Puno detalja pamte riječki navijači iz one nezaboravne, šampionske 2017., ali u takvim euforičnim trenucima oni sitni detalji, koji su često sami priča unutar priče, lako mogu proći neopaženo. Kad je Rijeka pred sam kraj tog proljeća slavljem u Koprivnici protiv Slaven Belupa dva kola prije kraja prešla i posljednju pravu prepreku do osiguravanja titule prvaka — što je i matematički odrađeno u idućem kolu razbijanjem Cibalije na Rujevici — zadnji je dodir lopte na utakmici imao Stefan Ristovski. Riječka obrana zaustavila je tada posljednji Belupov pokušaj za barem počasni pogodak, a Rile je iznio loptu i onda ju je, s posljednjim zviždukom suca Dalibora Mlakara, podigao slavljenički visoko.
Činilo se to kao sasvim prikladan, čak i poetičan trenutak. Na putu do dvostruke krune pamte se golovi Franka Andrijaševića, Marija Gavranovića, Alexandera Gorgona i Romana Bezjaka; golovi koji su prelamali utakmice su po logici stvari prvo što ljudi pamte, jer nose najveći emotivni zalog. Ristovski je i u takvom okruženju bio pravi motor te momčadi i najbolji igrač ne samo te Rijeke pod Matjažom Kekom, već i statistički najbolji igrač lige, i to kao desni bek. Nije se to očitovalo samo kroz devet asistencija u svim natjecanjima te sezone; Ristovski je tada istovremeno bio drugi dodavač lige, drugi po broju točnih centaršutova i prvi po broju ključnih dodavanja, a pumpao je i uistinu nevjerojatne obrambene brojke.
Za Rijeku je gotovo sve kretalo kroz njega, a za njene suparnike često sve završavalo na njemu. Ako ste trebali nekom objasniti kako je Rijeka tada prekinula Dinamovu dominaciju, on vam je za početak bio pravi referentni uzorak.
Kek je od uglavnom manje poznatih individualaca stvorio šampionski kolektiv kroz sustav koji im je osiguravao da najveće pojedinačne kvalitete dođu do izražaja. Ristovski je u Rijeku stigao kao anonimni 23-godišnjak, nakon serije posudbi na koje ga je Parma u koju je stigao sa 17 godina iz Vardara, slala po talijanskim niželigašima. Da Spezia, na čijem je čelu struke tada bio Nenad Bjelica, nije imala problem s viškom igrača bez EU državljanstva, možda se Ristovski ne bi ni pojavio na Rujevici bez obzira na tadašnju suradnju dvaju klubova. No, Ivan Tomečak je tog ljeta već bio krenuo put Dnipra, a Ristovski je bio tada tek jedan od onih zečeva iz šešira koje su Riječani izvlačili i davali Keku na treniranje.
Ristovski je u top 10 statistički najuspješnijih igrača lige, s u decimalu istom prosječnom ocjenom (7,31) kao i njegov stari drug Mišić
Pod Kekom je Ristovski stasao kao profesionalac i kao profesionalac je i otišao, možda i uz malo gorak okus.
Kada se uoči playoffa Lige prvaka protiv Olympiakosa pojavila ponuda Sportinga iz Lisabona za koju je bilo jasno da će je Rijeka prihvatiti, postojala je opcija da Rile svakako odigra još tu veliku i važnu utakmicu, onu koja bi Rijeci u slučaju prolaza donijela ogromne prihode i tako omogućila to da ne mora rasprodati svoje šampionske vedete. Kada je Ristovski svejedno odlučio otići, nastala je rasprava između njega i vodstva kluba; gađalo se priopćenjima u kojima je klub implicirao da je igrač na rastanku bio i pomalo nezahvalan, dok je on tvrdio kako ga je “Rijeka odlučila prodati” i kako su ga na posljednjem treningu u klubu poslali da trenira odvojeno, zbog čega je “trčao i plakao”.
Obol prvenstveno na terenu
U tom kontekstu treba promatrati i njegov dolazak u Dinamo.
Kada je nakon tri i pol godine u Lisabonu stigao u Maksimir, ondje ga je već čekao Josip Mišić s kojim je prošao isti put od Spezije do Rijeke i Lisabona. No, Mišić je u međuvremenu prošao sito i rešeto, a Dinamo je imao taj luksuz da mu ponudi vraćanje u nogometni život, što je on u potpunosti i ostvario.
Ristovski je, s druge strane, u Lisabonu preživio kaos i sječu tadašnjeg klupskog predsjednika Bruna de Carvalha, koji je svojedobno potpuno izgubio kompas tako što se krenuo raspravljati s igračima preko Facebooka, suspendiravši čak 19 igrača koji su se usprotivili takvom pristupu, među kojima je bio i Ristovski. Ipak, u svojoj posljednjoj polusezoni u Sportingu ispao je iz konkurencije za momčad, baš kada je Dinamo odlučio osvježiti konkurenciju na desnom boku. Petar Stojanović je postao žrtveni jarac, dok je Sadegh Moharrami patio zbog ozljeda; milijun eura odštete za Ristovskog možda i je zvučalo puno, ali i to je luksuz koji si je Dinamo mogao priuštiti, pogotovo kod igrača čije su kvalitete u klubu savršeno dobro poznavali.
Utoliko je njegova priča podosta sličnija onoj drugog mu kolege iz te šampionske Rijeke, Marija Gavranovića, koji ga je također dočekao u Maksimiru. Gavro je doduše, kao Mr. Derby, podosta usiljeno i nepotrebno dokazivao svoju pripadnost Dinamu po prelasku iz Rijeke tako što je na svom prvom povratničkom ogledu protiv Rijeke provocirao svoje dojučerašnje obožavatelje nakon postignutog gola. Ristovski nije ni približno otišao toliko daleko; štoviše, na toj utakmici protiv Cibalije kada je s Rijekom i matematički osigurao titulu pjevao je kako će “kurac biti Dinamo šampion”, ali sada uredno i korektno izjavljuje da se raduje ogledima protiv Rijeke, iz koje nosi “prekrasne uspomene” i o kojoj može reći “sve najbolje”.
S druge strane, nije izgubio dozu onog prkosa iz Rijeke kad su u pitanju okršaji protiv Hajduka i hajdukovaca. Bio je akter onog mini-incidenta nakon poraza od Splićana u Maksimiru kad je podmetnuo nogu Emiru Sahitiju, da bi se onda i zakačio s Nikolom Vlašićem na utakmici protiv West Hama.
Ali to je isto ono što su, u zdravom obujmu, i tražili u Dinamu kada su ga doveli natrag u HNL. I kada je odmah naglasio kako želi s Dinamom ići do kraja, čak i u Europi. Ristovski svoj obol, tim sitnim čarkama unatoč, uvijek prvenstveno ostavlja na terenu.
Nakon perioda vraćanja u formi koji je trajao možda malo duže od očekivanog, a koji je neslavno započeo isključenjem na svom debiju za Dinamo, s vremenom je došao na radnu temperaturu. Što se ove sezone tiče, od prosinca do danas ubilježio je tako pet asistencija i jedan pogodak, a sudjelovao je i u vrlo bitnoj pobjedi protiv ‘svoje’ Rijeke krajem siječnja. Tu nije imao onaj učinak u vidu golova i/ili asistencija, ali je zato odigrao i više nego kompletnu utakmicu u oba smjera. Po SofaScoreu, odnosno Optinim podacima, Ristovski je u top 10 statistički najuspješnijih igrača lige, s u decimalu istom prosječnom ocjenom (7,31) kao i njegov stari drug Mišić; više od toga u Dinamu ima samo Pero Bočkaj, ali on je taj učinak velikom većinom prenio iz Osijeka.
Takav Ristovski je upravo ono što je trebalo Dinamu, igrač koji je u Rijeci stasao kao MVP lige i igrač za velike utakmice, koji je osvajao trofeje od Rijeke do Lisabona i sada Zagreba. Možda nije baš na onoj razini koju je, uz nešto manje godina na leđima, iz njega izvlačio prvenstveno Kekov sustav, ali to u individualno puno dominantijem Dinamovom okruženju sada nadoknađuje svojom profesionalnošću. Njegov su cilj uspjesi i trofeji i očito je da će dati sve da do njih dođe i na kraju ove sezone.
