Sredinom 1980-ih, najboljeg frenda u srednjoj školi stekao sam na osnovi toga, ne biste nikada pogodili, što je bio zaljubljen u automobile i utrke, baš poput mene. Dakako, on je navijao za Nigela Mansella, a ja za Ayrtona Sennu, pa su rasprave imale kako i zašto biti žučne, ali u većini smo se stvari savršeno slagali. Saznali smo za slavnu izjavu Henryja Forda “Svaki puta kada vidim Alfa Romeo, skinem šešir” (ovdje moram napomenuti kako je u vrijeme te izjave milanska tvrtka otprilike zauzimala onu tržišnu nišu u kojoj je danas Ferrari, ako ne i Pagani…) i odlučili postupati u skladu s njom. Kada bismo god vidjeli neku Alfu, skinuli bismo kapu ili, ako je nismo nosili, napravili pokret rukom koji je oponašao skidanje kape.

U zajedničkim landranjima Zagrebom postala nam je stvar prestiža ugledati neku prije onoga drugog — nazovimo to razrednim derbijem, dakle onim tipom natjecanja u kojem ti pobjede nekako najviše znače. Kako je taman bio kraj školske godine, dogovorili smo se da ćemo preko ljeta zapisivati koliko smo Alfi vidjeli i u rujnu si podnijeti izvještaj. Izgubit ću tu borbu, jer je pokvarenjak nagovorio starce da ga odvedu na vikend u Portorož, najbliže Italiji što nam je tada bilo realno, ali to je već neka druga priča…

Lijep i suvremen stadion Millenium izgradio je Zvonko Pavlic, čovjek koji je još 1986. bio prvak bivše države, nakratko prekinuvši slovensku dominaciju

Za ovu je bitno da sam se početkom tog ljeta našao u autobusu na relaciji Zagreb-Veli Lošinj, ugnijezdio se na mjestu do prozora i vrebao poput kopca automobile iz suprotnog smjera. Svaki put kad bih ugledao neku Alfu, napravio bih — jer bilo mi je 16 godina i nije bilo varanja — isti pokret rukom, kao da skidam šešir…

Nakon nekog vremena, moje je ponašanje izazvalo znatiželju starije gospođe na susjednom sjedalu, koja me upitala što to radim. Mada mi je bilo tinejdžerski nelagodno, ipak sam joj rekao istinu, uz određene, pretpostavljene ograde: “Ma ima jedna talijanska tvrtka koja proizvodi automobile, vjerojatno ne znate, Alfa Romeo…”

Idol mog djetinjstva

Da ne duljim, gospođa ne samo što je znala za Alfu, nego mi je počela pričati vlastite uspomene iz svijeta motociklizma. Rekla je kako je u mladosti i sama nastupala u nekim utrkama, u kategoriji prikoličara, kao suvozačica bratu. Bratu, čija je prva ljubav bio speedway i koji je u onome što ću kasnije prepoznati kao zlatna vremena te discipline redovno nastupao na utrkama diljem Jugoslavije. Pričala mi je kako je i u Zagrebu, na Borongaju, postojala staza, s gotovo ravnom i čistom okolicom i podlogom, samo je na jednom mjestu uz stazu stajalo jedno stablo.

Stablo u koje je, na treningu ili u utrci, ne sjećam se više, odletio i nakon udarca u njega poginuo njen brat.

Tada mi se to činilo gotovo nevjerojatnim, da u busu naletim na ženu koja je i sama bila dio svijeta utrka, i to — od svih mogućih disciplina — u nečemu tako opskurnom kao što je speedway. Jer, realno je, već i tada, prije 35 godina, to bila prilično opskurna disciplina, prognana iz velikih centara: njom su dominirali Slovenci, što nije bilo neobično za auto-moto sport u Jugoslaviji, ali iz nekih mjesta za koja, osim po tom speedwaju (tada se, dakako, pisalo spidvej), nikada nisam čuo; neke Gornje Radgone, Lendave i Prelozi…

Ispostavit će se, naravno, da je posljednje spomenuto zapravo u Hrvatskoj, ali tada mi je sve to bilo podjednako daleko i opskurno. U nekoliko navrata, kada bi se održavala neka utrka svjetskog ili europskog značaja, bili bi prijenosi ili snimke, pa sam okvirno znao kako taj sport izgleda u praksi — i zaključio da je prilično zanimljiv, ali nisam mu pridavao previše pozornosti. Za moj ukus, vozila na stazi ipak su imala dva kotača premalo…

Kako je moj interes za ma koji vid motociklizma odlaskom Svjetskog prvenstva s Grobnika jenjavao, tako je i speedway pao posve u drugi plan, sve do neke vijesti koju sam, ima tome barem 15-20 godina, pročitao, u kojoj su rekli kako je Ivan Mauger boravio u Zagrebu. A ja sam se, pročitavši je, osjećao popišano… Jer sam shvatio kako sam propustio priliku upoznati jednog od idola mog djetinjstva i dobiti autogram od njega. Dakako, 1980-ih je slovenski Avto magazin uredno pratio speedway i naučio sam kako ima nekih dobrih Danaca i Engleza, ali i da je najbolji, na samom vrhu, taj neki lik s Novog Zelanda, Modžer. Mauger, možda i najbolji vozač speedwaya u povijesti, umro je prije dvije godine, a meni je i dan danas žao što nisam na vrijeme saznao za taj boravak u Zagrebu…

Obiteljski posao

Ukratko, počeo sam opet, makar jednim okom, promatrati što se odvija u domaćem speedwayu, zaintrigiran time što sam nekako u isto vrijeme, ponajprije zahvaljujući širenju interneta, ali i sve intenzivnijem druženju s krugom ljudi povezanih s oldtimerima i auto-moto sportovima, počeo saznavati sve više o povijesti utrka kod nas. I shvatio kako je speedway zapravo sredinom prošlog stoljeća ovdje bio iznimno popularan. Saznao da je postojala staza u Crikvenici, mjestu koje je bilo jedan od centara hrvatskog motociklizma prije svoje apartmanizacije. Da je u Osijeku nekada voženo čak i Svjetsko prvenstvo. Da se na utrkama u Zagrebu navodno znalo okupiti i po više desetaka tisuća gledatelja — popularnost ovog sporta bila je gotovo kao u Poljskoj. Da se vozilo i u Rijeci, Bjelovaru… a nešto pokušalo 1980-ih i u Velikoj Gorici.

I da od toga nije ostalo gotovo ništa.

Čak je i staza u Prelogu zatvorena 2008, nakon 44 godine djelovanja. Rekli su da je to privremeno, odnosno da se planira izgradnja zamjenskog stadiona, ali ni 12 godina potom to još nije ostvareno. Lokalni klub još životari, ali na treninge moraju odlaziti u Donji Kraljevec. Nije to daleko, smiješnih pet kilometara cestom; no, riječ je o drugoj općini, a svi vrlo dobro znamo da je to u Hrvatskoj ponekad gotovo i nepremostiva udaljenost. Ne kažem, dakako, da je to nužno problem i u konkretnom slučaju, ipak je riječ o sportu sa samo šačicom zaljubljenika i aktivnih protagonista i nadam se da su barem svi oni u dobrim odnosima — ali ne poznajem ih iz prve ruke, pa zapravo ne mogu prosuditi.

Otkud sada Donji Kraljevec?

Pa, ondje od 2005. postoji lijep i suvremen stadion Millenium, na kojem se upravo sutra održava Speedway Grand Prix Challenge, izlučno natjecanje kojim se određuju budući sudionici Svjetskog prvenstva.

Stadion postoji zato što ga je ondje izgradio Zvonko Pavlic, čovjek koji je još 1986. bio prvak bivše države, nakratko prekinuvši slovensku dominaciju, građevinski poduzetnik i spiritus movens ovog sporta u Hrvatskoj. Najbolji je (bilo bi nepristojno za reći, ali gotovo pa ne i pogrešno: i jedini) hrvatski vozač već više od desetljeća njegov sin Jurica, ujedno i jedini vozač svjetske klase kojeg smo imali u povijesti speedwaya. Obitelj se još 2004. odvojila od preloškog kluba, osnovala vlastiti, nazvan Unia, u Goričanu te već sljedeće godine otvorila vlastiti stadion, koji je u više navrata ugostio ponajbolje svjetske vozače, a ove subote to, iznimno, čini i drugu godinu zaredom, nakon odustajanja Slovaka.

Dajte priliku speedwayu

Speedway Grand Prix je vrh vrhova ovog sporta, a povijest bilježi samo dvojicu šesterostrukih prvaka, Maugera i Šveda Tonya Rickardssona (šije Ivana za jednu broncu te je formalno najuspješniji u povijesti). Od vozača koje ćemo gledati u Međimurju najbliže je došao Poljak Krzysztof Kasprzak, viceprvak 2014., ali zato ćemo gledati i nekoliko europskih prvaka, uključujući i Pavlica, kome je to pošlo za rukom još 2007. Naš je as imao fantastične rezultate u juniorskim kategorijama, ali nedostatak dovoljno jake domaće scene mu je, zbog određenih specifičnosti u načinu biranja kandidata, realno onemogućio uspon na sam vrh te je u karijeri samo triput nastupio u Grand Prix utrkama — onda kada bi imao Wild Card, jednom u Sloveniji i dvaput u Hrvatskoj, kada smo i mi imali utrku u toj seriji.

Ne sumnjam da će sutrašnje utrke biti sjajne, da će stadion, koliko to dopuštaju epidemiološke mjere, biti pun, a atmosfera odlična, jer ljudi u Međimurju vole speedway. Pitanje je može li se ta ljubav vratiti i drugamo.

Već nekoliko godina pratim prijateljeve pokušaje, zajedno s grupicom ostalih entuzijasta, da reanimira ovaj sport u jednom od nekadašnjih centara, Osijeku, ali nažalost bez nekog lokalnog, osobno zainteresiranog i dovoljno potkoženog ekvivalenta obitelji Pavlic, projekt se čini osuđenim za neuspjeh. Super je što se barem donekle ponovo piše o ovom sportu, pa i to što ćemo na HTV-u s tjednom odgode moći pogledati snimku (satelitski prijenos direktno ide u nekoliko zemalja zainteresiranijih za speedway), ali uistinu mi se, pogotovo u financijskoj neizvjesnosti svijeta nakon korone, ne čini realnim očekivati otvaranje novih centara i stadiona.

Plašim se da će speedway u Hrvatskoj nastaviti postojati onoliko dugo dok će netko iz uporne i entuzijastične obitelji Pavlic voziti. Srećom pa vozači u ovom sportu razmjerno dugo traju i vjerujem da ćemo i Juricu moći još dugo gledati.

Zašto je zapravo nestao interes za ovim sportom? Pa, primjećujem odrečene sličnosti s dirt-track utrkama midgeta, nekada iznimno popularnim u Americi, koje su otprilike u isto vrijeme bile na vrhuncu, a danas u velikoj mjeri izumrle. Nažalost, istina je jednostavna: do vremena direktnih televizijskih prijenosa lokalne su utrke bile zanimljive, isplative organizatorima, a donekle i sudionicima, kao i privlačne gledateljima. Nažalost, danas većina nas ljubitelja oktanskih sportova potrebe za njima zadovoljava praćenjem jedne ili nekoliko vodećih svjetskih serija preko malih ekrana ili interneta, a sve je ostalo bačeno u duboku sjenu. Ima iznimaka, u nekoliko zemalja u kojima speedway, motokros, brdske utrke ili što god drugo ima jaku tradiciju, ali danas su sve ‘male’ discipline osuđene na životarenje.

Potpuno ista priča vrijedi i na nekoj općoj sportskoj razini, ne samo u oktanskim sportovima: koliko će ljudi radije otići pogledati utakmicu hokeja na travi ili ragbija u svin mjestu nego pogledati Ligu prvaka na televiziji? Nažalost, to je neka realnost na koju teško, ako ikako, možemo utjecati. Pada mi na pamet pretvaranje tjelesnog u školama u nekakvu opću sportsku kulturu, koja bi uključivala i organizirano vođenje djece na razne ‘male’ sportove (znam da nešto slično, ali na manjoj i možda nedovoljno promišljenoj razini, i postoji), ali za to su potrebni i svijest i novac i volja, a pitanje je čega od svega toga postoji najmanje…

Uglavnom, pokušavam vam reći da je speedway jedan od tih sportova koji su zaslužili bolje, i da mu probate dati priliku. Ako ni zbog čega drugog, onda kako biste jednog dana, za mnogo godina, sretnete li (malo vjerojatan scenarij, znam…) u busu nekog klinca koji, umjesto da opčinjeno bulji u mobitel, pozorno promatra cestu i povremeno napravi neki čudan pokret rukom, imali spremnu priču za njega.