Dani Parejo podigao je glavu, spustio se po loptu duboko u Villarrealovoj polovici i pod pritiskom odigrao krivo dodavanje. Bayern je nakon osvojene lopte zabio gol. Kasnije u istoj utakmici, Dani Parejo podigao je glavu, spustio se po loptu duboko u Villarrealovoj polovici i pod pritiskom odigrao točno dodavanje. Njegova momčad zabila je gol i prošla u polufinale Lige prvaka.
Dvije situacije sa sličnim okolnostima i radikalno različitim ishodima. Dvije situacije na terenu koje možda i najbolje ilustriraju Pareja, igrača koji, čini se, tek na kraju karijere dobiva lovorike koje je odavno zaslužio.
Xavi Hernández, jedan od najboljih veznih igrača svih vremena i sadašnji Barcelonin trener, priča o “četiri P”, principima nogometne igre koji su fundamentalni za funkcioniranje momčadi: posjed, pritisak, pozicija i, možda i najbitniji, percepcija. Mogućnost upijanja i obrade informacija na terenu, skeniranje suparnika i njegovih kretnji, donošenje pravih odluka u pravom trenutku. Za Xavija, ali ne samo za njega, riječ je o terminologiji oko koje se gradi nogometna filozofija, stil igre i stvara zajednički jezik između suigrača i trenera.
Parejo nije paničario pod Bayernovim intenzivnim presingom, ali je odabrao krivo dodavanje. Rezultat je bio gol koji je vratio njemačku momčad u ogled. Međutim, nešto više od pola sata kasnije, napravio je istu stvar, odabrao točno dodavanje i njegova momčad izbacila je Bayern i prošla u polufinale najjačeg svjetskog klupskog natjecanja. Netko drugi bi, potresen zbog ranije pogreške, odlučio odigrati sigurnije dodavanje, riješiti se lopte napucavanjem ili pokleknuo pod presingom trojice Bayernovih terijera; Parejo je vjerovao u sebe, u nogomet koji godinama igra. Čak i da je tada pogriješio, vjerojatno bi i treći put pokušao istu stvar.
Parejo je dugo impresivan u svojoj tihoj, nenametljivoj konzistentnosti
Parejo je sada dvije utakmice udaljen od drugog europskog finala u dvije sezone. No, kao i gotovo sve što je postigao u svojoj karijeri, morat će to izboriti na teži način — nakon Juventusa i Bayerna slijedi Liverpool, sigurno jedna od tri ili četiri najbolje momčadi u Europi. Put je bio sve, samo ne lagan; prostora će biti još manje nego protiv Bayerna, presing će biti možda čak i intenzivniji, opasnost od pogreške nikad veća. Ali u takvim utakmicama Parejo uživa. Uostalom, iako na terenu sve što radi djeluje nonšalantno i sigurno, njegov put do zvijezda i potvrde koju zaslužuje bio je upravo suprotan.
Teško je sjetiti se igrača koji je u novije vrijeme bio podcjenjeniji od španjolskog veznjaka; nije se izborio za mjesto u nekom od triju najvećih španjolskih klubova, za reprezentaciju je debitirao kao 28-godišnjak i skupio samo četiri nastupa, a najveći trag ostavio je u Valenciji, koja se već godinama ne bori za sam vrh. U medijskom polju, koje ne samo da svojoj logici daje prioritet engleskoj Premier ligi, nego pretežito obraća pozornost na igrače iz najvećih klubova, Parejo se godinama gubio u procijepu.
Vrhunac i suze u Valenciji
Karijeru je započeo u Real Madridu kao jedan od najtalentiranijih klinaca svoje generacije. Alfredo Di Stéfano prozvao ga je “fenomenom” i najboljim igračem akademije u kojoj su tada igrali, recimo, Juan Mata i Álvaro Negredo. Kad ga je klub, nakon što je svoje prve profesionalne minute zaradio u B momčadi u Segundi, poslao na neuspješnu posudbu u Queen’s Park Rangers, Di Stefano je iz protesta bojkotirao utakmice Real Madrid Castille. Za prvu momčad Real Madrida nikad nije zaigrao, a nakon toga uslijedilo je odrastanje u Getafeu, za koji je dvaput asistirao na svom debiju.
Međutim, tek će odlaskom u Valenciju izbrusiti svoje oštre rubove i profilirati se u jednog od najboljih veznjaka La Lige. Doduše, nije počelo idealno.
Parejo je za Valenciju u devet sezona skupio 383 nastupa, zabio 63 gola i podijelio 64 asistencije i postao njen kapetan, ali niti tu ništa nije postigao bez krvi, znoja i suza. U devet godina radio je s 11 trenera, a činilo se da je u jednom trenu internalizirao Valencijiin perpetualni kaos; u prvoj sezoni se uklopio u sivilo momčadi, onda je pod Mauricijom Pellegrinom odigrao tek 357 minuta u 13 utakmica da bi zablistao pod Ernesteom Valverdeom i odigrao 15 uzastopnih punih utakmicama u drugoj polovici 2013.
Usponi i padovi tada su se činili kao dio njegovog karaktera: 11 golova i osam asistencija u sezoni 2014./15., kada mu je Nuno Espírito Santo oko ruke zavezao kapetansku vrpcu, pa oduzimanje iste tijekom katastrofalnog mandata Garyja Nevillea. Sve se promijenilo Marcelinovim dolaskom, ali čak i ta priča imala je, za obojicu, tužan završetak.
Marcelino je Pareju definirao ulogu po kojoj ga danas pamtimo — spustio ga je niže u veznoj liniji, uz Geoffreyja Kondogbiju, te mu dao ključeve neke nove Valencije, koja je prvi puta nakon puno vremena imala jasan identitet i stil igre. Parejo je počeo kontrolirati utakmice; kroz sigurnost u posjedu ili pozicioniranje izvan njega. Posjed, pozicija, pritisak i percepcija.
Nakon rehabilitacije na poziciji kapetana, 2019. je podigao pehar pobjednika Cope del Rey. U finalu je bio sjajan protiv Valverdeove Barcelone, iako je sredinom drugog poluvremena morao napustiti teren zbog ozljede. Valencija je tada osvojila svoj prvi trofej od 2008. i istovremeno spriječila Barcelonu da dođe do povijesne pete uzastopne Cope. Parejo je tih godina nosio ranjenu i disfunkcionalnu Valenciju na svojim leđima i, za gotovo sve koji su pratili, bio možda i najbolji, sigurno najpodcjenjeniji veznjak La Lige. Luka Modrić i Toni Kroos možda su imali pamtljivije vrhunce, ali Parejo je dugo impresivan u svojoj tihoj, nenametljivoj konzistentnosti, igrao protiv Real Madrida ili Levantea.
Njegova je priča u Valenciji završila u suzama nakon što je klub otpustio Marcelina, a onda i Pareja poslao u Villarreal bez odštete zajedno s Francisom Coquelinom.
Brojke koje se ne mijenjaju puno
No, Valencijin je gubitak bio samo dobitak za Unaija Emeryja, koji je organizirao svoju momčad oko njegova uma i noge. U prvoj sezoni osvojio je Europa ligu, asistiravši Gerardu Morenu za gol i zabivši u raspucavanju, u drugoj je bio ključan u neočekivanim pobjedama nad Juventusom i Bayernom u Ligi prvaka.
Parejo je u posljednja 24 mjeseca, prema StatsBombovim podacima, zabilježio 0,25 asistencija, 0,19 očekivanih asistencija (xG), 3,47 akcija koje rezultiraju udarcem (dodavanja, driblinzi, pretrpljeni prekršaji) i 6,26 progresivnih dodavanja. U svakoj kategoriji je prema tim brojkama, koje se nisu puno mijenjale u posljednjih par sezona, unutar pet posto najboljih veznjaka u ligama Petice. Od Villarrealovih igrača ima uvjerljivo najviše ključnih dodavanja i pasova u finalnu trećinu, a prema progresivnim dodavanjima je trenutno drugi od svih igrača La Lige. Kada je u pitanju izgradnja igre, malo tko se može s njim mjeriti.
Sve su to stare vijesti, ali je sada konačno pokazao što može na najvećoj pozornici. Njegova je karijera do prelaska u Villarreal bila definirana usponima i padovima, ali sada, konačno, nogometni svijet otkriva svu raskoš talenta Danija Pareja.
