Prije otprilike dva tjedna je Sportski arbitražni sud (CAS) u Lausannei donio jednu od najkontroverznijih odluka u povijesti sporta, presudivši u korist Međunarodnog atletskog saveza (IAAF-a) u slučaju protiv Caster Semenye. IAAF je, naime, prošle godine usvojio novi pravilnik prema kojemu se žene rođene s muškim XY kromosomima i koje u krvi imaju razine testosterona uobičajene za muškarce (od 7,7 do 29,4 nanomola po litri), u pojedinim disciplinama mogu natjecati samo ako tu razinu spuste ispod pet nanomola po litri, i to šest mjeseci prije natjecanja.

Pošto Semenya spada u tu skupinu žena koje biološki nije jednostavno odrediti kao žene, tj. u interseksualne osobe, a pravilnikom je zahvaćena njezina disciplina 800 metara, odlučila je uložiti žalbu. U IAAF-u tvrde kako zbog testosteronskog viška tzv. DSD (differences of sexual development) atletičarke imaju “značajnu prednost” u odnosu na druge, narušavajući time ono što zovemo poštenim ili ravnopravnim natjecanjem. Prosječna količina testosterona u ‘običnih’ žena iznosi od 0,12 do 1,79 nanomola po litri.

Zašto bi se zdrava osoba trebala šopati lijekovima kako bi se mogla natjecati?

U obrazloženju presude CAS je naveo kako je ona “diskriminirajuća” za Semenyu i ostale, ali je ta diskriminacija “potrebna, opravdana i srazmjerna”. Nije nevažno napomenuti kako se pravila ne odnose na one atletičarke koje je biološki jednostavno svrstati u ženski spol, a koje imaju testosteronski višak, kao ni na interseksualne atletičarke koje imaju testosteronski višak, ali su neosjetljive na androgene, odnosno nemaju koristi od testosterona.

Možda ste malo ‘ošamućeni’ ili zbunjeni, ali ne brinite; jedan je neimenovani stručnjak nakon suđenja za The Guardian rekao sljedeće: “Suci su stvarno impresivni ljudi, ali malo je previše razmrsiti 12 znanstvenih disciplina s 35 različitih mišljenja.”

Čudna pravila

Osim te diskriminirajuće note, presuda je kontorverzna i zato jer postoji prilično opravdana sumnja kako su IAAF-ova pravila ciljala baš Semenyu.

Naime, još 2015. godine CAS je presudio u korist indijske atletičarke Dutee Chand koja je osporavala IAAF-ovo pravilo da tzv. hiperandrogene žene — one s viškom testosterona — moraju sniziti razinu ispod 10 nanomola po litri, što je tada vrijedilo za sve discipline. Chand je sprinterica na 100 i 200 metara nadomak svjetskom vrhu koja je odbijala razne pritiske da krene s hormonskom terapijom i CAS je tada ustvrdio kako ne postoji dovoljno dokaza koji bi poduprli tezu o prednostima hiperandrogenih žena, ali je dao IAAF-u razdoblje od dvije godine da eventualno prikupi te dokaze.

IAAF-ovi znanstvenici potom su prionuli na posao te izbacili studiju prema kojoj se značajne prednosti ostvaruju na 400 metara (2,73 posto), 400 s preponama (2,78), 800 metara (1,78), u bacanju kladiva (4,53) i u skoku s motkom (2,54). Značajna prednost nije utvrđena u preostalih 17 disciplina, među kojima je i ona od 1.500 metara, ali koja je iz nekog razloga zahvaćena novim pravilima — nekim čudom poklopilo se da je Semenya u svojoj prvoj ozbiljnoj utrci na toj metraži prije dvije godine uzela broncu na SP-u.

Osim toga, prilično je čudno što su pravilima zahvaćene sve spomenute discipline koje navodno dokazuju prednost, izuzev bacanja kladiva i skoka s motkom, a nije ‘luđački’ upitati se kako 1,78 posto u Semenyinih 800 metara predstavlja tako značajnu prednost, ako u svim atletskim disciplinama muškarci u odnosu na žene imaju prednosti u rasponu od 10 do 12 posto?

Ali to, naravno, nije sve. Načelno gledajući, kada se donose ovakve diskriminirajuće presude uobičajeno je da su dokazi koji ih opravdavaju vrlo jaki, ali i takvo što je u ovom slučaju u najmanju ruku upitno.

Sumnja u IAAF-ove namjere

Ross Tucker je sportski znanstvenik iz Južne Afrike koji je svjedočio u Semenyinu korist te godinama prati njezin slučaj. S još dvojicom znanstvenika, Tucker je ustanovio kako IAAF-ovo istraživanje ima niz pogrešaka i neodgovorenih pitanja, zbog čega je čak zatražio da se ono povuče. Prigovori se dotiču i transparentnosti, jer su samo on i spomenuti kolege dobili manji dio istraživanja na uvid, ali i navoda o sukobu interesa jer su tezu i koncept ispitivali samo ljudi koji rade za IAAF. Zanimljivo je, međutim, što se Tucker načelno slaže s teorijom da hiperandrogene žene mogu imati značajne prednosti, ali i što pobija jedan od najčešćih argumenata koji se koristi u Semenyinoj obrani — onaj o prirodnim prednostima velikog broja sportaša i nepostojanju ravnopravnog natjecanja.

Taj argument uvijek zvuči primamljivo jer implicira kako svi imaju neke prirodne prednosti te kako su sve granice proizvoljne, ali i kako su uvijek žene predmet propitivanja i restrikcija. Pa, ipak, on je manjkav jer je previše relativan i neodređen; nisu sve granice proizvoljne — jedna takva svakako nije postojanje zasebne muške i ženske kategorije u sportu, gdje je testosteron zapravo glavni ‘graničar’, hormon koji muškarci pojačano luče nakon ulaska u pubertet dobivajući na mišićnoj masi itd.

I ako bi se kojim slučajem dokazalo da on za Semenyu i ostale stvara velike prednosti, zašto ne bi postojala zasebna kategorija interseksualnih natjecatelja ili onih s viškom testosterona? Zašto bi se to smatralo isključivanjem i diskriminacijom, a ne inkluzivnošću i očuvanjem integriteta natjecanja, što je zapravo temeljna zadaća sporta? Ne postoje li, recimo, težinske kategorije u boksu?

Naravno, problem je u tome što možemo opravdano sumnjati u IAAF-ove namjere; a, u kranjoj liniji, koliko je opravdano intervenirati u nečije urođeno stanje, pogotovo s upitnim i tankim dokazima? Dodatni je problem taj što je, s obzirom na niz drugih faktora koji utječu na sportaševu izvedbu, dvojbeno može li se uopće dokazati koliki je utjecaj testosterona, kao i to što bi istraživanja vjerojatno bila etički neopravdana.

Presuda je, međutim, iznenađujuća iz još jednog razloga — nisu u potpunosti poznate eventualne posljedice hormonske terapije, a i zašto bi se potpuno zdrava osoba trebala šopati lijekovima kako bi se mogla natjecati? Zbog svega toga su mnogi smatrali kako je Semenyina žalba sigurna oklada. Također, postoje pretpostavke kako je presuda dijelom zasnovana na strahu od upliva transrodnih sportašica u ženski sport i stvaranju velikog nepoštenog ‘bazena’.

U razdoblju od 2011. do 2015., kad je na snazi bilo spomenuto pravilo od dopuštenih 10 nanomola po litri, Semenya je na 800 metara postupno ostvarivala sporije rezultate, i to za tri, četiri i više sekundi. I takva sporija bila je zlatna na SP-u 2011. te na Olimpijskim Igrama 2012., ali tek nakon što je zbog dopinga suspendirana Ruskinja Marija Savinova; nakon toga do ukinuća pravila više nije bila ista. Ukupno je u karijeri Semenya trčala 21 put ispod 1:57.00, a u tom razdoblju samo jednom. Čim je 2015. pravilo ukinuto postupno je ubrzavala, a prošle je godine ostvarila svoja tri najbolja rezultata, od kojih je jedan četvrto najbrže vrijeme svih vremena — 1:54.25.

Tucker predviđa da bi je ova restrikcija usporila za otprilike sedam sekundi, ali Južnoafrikanka će prije trčati 5.000 metara nego se opet ‘kljukati’.

Pogaženo dostojanstvo

Kad je 2016. osvojila olimpijsko zlato, petoplasirana Poljakinja Joanna Jozwik u plaču je izjavila kako se osjeća kao da je osvojila srebro, aludirajući kako su Semenya te drugoplasirana i trećeplasirana hiperandrogene. Srebrna Francine Niyonsaba kasnije je javno priznala kako zaista ima višak testosterona, a u posljednjih 10 godina nekoliko je atletičarki Semenyu otvoreno i neukusno prozivalo te pozivalo IAAF da promjeni pravila. Caster je zapravo cijeli svoj život promatrana kao freak i već je otupjela na to.

Od malih je nogu odstupala od svih normi te odbacivala tradicionalne rodne uloge, što u konzervativnoj i ruralnoj sredini nije baš bilo prihvaćeno, pogotovo od poslovično neosjetljivih vršnjaka. Nikada nije navlačila haljine i igrala se s lutkama, već se ugodnije osjećala u trapericama, a na nogometu su je uvijek prvu birali u ekipu. Kad je ozbiljnije zakoračila u atletiku, često bi sa suparničkim timovima završavala u WC-u na ‘pregledu’, jer rodni list ne bi bio dovoljan dokaz. Tu izvrnutu sliku o njoj vjerojatno je dodatno pojačala činjenica da je lezbijka, ako već nije bilo dovoljno što je izrasla u mišićavu 178 centimetara visoku ‘muškaraču’, s dubokim glasom. Takva je s 18 godina stigla u Berlin te obavijena sumnjom uzela zlato, kad joj je gotovo cijela javnost stala ‘viriti’ u gaćice.

Od tada pa do danas njezino je dostojanstvo i pravo na privatnost pogaženo bezbroj puta. Unatoč svemu, Semenya je sve to podnosila stoički, nikada nije tražila empatiju, sve je trpila bez emocionalnih lomova, pretvarajući inat u dodatno gorivo na atletskoj stazi.

Prošli tjedan je otrčala možda i svoju posljednju utrku, iako će vjerojatno uložiti još jednu žalbu CAS-u, što će zapravo teško promijeniti ishod. Ostvarila je tada svoju 30. uzastopnu pobjedu na 800 metara, ujedno i svoje četvrto najbolje vrijeme u karijeri te 15. vrijeme svih vremena, što je proslavila svojim prepoznatljivim napinjanjem mišića.

“Djela govore više od riječi”, rekla je poslije. “Pravi šampioni uvijek isporuče. Nijedan muškarac, nijedno ljudsko biće, ne može me zaustaviti da trčim”, završila je, opet pomalo naivno poručivši kako je sve ionako u — Božjim rukama.