Doduše, stvari nisu bile baš tako jednostavne. Sinner je do prije nekoliko mjeseci i dalje oscilirao na servisu — polovicom prošle godine napravio je još jednu tehničku izmjenu, a Medvjedev će danas reći da servira “10 puta bolje” — a i u fizičkom je smislu još uvijek prolazio kroz tranziciju. Dok se više pričalo o (navodnim) Alcarazovim problemima s ozljedama, Sinner je u prethodne dvije sezone predao osam mečeva, a u nekima od gorespomenutih imao je i probleme s grčevima. To su, dakle, samo dva detalja koji u danom trenutku mogu utjecati na nečije samopouzdanje ili percepciju o vlastitim mogućnostima i zbog toga je taj psihološki aspekt pomalo i površno promatrati izolirano.

Bez obzira na to, činjenica je da je u kratkom razdoblju doživio poveći broj teških poraza — ili da je manje-više sve velike mečeve gubio na sličan način — pa i da oni dugoročno gledano stvarno mogu negativno utjecati na nečiji razvoj, pogotovo u slučaju mladog igrača. Pritom se ne radi samo o tome da gomilaš ta redom negativna iskustva, već i o načinu na koji prihvaćaš te poraze.

“Nema veze kakav je rezultat na turniru, nastavit ćemo raditi i nadam se da mogu doći do 100 posto u svakom aspektu”

Netko će se, doslovno ili manje doslovno, zatvoriti u hotelsku sobu na dva dana i takve će poraze (podsvjesno) nositi puno duže u sebi, što će onda negativno utjecati i na trenažni proces; netko ih u krajnjoj liniji (zbog ega) neće biti u stanju kritički sagledati i taj netko nikad neće doći do teniskog vrha. Sinner je u tom pogledu radikalno drugačiji od velike većine igrača i to je iznimno bitan dio njegova očito šampionskog mentaliteta.

“Stvar je u tome da morate naporno raditi i vjerovati”, rekao je jednom prilikom. “Pogotovo u teškim trenucima… kad vam se dogodi neki težak poraz ili slično, da ste idući dan na terenu i trenirate. Mislim da takve stvari katkad čine razliku.”

Nema velikog hypea

U pozadini takvog pristupa u suštini se krije to što Sinner nikad nije pridavao (pre)veliku važnost rezultatu. U profesionalni tenis zagazio je kad mu je bilo 16 godina i to se iz neke vanjske perspektive moglo činiti riskantnim potezom. Sinner je odlučio preskočiti juniorsku stepenicu u razvoju i na tu je odluku u velikoj mjeri utjecao njegov tadašnji trener Riccardo Piatti. Dotični je jednom prilikom izjavio da mu je time htio pokazati kako se “starijim igračima jebe za njega” i može se reći da je u tome uspio. Sinner je na 15 od 18 turnira koje je odigrao te 2018. ispadao u prvom ili drugom kolu — često su to bili porazi u kojima bi uzeo svega nekoliko gemova—– i to većinom na Futuresima.

Piatti je, međutim, očito ispravno procijenio da njegov učenik to može podnijeti.

Ne samo da je na ovaj način vrlo rano dobio lekciju o tome što je zapravo teniska džungla, već je generalno njegov razvojni proces bio ubrzan. Imao je puno jači podražaj nego što bi ga imao da je odlučio igrati juniorski tenis i zbog toga je u početku glatko gubio, ali te poraze nije doživljavao katastrofično; na kraju krajeva, ako su ciljevi bili izaći u meču 20 puta na mrežu ili udarati agresivniji drugi servis, onda taj jedan rezultat stvarno nije toliko bitan. Najvažnije je bilo upravo to da je Sinner već drugi dan bio u Piattijevoj akademiji i trenirao s istim stavom.

Već tad je imao širu sliku o sebi kao igraču i nije dao da mu rezultati zamagle tu sliku. Tu je 2018. završio na 762. mjestu ATP ljestvice, a u veljači iduće godine u Bergamu osvojio je svoj prvi Challenger. U zadnja tri meča na turniru suparnicima je prepustio ukupno 14 gemova, a sezonu je završio kao 78. na svijetu.

Pet godina kasnije Sinner je Grand Slam pobjednik, a u posljednjih šest mjeseci, slobodno možemo reći, najdominantniji igrač na svijetu.

Od tog još jednog teškog poraza od Zvereva na US Openu na omjeru je od 42 pobjede i tri poraza (računajući i tri pobjede u Davis Cupu); protiv top 10 igrača u tom je razdoblju na omjeru od 14 pobjeda i dva poraza, a protiv top 5 ima 11 pobjeda i dva poraza. Ove je sezone na omjeru 22-1, a u nedjelju je u Miamiju osvojio svoj drugi Masters 1000 naslov. U polufinalu i finalu svojim je suparnicima, Medvjedevu i Grigoru Dimitrovu — koji zapravo i nije odigrao loš meč — prepustio ukupno sedam gemova.

“U svojoj glavi znam da ima važnijih stvari od toga da imam što bolji renking”, izjavio je nedavno. “To je vrsta motivacije koja me gura naprijed i naravno, a što je još važnije, želim biti bolji tenisač svakog tjedna. Zbog toga ćemo raditi. Nema veze kakav je rezultat na turniru, nastavit ćemo raditi i nadam se da mogu doći do 100 posto u svakom aspektu.”

U nekim drugim vremenima ili okolnostima o Sinneru bi se pisalo puno više tekstova ili bi se generalno više cijenilo to što radi, ali tu opet dolazimo do tog valjda i postmodernog sindroma prema kojemu je sve već viđeno. Istina je da zasad nikoga, osim Talijana, previše ne očarava — a to se djelomično može pripisati i tome što smo nedavno već svjedočili Alcarazovim podvizima, pa vjerojatno i tome što Sinner ima manje atraktivan stil igre od njega. Generalno gledajući, međutim, nema nikakve sumnje u to da je tenis dobio još jednog šampiona kojemu je samo nebo granica.

Pritom nije nebitno reći i da je potpuno spreman za ovo što mu se događa — spremniji nego što je bio Alcaraz koji je, treba imati na umu, mlađi gotovo dvije godine i izazvao je podosta veći hype — odnosno da je spreman jednostavno nastaviti dominirati. U prilog tome govori i to što se u ova četiri mjeseca vlastite dominacije zapravo i nije puno potrošio. I puno je detalja koji su ga doveli do ovog trenutka — a još jednom, tek je na početku — ali ako nešto treba izdvojiti, onda je to ta njegova ustrajnost u tome da ne pridaje preveliku važnost rezultatu; bilo da se radi o teškom porazu ili u konačnici o velikoj pobjedi, on će drugi dan, doslovno ili manje doslovno, biti na terenu i trenirati istim stavom.

I da, katkad takve stvari stvarno čine razliku. Pogotovo na ovoj razini.