Kažu da jabuka ne pada daleko od stabla, a to, naravno, može značiti i lošu, ali i dobru stvar. Jučerašnji dan je za Dinamo bio označen kao ključan za nastavak europskih ambicija — i to ne samo za prvu momčad koju je Atalanta u potpunosti ugušila na San Siru, već i za modre juniore. No, baš kao što Nenadu Bjelici i njegovim igračima taj jučerašnji poraz ne znači ujedno i konačni kraj ovosezonske europske priče, tako ni Dinamovim juniorima, koji su nešto ranije u Bergamu od vršnjaka iz Atalante također poraženi 2:0, taj rezultat nije fatalan za ambicije u tzv. Youth League, UEFA-inu natjecanju koje se najjednostavnije (i najpreciznije) predstavlja kao juniorski ekvivalent Lige prvaka.
Ako ništa, s po dvije pobjede i dva remija, uz ovaj jučerašnji poraz, Dinamovi juniori i dalje drže drugo mjesto u skupini i ukoliko u posljednjem kolu ne izgube protiv Manchester Cityja kod kuće, europsko proljeće je osigurano za generaciju u kojoj strše imena poput Joška Gvardiola, Antonija Marina, Bartola Franjića, Leona Šipoša i drugih za koje se u Maksimiru nadaju da će nastaviti razvojni put do uspješne integracije u seniorsku konkurenciju.
Uostalom, Dinamovi mladići nisu samo činili klupski core business sve ove godine, onaj koji je zloupotrebljavam za privatni interes, već je i njihova natjecateljska povijest u različitim međunarodnim konkurencijama na neki način i pratila razvoj kompetitivnog europskog nogometa u klupskim omladinskim konkurencijama. Za razliku od reprezentativne kategorije, potreba za razvojem kompetitivnih međunarodnih natjecanja u mladim kategorijama je uvijek bila oskudna i ograničena.
Kroz Youth League su vrijedno kompetitivno iskustvo na elitnijoj razini, a s njima i pozornost skauta i medija, dobivali svi najzanimljiviji Dinamovi eksponati
Doduše, prvotna ideja za organizaciju međunarodnog natjecanja stigla je još u prosincu 1938., u doba kada je odmjeravanje snage na međunarodnoj razini i u seniorskoj konkurenciji bilo još u povojima. Tada su u Zürichu za stol sjeli ljudi iz FC Blue Stars, jednog od najstarijih švicarskih klubova, i ustanovili potrebu da njihov podmladak, koji su osnovali još 1921., treba također dobiti prigodu odmjeriti snage s vršnjacima u kompetitivnom okruženju. Nakon dugog nagovaranja nogometnih vlastodržaca kojima je to bila nepotrebna distrakcija, stručni stožer Blue Starsa dobio je zeleno svjetlo za organizaciju turnira.
Rastom popularnosti i turnir je poprimio međunarodni karakter, pa su nakon Drugog svjetskog rata pozvani i austrijski klubovi, a onda i engleski: Manchester United i danas drži rekord po broju osvojenih izdanja na tom turniru, s tim da je prvi osvojio još 1954. godine. FIFA je konačno odlučila preuzeti organizacijski nadzor nad turnirom tek 1991., kada je turnir premienovan u Blue Stars/FIFA Youth Cup i kada su na njega počeli pozivati ekipe iz čitavog svijeta.
Ideja je zapravo bila ta da se taj turnir s velikom tradicijom pretvori u službeno Svjetsko klupsko prvenstvo najboljih akademija, ali ta je inicijativa došla prekasno.
Od korporacija do Platinija
Nogomet je već te 1991. krenuo u smjeru komercijalizacije koja je posve promijenila tijek integracije mladih igrača u kompetitivno okruženje. Ipak, turnir u Zürichu je zbog tradicije i dalje aktivan, a Dinamo je na njega pozvan preklani, baš kada je ova generacija koja sada traži svoj put u Youth League i osvojila 80. izdanje turnira, pobjedom nad Young Boysima u finalu.
FIFA je ušla u ozbiljnije promišljanje oko klupskih omladinskih natjecanja tek kada su ondje shvatili da je to tržište iduće na redu za iskorištavanje, baš kao što su te iste godine, nakon dugog perioda ignoriranja, nemušto ušli u organizaciju prvog ženskog Svjetskog prvenstva. Ali, za razliku od tržišta ženskog nogometa, te 1991. je baba s kolačima već bila prošla — dok su se oni trudili razumjeti kako podignuti takav međunarodni turnir na višu razinu, u čitavu se priču uključio Nike koji je 1993. pokrenuo Nike Premier Cup, globalni klupski turnir za omladinske kategorije. On je prve godine održavanja brojao čak 624 ekipe iz 15 europskih zemalja, da bi već 1995. sudjelovalo 1.351 klubova s tri kontinenta.
Europsko izdanje tog turnira su pobjedom nad Milanom 2013. na Old Traffordu osvojili Dinamovi stariji pioniri, među kojima su tada bili Borna Sosa, Nikola Moro, Josip Brekalo i Branimir Kalaica, a koje je predvodio Krešimir Gojun, kasniji voditelj omladinske škole u Hajduku. Mediji su se tada, pomalo i senzacionalistički, raspisali o ‘svjetskom omladinskom prvenstvu’, ali zapravo tu i je kvaka: te 1991. krovne nogometne institucije su si dopustile da u jeku komercijalizacije zakasne i prepuste organizaciju takvih turnira korporacijama.
Nešto oštriji ulazak institucija koje su pokušavale preoteti monopol iz ruku tržišta dogodio se 2012. U tom je trenutku zamah dobio turnir NextGen Series koji su 2011. osmislili TV producent Justin Andrews, sadašnji trener Queens Park Rangersa Mark Warburton, te Matthew Benham, vlasnik Brentford FC-a. Njih trojica su željeli djelovati potaknuti sve češćim pričama o potrebi za organizacijom juniorske Lige prvaka, vodeći se mišlju da bi takav turnir zapravo uvelike pomogao mladim talentima da se naviknu na elitnu, kompetitivnu razinu igre. Njihova je ideja naišla na plodno tlo i turnir je 2012. brojao 16 klubova pozvanih po principu “uspješnog rada njihovih akademija”. Na turniru su, između ostalih, sudjelovali i juniori iz Liverpoola, Manchester Cityja, Ajaxa, Barcelone i milanskog Intera, a utakmice su se prenosile na Eurosportu i ESPN-u.
A onda je u priču uskočio Michel Platini. On je uvidio mogućnost koju su onomad ljudi iz FIFA-e propustili i nije čekao niti trenutka kako bi preuzeo inicijativu. Iste te 2012. pokrenuo je inicijativu za oformljavanjem Youth League, turnira pod organizacijskom paskom UEFA-e i Lige prvaka.
“Mladi će igrači steći iskustvo i premostiti prepreke između mlađih kategorija i prve momčadi, dok će sami klubovi povećati svoju posvećenost razvoju mladih ekipa”, pričao je tada poslovično blagoglagoljivi Platini o ideji. “Naš je cilj samo vođen sportskom perspektivom.”
Dinamova ekskluziva
Osim što nije bio.
Nije ni čudo što su Warburton i Andrews očajnički pokušavali predložiti nekakvo kompromisno rješenje, svjesni da je otvoreni sukob s UEFA-om, koja je stavila kandže na njihov projekt, unaprijed izgubljen rat. Svi njihovi prijedlozi, koji su uključivali i nekakvu integraciju dvaju turnira, redom su odbijeni. Logično, jer 64 juniorske ekipe, koliko ih sada kroz dva kvalifikacijska puta ulazi u sustav Youth League, nemalo šire paket TV prava, a samim tim i komercijalnu primamljivost ideje praćenja budućih zvijezda.
UEFA je sada preuzela monopol i zasjenila sve ostale turnire; NextGen se ugasio već 2013., a u drugi plan je pao i Premier League International Cup, turnir rezervnih ekipa koji je 2014. osnovala Premier liga, kako bi u sklopu svog razvojnog plana Elite Player Performance omogućila mladim igračima razvoj kroz natjecateljske utakmice protiv vršnjaka iz europskih akademija.
U svim tim organizacijskim i razvojnim previranjima, Dinamo se gotovo pa ekskluzivno profilirao kao hrvatski predstavnik.
Osim dvaju osvajanja Nike Premier Cupa (drugi 2017. u Berlinu) i lanjskog izgubljenog finala Premier League International Cupa protiv Bayerna, Dinamovi su juniori sudjelovali na trima završnim turnirima Youth League; jedino izdanje na kojem ih nije bilo je ono 2017., kada se seniori nisu plasirali u Ligu prvaka, a juniorima je Lokomotiva bila uzela nacionalni naslov. Taj su izostanak nadoknadili prošle sezone, tako što su probili svoj put do četvrtfinala kroz tzv. Domestic Champions Path kao juniorski prvaci svoje zemlje. On je uključivao i susrete protiv vršnjaka iz moskovskog Lokomotiva i Liverpoola, sve dok ih od polufinala s Barcelonom nije odvojilo tek lošije izvođenje jedanaesteraca protiv Chelseaja.
Elitizacija tržišta mladih igrača podrazumijeva da se najveći tinejdžerski talenti iz najboljih europskih klubova ipak neće pronaći među ovim zapisnicima, makar su kroz godine na listama najboljih igrača na turniru bila imena poput Joãa Félixa, Justina Kluiverta, Tammyja Abrahama i Rafaela Leãa.
Ovakvo natjecanje, bez obzira što se razvilo iz potrebe za dodatnim prihodima, najviše zapravo koristi klubovima čiji je primarni posao razvoj mladih igrača, a to je ono što dugoročno predstavlja itekako bitan aspekt za Dinamo i za njegovu prisutnost u takvom okruženju. Integracija mladih talenata u seniorsku konkurenciju u prosjeku je najviša baš kod takvih ekipa, a to samo praćenje ovog turnira čini zanimljivim.
Ako se zadržimo samo na Dinamovu primjeru, kroz Youth League su vrijedno kompetitivno iskustvo na elitnijoj razini, a s njima i pozornost skauta i medija, dobivali svi najzanimljiviji Dinamovi eksponati: od Borne Sose, Filipa Benkovića i Josipa Brekala, pa do Nikole More i Danija Olma, koji su to sada prenijeli i na nastupe u Ligi prvaka u seniorskoj konkurenciji. Štoviše, zbog situacije sa suspenzijama među seniorima ne bi bilo čudno da za Gvardiola ili Franjića ključna europska utakmica protiv Manchester Cityja ne bude ona koja će se u sklopu Youth League odigrati na Hitrec-Kacijanu, već ona ‘prava’, na velikoj maksimirskoj pozornici.
Bez obzira na ishod obje utakmice, te jabuke svejedno neće pasti daleko od stabla.
