tako da vode računa da stvore veću vrijednost kroz kompatibilnost i širu sliku u kojoj će tvoriti sinergiju.

United je navikao biti najbogatiji klub u Engleskoj, što pokazuje njegov proračun za plaće koji je najveći u ligi. Imati više novca na raspolaganju znači i imati luksuz veće margine pogreške, pri čemu se propusti lakše prebrode i to je nešto na što je United naviknuo, što je uzeo zdravo za gotovo u planiranju momčadi i dovođenju menadžera. Međutim, Woodward se preračunao kad je zaključio da će samo trošenje biti dovoljno, da će pojačanja srediti stvar sama od sebe, tim više što je United u sredini ugovora s Adidasom i Chevroletom, a drugi tek trebaju potpisati takve ugovore, što će smanjiti marginu pogreške koju United ima, a ni sa ovom sada, vrlo širokom, uprava ne može napraviti konkurentan klub.

Baš kao što je slučaj s Rashfordom, Martialom i Greenwoodom, svi su se resursi naprosto uzimali olako. Svaki od njih individualno će zabiti svoju porciju golova jer svaki od njih ima određenu vrijednost, baš kao što to imaju i drugi resursi koje Woodward ima na raspolaganju. Problem je u tome što se nitko ne trudi pružiti im dodatnu vrijednost. Nema sustava, nema šire slike i nema niti pokušaja da se stvori sinergija koja može dati nešto više.

Upravo to je razlika između Liverpoola i Uniteda. Od napadačkog trojca do donošenja strateških odluka, Liverpool razmišlja gledajući širu sliku i stvarajući dodatnu vrijednost od resursa koje ima na raspolaganju. To je razlika i između Uniteda danas koji stvari uzima zdravo za gotovo i Uniteda prije 20 ili 30 godina koji je stvarao dodatnu vrijednost, onog Uniteda na čijim je temeljima nastala financijska sigurnost koju danas Woodward održava.

I upravo to je razlog zašto utakmica između Liverpoola i Uniteda je tek iluzija derbija čija je taktička analiza sasvim besmislena jer radi se o sasvim različitim razinama igre.

Ne propusti top članke