Goran o Goranu

U velikom intervjuu za Telesport, Ivanišević otkriva manje poznate detalje iz svoje karijere

Zadnja izmjena: 2. kolovoza 2021. Foto: Vjekoslav Skledar

Dok po teškoj sparini, iako je tek 10 ujutro, lagano koračam prema resortu Stella Maris u Umagu, gdje bi za nekih pola sata trebao imati intervju s Goranom Ivaniševićem, počinjem shvaćati da je dotični bio u pravu.

Postoje tri, a ne dva Gorana, isto kao što postoje tri, a ne dva Ivana. Tri Ivana koja se hrvaju s tremom. Prvi je taj Dobri Ivan i on je sasvim opušten; on zna da se gotovo dva tjedna pripremao za ovaj intervju — ili možda otkako je prije četiri i pol godine počeo pisati za Telesport — pa i da, pobogu, sad već ima neko vražje iskustvo. Drugi je, međutim, taj Ludi Ivan; onaj koji je sklon paničarenju i zapravo je bolje da ne čujete što sve priča, dok onaj treći, Emergency ili 911, kako ga je Goran oživotvorio, pokušava izmiriti ovu dvojicu, koristeći prije svega glas razuma. Na vlastito zadovoljstvo i olakšanje kasnije uspijevate saznati da postoje i tri Vjekoslava; i naš fotograf Vjeko Skledar, čovjek znatno iskusniji od mene, hrva se s tremom…

“Mislin da bi treba dobit neku diplomu iz psihologije”, kaže u jednom trenu Goran, dok smo sad već duboko ogrezli u razgovoru. “Ustvari, posli san, bilo to smišno ili ne, najviše sam sebi pomoga. I to kad san stvoria one Gorane koji su mi, ustvari, pomogli da osvojin Wimbledon”, priča tiho i ozbiljno. “Iz neke zajebancije koja je nastala ja san se, ustvari, smiriva s njima. Sam sa sobon san priča… Kroz taj neki humor na kraju je to ispalo fenomenalno i žaj mi je šta nekako prije nisan…”, kratko zastaje i traži prave riječi: “…uspia nać taj neki put. Ali eto, jebiga, nisan… Prominia bi te neke navike i stvari da mogu. Definitivno.”

Danas postoje dva Gorana. Onaj treći, 911, jednostavno više nema što za raditi. Jedan je upravo ovaj gore; to je Dobri, a možemo ga nazvati i Odrasli Goran, čovjek koji je jako dugo i sporo sazrijevao.

“Baš smo bili taj gem ka dva pijanca. Ali bilo je sve u tom gemu, moj cili život”

To je ujedno Goran koji nam se ispovijeda i, kad priča o ponešto osjetljivim temama, on mijenja boju glasa i raspoloženje; zapravo je iznimno staložen. Svako malo, međutim, ubacuje se onaj Ludi Goran, čovjek koji prepričava razne anegdote i, uz sebi svojstvenu dozu ironije i sarkazma, iznimno je duhovit; do te mjere da stalno izaziva neki podsmijeh u vama, čemu svjedoči i Vjeko koji sjedi za stolom pored i sluša intervju.

Oba ova Gorana, međutim, imaju hipnotizirajući učinak; možda upravo zato jer su oba dva brutalno iskrena i prirodna. Dovoljno je samo to da ga pogledate u oči.

“Nokautirat ću te, you motherfucker”

“Naš prvi susret“, kaže pa kratko staje uz podsmijeh, misleći na susret s Bobom Brettom, čovjekom koji je od njega napravio contendera za Grand Slam naslov. Brett je svojevremeno izjavio da na njihovom prvom sastanku Goran nije progovorio ni riječ; pitam ga je li to istina. “Mislim, to je bilo baš neugodno”, misli na susret u Indian Wellsu, u ožujku 1992., pa se dvoumi treba li o tome uopće pričati. “Nisan ja puno priča… Ne volin ni sad nešto puno pričat, ali ajde, ovo sad, ka, moran”, priča tiho, sebi u bradu, dok cijelo vrijeme šutim u nadi da će propjevati.

“I on je sve to govoria kako, šta, i onda smo išli na prvi trening di ja ne mogu balun pogodit u teren… I onda se desila jedna neugodna situacija”, opet se podsmjehuje. “Tragično smišna. Meni se išlo na zahod. Znači, toliko mi se išlo na zahod da je to bilo strašno. I on stoji iza mene i kako san se ja suzdržava, napinja, kako san udria jedan forhend, san…”, priča on, a mi željno iščekujemo poantu, “taaako prdnia da je njega zalipilo za onu ogradu.”

Sad se već kidamo od smijeha, ali Goran nastavlja: “I sad se bojin okrenit da vidin njegovu reakciju. I ja se okrenen i on je uvik s onim prstom, ima onaj prst”, gestikulira kako mu je šefovao s kažiprstom. “Kaže — još jedan put to napravi, nokautirat ću te, you motherfucker. I ja se mislim, ja kažen sori, nisan namjeno, izletilo mi je… I onda sam sutradan dobia dva gema od Santora”, kaže posprdno.

U resort Stella Maris Vjeko i ja smo, bio je to prošli petak, stigli oko 10.15. Na terasi jednog od kafića, gotovo uz samo more, zatekli smo Gorana kako priča s Lovorkom Magdićem, pa smo nekoliko stolova dalje sjeli s Tomislavom Poljakom, direktorom ATP Umaga i Vjekinim starim znancem iz Jutarnjeg lista; inače i čovjekom koji nam je dvije godine dogovarao ovaj intervju.

Radimo ga u Umagu zato što nam je Tomislav tako savjetovao; ako želite napraviti dobar intervju, napravite ga u Umagu jer je Goran ovdje opušten i ima vremena. Da je zaista tako vidi se i po tome što duže od dogovorenog priča s gospodinom Magdićem — već nekih pola sata ne mičemo se s onog stola — pa iako je sad već Dobri Ivan preuzeo kontrolu, strah vas je da bi, nakon ovako dugog razgovora s kolegom, Goran mogao ostati ‘bez goriva’; i Vjeko misli da neće biti raspoložen za fotkanje.

Kao što ste već možda mogli primijetiti, obojica smo — ili sva šestorica — bili u krivu.

“Za koga sad da igran?”

“Od svakog tog rekreativca ti si nešto vidia i naučia”, ne pokušavamo ga impresionirati na početku razgovora, kao što smo to znali činiti s drugima, već se jednostavno dotičemo njegovih početaka; pitanje je zapravo bilo što su mu to dale Firule, ali pritom ga molim da bude malo konkretniji.

“Pa dale su mi sve, ako ćemo bit iskreni”, kaže nakon kraćeg razmišljanja. “Dale su mi to što sada ne postoji. Ti uz tu tenisku školu, ti si ima rekreativce i ti nisi moga ić na turnir, nema veze koliko si bia dobar, ako nisi proša tog i tog rekreativca”, priča, pa samo odjednom kreće: “Bila je Teta Vera. To nikad neću zaboravit. Ako nisi dobia Tetu Veru, nema ti turnira”, priča o dami u svojim 50-ima koja je imala “antiudarce”, pa se malo kasnije prisjeća i da je igrao s kultnim tajnikom i direktorom Jugoplastike, Josipom Bilićem Bibom. “On je ima forhend a la Nadal”, kaže, pa imitira udarac. “I kad san vidia taj forhend, ja san to kopira. Iša san na zid i trenira to po dva sata i vidia da funkcionira za neke passinge i to… Znači, bilo je rekreativaca koje nikad nisan u životu dobia.”

Intervju je inače trajao sat vremena i devet minuta; prvih 15-ak pričamo upravo o tim njegovim počecima, ali kad po drugi put preslušavate intervju, shvaćate da taj materijal nije dovoljno dobar. Nije stvar Gorana, nije toliko stvar ni Ivana; jednostavno, 15 godina života teško može stati u 15 minuta razgovora. Da, pričali smo i o njegovu ocu Srđanu, i o Ladislavu Kačeru, Zoranu Iliću i Zoranu Ercegoviću, ljudima koje je spomenuo u svojem govoru kad je prije 10-ak dana primljen u Kuću slavnih, ali za nešto više i detaljnije poslužit će, nadamo se, neka druga prilika…

Tako smo nakon kraćeg ispitivanja snaga, a zapravo stjecanja povjerenja, došli do mrvicu osjetljivije teme. Goran je tijekom karijere često pričao kako tenis igra za druge. Konkretno, na početku svoje karijere igrao je za sestru koja je otprilike u to doba oboljela od Hodgkinova limfoma, obitelji je bio potreban novac za liječenje, a nešto kasnije motiv je pronašao u ratnim zbivanjima u Hrvatskoj; ako hoćete, igrao je za Hrvate i Hrvatsku, shvativši da svojim dobrim igrama može privući pozornost te na dnevni red stavljati pitanje rata. Zašto je tako postavljao stvari?

“Pa ne znam, možda mi je bilo lakše tako”, kaže možda mrvicu nespremno. “Nekakav pritisak skinit sam sa sebe. Nekako sam se lakše nosia”, kratko zastaje, pa mijenja tijek misli: “Možda sam tu grešku napravia šta, kad je sve to prestalo, ostala je praznina. Naša san se na nekakvoj ledini i sad nema nikoga. I šta ću sad? I onda je krenio taj nezaustaljiv pad jer, jednostavno… Za koga sad da igran? Dok nisan svatia, ustvari, da san ja tu važan. Da bi treba igrat sam za sebe.”

“Retro bi sebe kaznia ako je ikako moguće”

Nije mu, dakle, stvaralo pritisak to što je u početku igrao za sestru?

“Više mi je to bia motiv”, kaže, gledajući me u oči. “Bolest… Mora san. Znaš, nije postojalo da ja sad neću uspjet. Moran uspit. Nema ono, šta ako. Ništa ako. Jednostavno, MO-RA se”, naglašava. “I tako je i bilo”, kreće se prisjećati kako je 1989. kao 300. igrač na svijetu na Australian Openu iz kvalifikacija stigao do četvrtfinala.

“Ja prvi put vidin toliko love, keša u životu… Nisan to ni na televiziji vidia”, priča o poznatoj epizodi kad je prize money od 40.000 dolara na letu od Melbournea do Beograda nosio u jakni. “Oka sklopia nisan. Tako da, jednostavno, nije postojalo da ja neću uspjet. Pitanje je bilo kako i kad. Ne znan, nisam nikad s nikim stručnim priča, to je možda nešto iz psihologije, ali kad tako stvari postaviš, možda ti je lakše.”

Budućnost, međutim, nije bila tako sigurna, dobrim dijelom i zato što je Goran bio, možda možete pretpostaviti, incidentan i autodestruktivan klinac.

Na neslužbenom Europskom prvenstvu do 14 godina u Heidelbergu napravio je sranje i zaradio je diskvalifikaciju; kako mobilizirani Ludi Goran priča dok se blago smijuljite, sudac mu je u jednom trenutku zaprijetio da će ga diskvalificirati ako još jednom baci reket — “treba san ja bit puno puta diskvalificiran i nisam se baš najbolje ponaša, ali u tom meču se stvarno nisam loše ponaša” — samo da bi Goran, pa, sasuo reket o pod ravno pred čovjekom.

“Nikad nisam volia to — moraš, još jedan put, onda ja namjerno kontru napravin”, priča. Nešto kasnije je zbog još jednog incidenta zaradio suspenziju Jugoslavenskog teniskog saveza: nije se mogao sjetiti imena izbornika koji je insistirao i na diskvalifikaciji i na suspenziji, ali kaže da je “idiot” — što će u konačnici ubrzati prijelaz u profesionalizam, s obzirom da neko vrijeme nije mogao igrati na juniorskoj razini.

U tim prvim godinama na Touru Ivanišević je prilično brzo napredovao, ali ta mu je autodestrukcija i dalje bila veliki neprijatelj; dapače, imao je reputaciju čovjeka koji tankira mečeve, ponajprije onda kad stvari na terenu ne bi išle onako kako je on to zamislio. Pitam: ne je li ga uopće, nego je li ga jako pekla savjest nakon tankiranja?

“Je”, istog trena odgovara i ponovno postaje ozbiljan. “Najtragičnije je šta san bia svjestan šta radim, a jednostavno, ono…”, želi reći da se nije mogao kontrolirati, pa počinje pričati tiše. “Sam sebi sam govoria — prvo, to je ružno. Onda, ne pokazuješ respekt prema protivniku”, opet kratko zastaje i razmišlja. “Sam sebe sam kažnjava ustvari i ne znan šta san radia… Eto, to da mogu vratiti, sigurno bi vratia, taj jedan dio. I danas k’o trener kad gledam druge nema mi ništa gore od toga. Možda san treba potražit stručnu pomoć, možda bi mi bilo lakše se nosit tim. Jer, ustvari, ti tražiš krivca, a ti si sam kriv”, kaže, pa malo kasnije dodaje: “To bi ja, ustvari, kažnjava. Svako tankiranje — nemoš igrat sljedeća dva, tri turnira. I retro bi sebe kaznia ako je ikako moguće”.

 “Ako ne možeš kroz vrata, uđeš kroz prozor”

S vremenom je Goran raskrstio s tankiranjem, a u tome mu je pomoglo upravo to što je počeo igrati za Hrvatsku. Jednostavno, bio je to motiv zbog kojeg se lakše fokusirao. Bilo je to, međutim, i razdoblje kad je počeo primati prijetnje smrću; Ivanišević je uvijek bio atipično iskren, ali o prijetnjama nije puno pričao.

“Pa nisam volia o tome pričat jer to je bilo teško poglavlje”, počinje sporo. “Teško je bilo igrat, evo iskreno. Ne mogu reć. Dođeš na turnir i čuva te specijalna policija. Nemoš ić u zahod, nemoš ić vani… Dosta neugodnosti na terenu… Ali opet, da san iša pričat to je neko, ka, opravdanje, sad meni neko priti… Nikad se u životu nisan volia opravdavat, niti san se opravdava, niti je iko moga napisat nešto loše o meni šta ja sam o sebi nisan mislia”, kaže i dodaje da ne želi ni sada puno o tome. “Ali iskreno, igra san koji put čak i bolje. Što su oni meni više pritili, bilo mi je — ajde, sad ćemo vidit ko će kome.“

Sve više počinjemo pričati o Brettu, čovjeku koji je zadužio hrvatski tenis i od kojeg je Goran, kako je sam rekao u onom svom govoru, najviše naučio. Onomad je Goran možda nehotice prdnuo, ali bilo je trenutaka kad nije bio tako nevin; Brett je jednom rekao da je bilo frustrirajuće natjerati ga da se drži osnovnih taktičkih instrukcija. Zar je bio toliko divlji?

“Pa nisan bia divlji, nego to ti je ono…”, odmah započinje, pa priča u jednom dahu. “Tia sam mu dokazat suprotno. Ne sad da ja njega nisan sluša, ja san bia super za trenirat, zna san po 700 sati trenirat, ali sad ću ja tebi dokazat da si ti u krivu. Uspia sam mu par puta dokazat, ka, recimo, ka’ san dobia Brugueru u Hamburgu na najsporijoj zemlji, u polufinalu, 7-6 treći, di mi je on reka jednu taktiku, a ja sam sve obrnuto — ispilia san Brugueru s osnovne linije da mu dokažem da mogu ispiliti najboljega zemljaša na najsporijoj zemlji. Al’ zato san sutradan u finalu dobio pet, šest gemova u tri seta od Medvjedeva jer se nisan moga pokrenit”, priča, pa nešto kasnije dodaje: “Ali posli san bia, moram samog sebe pohvalit, sve bolji i bolji.”

Opće je poznato da trener u neku ruku mora biti i manipulator te prije svega socijalno inteligentna osoba. Koliko je Brett svjesno iskorištavao njegov patriotizam da ga učini fokusiranijim igračem?

“Pa je, on je dosta pametno s menom manipulira”, kaže. “Proba je i na onaj svoj neki prijeteći način”, misli na čvrstu ruku, što je zapravo bila australska škola. “Ali ja ne funkcioniram tako. Mislim, dobar trener mora nać načina kako da pristupi igraču. Ako ne možeš kroz vrata, uđeš kroz prozor. Tako da, on je svakakve načine pokušava i uspijeva je”, sjeća se.

“Ili je bilo crno ili je bilo bilo”

“Znači, mi smo imali najluđi trening u povijesti, to samo dva luđaka mogu. U Hong Kongu. Trening je treba trajat dva i po sata, dogovorili smo se, i onda smo u nekom trenutku, kako je on meni objasnia te neke udarce, to nije išlo. I onda san ja reka — vidi, sad ćemo probat ovako, pa je on reka ne. I ja kažen — OK, e nećemo. I taj je trening traja šest sati i 45 minuta… Da su nam na kraju upalili svitla, di san na kraju mora igrat meč sutra, di nisan, naravno, dobia sam žuljeve i to… Jer ja nisan tia napravit kako je on tia, pa se on zainatia… K’o dva idiota. ”

“Ljudi su mislili da smo mi išli u hotel pa smo se vratili”, opet glasnije naglašava. “Ne, ne, ne, tu smo. Šest sati i 45 minuta se ja nisam maka s terena i to nije bilo, ono, puno odmaranje, niti smo pričali. Ja kažen svoje, on svoje, i ajde — vidit ćemo ko će prvi popustit. I morali smo popustit jer morali su ugasit svitla, nešto je pregorilo, inače bi mi ostali još.”

Sad već duboko ogrezli u razgovoru, kao da počinjete osjećati izvjesnu kemiju sa sugovornikom, nešto što se zapravo jako rijetko događa. Poznato je i to da je Goran poprilično tragično doživljavao svoje poraze. Andre Agassi je, eto, morao napisati autobiografiju u kojoj progovara o svojoj intimi, dok je Goran pred svekolikim auditorijem nakon jednog poraza izjavio da će se ubiti. Nije se radilo samo o tom porazu protiv Petea Samprasa u finalu Wimbledona iz 1998.; kad gleda iz današnje perspektive, je li na neke poraze gledao previše katastrofično?

“Da”, istog trena kaže. “Kod mene nije bilo sredine. Ili je bilo crno ili je bilo bilo. Kad bi dobia — euforija, sritan, kakvo istezanje, kakve masaže… A kad bi izgubia — to je smak svita, zatvaranje u sobu… Zna bi se koji put zatvorit u sobu na jedan, dva dana, nema izlaska. Opet, to je neka vrsta tankiranja jer ja sebe nešto kažnjavan, tankiran dan-dva koje mogu napravit nešto za sebe. Ma mogu otić u muzej, mogu bilo šta radit”, opet je glasniji. “Al’ ne, ja se zatvorin, ne puštan nikoga i u svom san nekon filmu.”

Bolje opizidit pa izgleda, ono, ka, lipše, nego udrit sebi u cipelu

Kad je shvatio da u porazu treba gledati širu sliku?

“Pa, vidi… Shvatia san ’98. najviše, poslije poraza od Samprasa”, daje pomalo iznenađujući odgovor. “Kad san vidia da sve ide u neku stvar. Ali onda, jebiga, nemoš ti to tek tako, nema tu onaj neki prekidač, pa ćeš ti to sad. Ne ide to baš tako… I onda vidiš kako sve klizi, a ti pokušaješ bit pozitivan, al’ ne ide. Onda je kasno… Tako da, žaj mi je šta nisan to prije“, kaže neodređeno, pa na tren razmišlja. “Otiša san jedan, dva puta, ali san smatra da mi to ne treba. Psiholog.”

“Ja san u Jugoslaviji bia najveći pimpler”

Početkom 1999. Ivanišević je bio kod jedne psihologinje u Splitu. O čemu su pričali?

“Pa bia san“, započinje pa mijenja tijek misli: “Prvo mi je Bob Brett naša jednu jako poznatu Amerikanku. A mislim, pričali smo o svemu, oni znaju, ono, navedu te da pričaš nešto šta ne želiš pričat. I baš se desi da osvojin Beč kad je ona bila tamo. I sad ona kaže zato šta je ona bila tu, a ja san to pripisa sebi… Ali san smatra — ne tribaš ti meni više, šta je možda greška da nisan nastavia bar u nekim segmentima. Ne moram s njom, ali čisto da dobijem nekakve upute. Poslije je to opet izmaklo kontroli,” govori, pa se vraćamo na početak teksta: “Ustvari, posli san, bilo to smišno ili ne, najviše sam sebi pomoga”, kaže i počinje pričati o Goranima…

Pomalo i instinktivno, osjećajući da je vrijeme za lakše teme, radimo nagli prijelaz: Goran je tri turnira osvojio na zemlji i samo tri na betonu, na podlozi i s lopticama koji su bili brži nego što su danas. Ima i veći postotak pobjeda na zemlji, a upisao je i samo jedno polufinale GS-a na hardu — godine 1996. na US Openu izgubio je od svog krvnika Samprasa. Za nekoga s njegovim stilom igre, kako je to moguće?

“Pa ljudi podcjenjuju moju igru na zemlji”, kaže opet nešto glasnije i življe. “Prvo, ja san u Jugoslaviji bia najveći pimpler. Moga san jedno šest, sedam sati trčat i ne falivat… Ko mi je sad reka u Beogradu…”, pokušava se sjetiti, ali ne uspijeva. “Kaže — nikad nisan vidia takvu promjenu u tenisu, od čovika koji je bia najveći pimpler na svitu do čovika koji je posta igrač servis-mreža.” Dodaje da se odlično osjećao na zemlji, na kojoj je osvojio i prvi turnir.

“I zato mi je ža’ Pariza jer mora san bolje”, misli na Roland Garros. “Na tom betonu sam bia neodređen, nisam znao da li da iden više naprid ili da stojin nazad. Sve nešto napola… Polutenis san igra i to me smeta šta nisan naša svoj tenis”, priča pa će kasnije zaključiti: “Ustvari, beton je treba bit moja najbolja podloga.”

“Ovo ti se smanji teren, pari ping-pong stol”

Možda ne biste rekli, ali polagano se kotrljamo prema kraju. Goran je bio poznat po tome što je drugi servis nerijetko udarao kao prvi, uzimajući, dakle, veliki rizik. Je li to katkad dolazilo i kao posljedica straha, zapravo chokea i bijega od pritiska?

“Da”, opet je odriješit. “Je. I onda san razmišlja — bolje opizidit pa izgleda, ono, ka, lipše, nego udrit sebi u cipelu. Tako da, je, napravio sam sigurno ohoho duplih radi toga. Ali u nekim trenucima sam bio toliko siguran da neću napravit duplu pa san iša…”

To smo pitanje djelomično postavili i zbog onih infarktnih duplih na meč loptama protiv Patricka Raftera u finalu Wimbledona 2001.. Koliko je u tom zadnjem gemu bio stisnut od 1 do 10?

Kratko razmišlja, gleda me u oči, pa autoritativno ispaljuje: “Sto”, dok se pitate kako je onda, pobogu, uspio zaključiti meč… Dojam je i da je Rafter, najjednostavnije rečeno, bio sjeban.

“Pa reka san sad nedavno”, kaže pa nastavlja u jednom dahu. “On i ja smo na tom zadnjem gemu izgledali ka da sad dva prijatelja iznajme rekete, izađu na neki teren i onda jedan moli boga da pogodi servis, a drugi da vrati u teren. Znači, prvi volej šta san udria je iša jedno tri metra sa strane u aut, a ja san ga uvatia, i vidin da ide u aut, i ne mogu maknit ruku… Jer mislin da će zapuvat vitar i odnit ga u sredinu terena. I onda u jednom trenutku sam sebi kažen — vidi, ne trebaš zabit asa, ali bar pogodi, majke ti mile, u onaj krug, nije to toliko teško. Dvista trideset aseva si zabia ovaj tjedan, pa moš pogodit jedan servis. Znači, ono, baš smo bili taj gem ka dva pijanca”, kaže, pa kratko zastaje.

“Ali bilo je sve u tom gemu, moj cili život.”

Koliko ga je zapravo često mučio choke?

“Pa nije nešto. Imaš dvije vrste chokera: kad čokiraju i balun ne ide, ili kad čokiraju — repetiraju. Ja san ovaj drugi, da moran udrit jače… Naravno, izgubiš puno poena i mečeva”, kaže, pa kratko razmišlja: “Više te sjebe, recimo, u nepromišljenim odlukama. Kad sve ide lagano, onda znaš, imaš viziju, teren je veći. Ovo ti se smanji teren, pari ping-pong stol i sad ti moraš, ne vidiš nekako, teško je to za objasnit… Od svih ideja uvijek izabereš najgluplju.”

“Majke ti mile, vidiš da si ćorav, jebote”

Sad već na samom kraju razgovora odlučujem se, hvalabogu, postaviti jedno od ‘rezervnih’ pitanja, onih u rubrici “Ako stignete”. Goran je tijekom karijere imao uistinu puno bizarnih, goranovskih ozljeda; njih, međutim, sada nema smisla pobrojavati, ali možda je manje poznato da je imao problema s vidom.

“To je ustvari nekakav fenomen”, odgovara. “Ja san osvojia taj Wimbledon s puknutim ramenon i ćorav. Znači, minus dva i po na oba oka”, pokazuje na oči. “Najgore mi je bilo igrat — svitla, a još je dan”, misli na upaljene reflektore dok se još nije smračilo, pa Vjeko kaže da se radi o hemeralopiji.

“Znači, sićan se te godine posli Wimbledona, Cincinnati, četvrtfinale, ja i Kuerten, noćni meč, a još je bia dan, upalili su svitla”, sad ga već lagano hipnotizirani slušamo. “Znači, ja balun ne da nisan vidia, nego kad san krenia vidit, već je bilo gotovo. 6-2, 6-2, tako nešto. Izviždalo me, mislili su da tankiran, a ja vi-di-a ba-lun nisan”, naglašava. “I slučajno san… Te godine san igra turnir u Rusiji, i odvea san prijatelja sa sobon koji ima očale. I ja nešto treniram i kažem — ma daj mi te cvike. I da on meni očale: majke ti mile, ja kažen — ko je svitlo upalia? Ovakvi balun”, pokazuje pa nastavlja tiho i sporo: “Zeleni, fini, veliki… Vidin!”.

Tek potkraj te 2001. Goran je počeo igrati s lećama.

“Ali iskreno, nije sad da se nešto branim… Izgubia san toliko mečeva pod svitlima i u dvorani zbog ćoravosti da je to strašno. Ekstremno puno mečeva, važnih, ono, knap mečeva, di ja trčin i iz nekoga instinkta udaran balun koji uooopće ne vidim”, naglašava.

“I jebiga, to je još jedan moj idiotizam. Da ja ne iden u jebenog okuliste, pa pogledaj, majke ti mile, vidiš da si ćorav, jebote”, budi se Ludi Goran. “Daj leće, daj nešto. Znači, opet, ne znan kako bi to nazva — jebivjetar za samog sebe ili… Ne znam, evo, iskreno, sad san se naljutia na samog sebe jer dobia bi puno, puno više mečeva”, priča, kratko zastaje, pa dodaje pomalo posprdno: “I vidia bi, jebote. Progleda bi.”

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.