Republika Hrvatska daje jednokratnu nagrade za osvajanje medalje na Olimpijskim igrama. Osvajačima zlata pripada 200.000 kuna, srebro vrijedi 125.000 kuna, a bronca oko 90.000 kuna. Istina je da to jesu prilično niske nagrade kada se usporede s onima u zemljama iz bližeg kulturološkog okruženja i sličnog ekonomskog stanja, ali to nije cijela istina. U priču o nagradama treba uračunati i to da će osvajač zlatne medalje na Olimpijskim igrama imati pravo na trajnu naknadu od 5.400 kuna mjesečno od svojih navršenih 45. godina.

S obzirom na očekivani životni vijek žena rođenih 1997. u Hrvatskoj, za očekivati je da će Matea Jelić od Republike Hrvatske na temelju medalje u Tokiju, uz jednokratnih 200.000, primiti još nešto više od 2,2 milijuna kuna. A koliko god Hrvatska generalno malo ulagala u sport, to uopće nije zanemariv proračunski novac i konačna računica od dva i pol milijuna kuna ostavlja potpuno drugačiji dojam nego kada kažemo da Hrvatska olimpijsko zlato nagrađuje s manje novca nego što to rade Kosovo, Crna Gora ili Srbija.

Ne bavimo se sportom, ne ulažemo u njega i ne volimo ga sve dok ne dođu medalje. Ignoriramo 550 grama i živimo za onih šest

Stvar je u tome da je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja koja nudi sportske mirovine. To, doduše, nisu de facto mirovin; radi se o redovitim naknadama koje osvajači medalja na osnovu Zakona o sportu primaju nakon što navrše 45 godina života. Kad ostvare zakonske uvjete, sportaši će — uz svojevrsne paramirovine, te naknade koje primaju na osnovu ZOS-a — primati i prave mirovine zasnovane na odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju baziranih na radnom stažu i uplatama u fondove.

Da pojednostavimo priču, možemo to nazvati sportskim mirovinama jer ZOS prilično precizno određuje iznose naknada. Osvajači zlatnih olimpijskih medalja te svjetski i europski prvaci primaju 5.400 kuna mjesečno; osvajači srebrnih medalja na Olimpijskim igrama dobivaju 4.320 kuna, a na europskim i svjetskim prvenstvima 3.240 kuna. Bronca s Olimpijskih vrijedi također 3.240 kuna, dok ona sa svjetskih i europskih prvenstava teži 2.160 kuna mjesečno. S obzirom na to da su naknade vezane uz postotak prosječne plaće, za očekivati je kako će u budućnosti dodatno rasti.

Zločin protiv djece

Međutim, usprkos tome što je relativno uspješna, Hrvatska i dalje nema baš toliko olimpijskih i svjetskih prvaka da bi takvi izdaci opterećivali proračun. Jednostavno, nije stvar u novcu niti smatram da takve naknade treba ukinuti. Dapače, osobno ih smatram vrlo vrijednim osiguranjem za pristojan život vrhunskih sportaša nakon profesionalne karijere, pogotovo u manje komercijalnim sportovima.

Stvar je u tome što društvo traži zauzvrat.

Tu su dvije opcije. Prva je da kažemo kako su sportaši odradili svoje samim osvajanjem medalja i damo im njihov novac te ih pustimo na miru. Konkretno, Jelić je donijela zadovoljstvo jednom velikom postotku nacije. Veselje je bilo privremeno; kratka euforija prije povratka u svakodnevicu, ali i to ima jako pozitivan psihološki učinak na običnog čovjeka. Druga opcija je da tražimo dugoročne efekte. A oni mogu biti vrlo precizno mjereni.

U tjednu nakon što je Jelić osvojila zlato u jedan taekwondo klub se upisalo 14 novih polaznika. Prema riječima prijatelja koji u navedenom klubu radi kao trener, od 14 novih polaznika 12 su djevojčice u dobi između osam i 14 godina. Od tih 12, za 10 je ovo bio prvi organizirani sport koji su upisale.

Pametno društvo uzme Mateu Jelić, prihvati njen uspjeh i od njega napravi priču.

Dok je priča svježa — jer, nažalost, za mjesec ili dva dana ćemo sve zaboraviti — Matea je trebala svaki dan biti u našim životima. Trebala je snimiti reklamu koju bi Ministarstvo turizma i sporta mjesecima planski vrtjelo na televizijama. Trebala je u rujnu i listopadu napraviti turneju po 50 škola i u sklopu tjelesnog odgoja odraditi pokazne treninge. Ukratko, trebali su od Matee Jelić napraviti zvijezdu.

Iza takve kampanje onih 14 novih polaznika u lokalnim taekwondo klubu se pretvara u 28 ili 56. Možda i ne, možda će ih biti samo 15 u usporedbi s ovih 14, ali svi skupa trebamo shvatiti da se za svako dijete treba boriti i da je ogromna razlika između 14 i 15. Možda je baš to 15. dijete neka nova Matea Jelić ili je to možda — a to je još važnije — neko dijete s genetskom predispozicijom za razvoj bolesti koje će upravo bavljenje sportom prevenirati.

Uostalom, prema CroCOSI-jevu istraživanju u Hrvatskoj 35 posto djece u dobi od osam do devet godina ima problem s prekomjernom tjelesnom masom i pretilošću. U Republici Hrvatskoj 31 posto djevojčica i 39 posto dječaka ima prekomjernu tjelesnu masu, a — s obzirom na to da je istraživanje provedeno na razini Europske Unije, Hrvatska je podijeljena u pet regija — najveći problem imaju dječaci u jadranskoj regiji, među kojima je čak 42,2 posto s prekomjernom tjelesnom težinom.

Da maksimalno skratimo priču, jedan od dva dječaka u Dalmaciji je debeo, a to nije nešto s čime se ovo društvo može pomiriti. To su ozbiljne stvari na kojima treba sustavno raditi, a imati Mateu Jelić, braću Sinković ili Tina Srbića kao savršene junake te djece i ne iskoristiti ih za dugoročne ciljeve, to je zločin protiv te iste djece.

Najlakše je dati novac

Naravno, nisu osvajači medalja dužni vraćati dug društvu, jer društvo im nije dalo ništa. Svaka njihova medalja ima ime i prezime ljudi koji su je iskovali s njima i njihovim roditeljima, nije društvo imalo ništa s tim. Ali neki recepti se vrlo lako mogu prepisati bez da se izmišlja topla voda.

Dobar dobar dio njemačkih sportaša koji su sudjelovali na Olimpijskim i Zimskim olimpijskim igrama su službeno pripadnici Bundeswehra. Oni u njemačkim oružanim snagama nemaju obavezu čistiti čučavce po vojarni niti rastavljati i sastavljati puške, nego imaju godišnji fond sati u kojem služe kao sportski ambasadori te rade izravno s djecom. To je uvjet koji moraju zadovoljiti kako bi bili na plaći njemačke vojske, a onda kasnije i na penziji koja nastupi redovitim putem. Nemaju nikakve sportske penzije, ali imaju financijsku naknadu za reklamiranje sporta.

Kao osvajač srebra iz Rusije, Luka Modrić će od rujna 2031 imati pravo na 3.240 kuna mjesečno. Kada pričamo o Modriću, pričamo — bez ikakvog sarkazma — o čovjeku koji uz obaveze u klubu i reprezentaciji možda stvarno ni nema vremena snimiti reklamu ili otići u neku osnovnu školu i istehnicirati loptu dvaput pred klincima na tjelesnom. Ako ćemo potpuno otvoreno, pričamo i o sportašu koji se nalazi na takvoj razini da mu je 500 eura mjesečno sitniš i obveza od 60 ili 100 sati godišnjeg rada s djecom mu je prevelik utrošak vremena kako bi ostvario pravo na za njega mizernu naknadu na koju ima pravo kada navrši 45.

Matei Jelić, Toniju Kanaetu ili Snježani Pejčić — dakle, sportašima koji u svojim sportovima ne mogu zaraditi niti blizu koliko mogu nogometaši ili košarkaši, to nije toliko malo novca i njima je racionalno žrtvovati svoje vrijeme da bi ostvarili uvjete za tzv. sportsku penziju.

Jer najlakše je dati novac.

Tu dolazimo do paradoksa. Hrvatska na razini Europske unije izdvaja najmanje novca za sport, ali za medalje daje nagrade koji se na kraju balade uredno penju na milijunske iznose. Dakle, ne financiramo sport, nego nagrađujemo uspjehe nakon što se već dogode bez da imamo jasan okvir što time dobivamo. Nekako ostaje dojam da dugoročno ne dobivamo puno toga osim što kolektivno peremo ruke od toga da tim medaljašima nismo omogućili skoro ništa kada im je pomoć zaista bila potrebna, pa sada — kada su uspjeli unatoč nama i manjku sustava rada — dajemo nagradu nek se nađe.

Koliko zapravo košta medalja?

Tu dolazimo do vrlo simbolične činjenice. Olimpijsko zlato i nije toliko različito od srebra. Razlika je, zapravo, samo u šest grama. Izrada olimpijskih medalja je vrlo precizno određena pravilnikom koji kaže kako medalja za drugo mjesto mora biti izrađena od 550 grama srebra. Zlatna medalja je također napravljena od 550 grama srebra, ali je dodano šest grama zlata koje se koristi kako bi se medalju presvuklo u zlatni sjaj.

Onih osam sekundi u finalnoj borbi Matee Jelić, to je tih šest grama. Napravila je sve isto kao njezina suparnica; godinama je trenirala, godinama je rušila sve prepreke i godinama je patila da bi došla do Olimpijskih igara. To je tih 550 simboličnih grama srebra u zlatnoj medalji. Na kraju je borba otišla na njenu stranu i to ćemo nagraditi više nego da nije. Ili ćemo to nagraditi, a nekog Božu Starčevića kojemu je nešto ranije tih šest grama otišlo na krivu stranu ćemo ignorirati.

Nama je, očito, bitno samo tih šest grama. Ovih 550 smo tako lako skloni zanemariti i vrednovati puno manje ili čak ništa.

I zaista se ne radi o novcu. Zvuči kao patetika, ali zbilja ne možete zalijepiti cijenu na olimpijsku medalju jer iza za svake od njih dolazi nevjerojatna količina odricanja. Koliko koštaju suze? Koliko košta bol? Koliko košta svaki kilometar udaljenosti od roditelja? Tko može na to zalijepiti cijenu?

Jedino što se može jest naći model koji bi bio od obostrane koristi — kako sportašu, tako i državi. A kad kažem državu, onda ne mislim na aktualnu, bivšu ili buduću vlast i ministre koji će se naslikati s medaljama, nego na društvo. Kvragu i tih 5.400 kuna, neka je nagrada i višestruko veća, ali uz samo malo dodatnog planiranja efekti tog ulaganja će biti ogromno. Vjerojatno nijedna od 12 djevojčica koje su po uzoru na Mateu Jelić upisale taekwondo neće napraviti karijeru, ali će svaka od njih sigurno živjeti zdravijim životom ako se nastave baviti sportom.

I zbog toga se ulaže u sport. Državni interes nije Maksimir na kojem će igrati reprezentacija ili penzija Bojanu Bogdanoviću ako osvoji medalju. Medalje su politički interes, to donosi bodove na izborima. Interes društva je amaterski i rekreativni sport te posebno školski sport, interes je zdraviji i aktivniji prosječan čovjek. Ako tu nekakav Bogdanović uloži svoje vrijeme i aktivno se uključi u animaciju djece koja se bave košarkom inspirirana njegovom reklamom ili posjetom školi, onda on zaslužuje puno veću nagradu nego da je 2013. u Stožicama dobio Španjolsku i osvojio treće mjesto na Eurobasketu.

Prepušteni sebi

Tjelesna aktivnost europske populacije mjerena je pet puta između 2002. i 2007. u okviru Eurobarometera. Hrvatska je bila dio dvaju od tih pet istraživanja i utvrđeno je da se 59 posto stanovnika u Hrvatskoj ne uključuje u sportsko-rekreacijske aktivnosti, što je najveći postotak na europskoj razini. U međuvremenu se situacija pogoršala i rezultati istraživanja koje je Središnji državni ured za šport proveo u lipnju 2017. su još gori. Sportskom ili rekreacijskom aktivnošću (vožnja biciklom, ples, šetnja, teretana i sl.) redovito se bavi tek 38 posto građana Hrvatske, od čega najveći postotak otpada na ljude između 15 i 20 godina kao najmlađu ispitanu skupinu. U starijim skupinama tjelesna neaktivnost ide čak i preko 80 posto.

Ne bavimo se sportom, ne ulažemo u njega i ne volimo ga sve dok ne dođu medalje. Ignoriramo 550 grama i živimo za onih šest.

A onda se odjednom pojavi neka Matea Jelić koja donese tih šest grama s potencijalom da bude zvijezda. Živa heroina koja ima moć inspirirati djecu da se upišu na sport, a sve što mi kao društvo uspijemo smisliti je dati nešto novca koji će imati kao osiguranje za dane iza karijere. I to je to, tu naša olimpijska priča staje bez ideje da zauzvrat dobijemo išta više od privremenog fiksa euforije i dobrog osjećaja. Hrpa djece se po inerciji pojavi u klubovima zaluđena ženom koja im je ispred očiju postigla nemoguće, ali ništa planski i ništa dugoročno.

Jednako kao i Matea Jelić, svako od njih je prepušteno samo sebi, svojim roditeljima i svojim trenerima. Hrvati, uostalom, upravo tako i stvaraju uspjehe. Bez pomoći društva i usprkos sustavu, ne zbog njega.