Ništa nije tako precijenjeno kao iskustvo. Nemojte me krivo shvatiti – iskustvo nas jača, daje nam rutinu i poboljšava nas u obavljanju posla kojim se bavimo. Iskustvo je važno, ono je dio procesa učenja i to nije moguće usvojiti iz nijedne knjige. Iskustvo zapravo dođe kao šlag na tortu učenja, što je prilično kontradiktorno ovome da je precijenjeno.
Ipak, iskustvo se stječe radom i vlastitim greškama, a ne možete imati iskustvo ako niste dobili šansu. Ali zato možete imati talent, ideju i nevjerojatan potencijal. Iskustvo se može naučiti, talent i potencijal ne mogu. Zato je suludo odbiti dati nekome posao jer nema iskustva, a ima talenta, da biste angažirali nekoga tko ima bogato iskustvo, ali nema talent.
Uostalom, talent je strašno zavodljiv, očarava i privlači. Razmislite, kojoj se od utakmica Lige prvaka najviše veselite? Osobno me najviše privlači dvoboj Borussia Dortmund-Monaco. I to bez ikakve dileme. Vjerojatno jer oni imaju daleko najviše onog zavodljivog talenta kojem se ne može odoljeti.
Naravno, to nije slučajno. Nisu slučajno njima u ruke pali toliki talenti i nisu slučajno oni tolike igrače producirali dalje u one elitne klubove. I jedni i drugi su zaključili da je iskustvo precijenjeno i da njima treba talent. Suludim su smatrali da dovedu prekaljene trenere i igrače koji će odigrati na rutinu, za koje sasvim pouzdano znate da neće podbaciti, ali neće ni prebaciti očekivanja. Odlučili su riskirati i dati šansu talentiranima. Posljedice? Treneru Monaca Leonardu Jardimu su 42 godine, treneru Borussije Thomasu Tuchelu 43, i jedan od njih će igrati polufinale Lige prvaka s momčadi koja definitivno nije među četiri najbolje na svijetu. Nemaju iskustvo, ali imaju talent koji privlači.
Zapravo ni jedan ni drugi nisu baš početnici, imaju solidnu dozu iskustva. Netko im je dao šansu prilično rano i to bez one zvjezdane podloge koju, recimo, Zinedine Zidane ima u Real Madridu ili Pep Guardiola u Barceloni. Međutim, to osobno iskustvo im je pomoglo da i oni nastave niz davanja pravih šansi pravim ljudima.
Stup momčadi
Jardim je preuzeo Sporting 2013. nakon što je klub završio na sedmoj poziciji u prvenstvu, što je bio najniži ligaški plasman u njegovoj povijesti. Iduće je godine Sporting zabio 18 golova više i završio kao drugi. Zašto? Jer Jardim je znao da treba šansu dati onima koji imaju talent. Cédric Soares, Adrien Silva, André Martins su dobili šansu u prvom sastavu, a William Carvalho je procvjetao u Jardimovom sustavu i to izvan svih očekivanja.
Naime, portugalska javnost Williama nije vidjela kao velikog talenta – mislilo se kako je riječ o dječaku koji je krčio put kroz omladinske kategorije svojom fizičkom silom i da je na temelju nevjerojatnog razvoja dominirao kroz fizikalije, koje neće moći raditi razliku u seniorskoj konkurenciji kad se susretne s muškarcima. Uostalom, poslali su ga na posudbu u belgijski Cercle Brugge. Jer, pobogu, kako da neki klinjo od 18 godina igra na tako važnom mjestu kao što je zadnji vezni, gdje se traži iskustvo.
Ipak, Jardim je pružio šansu Williamu Carvalhu, jer je u njemu vidio potencijal kakav nije imao u talentom prilično siromašnoj ekipi. Posjeo ga je u ured i rekao mu da od njega očekuje da bude stup momčadi i da ga ni najmanje ne zanima koliko ima godina, jer je od datuma rođenja mnogo bitnije nogometno znanje. Posljedice? Carvalho je postao jedan od najboljih veznjaka kad je u pitanju oduzimanje lopti u čitavoj Europi, postao je igrač godine po izboru navijača i ušao je u reprezentaciju.
Makélélé i Pirlo u jednome
Slično je napravio i Thomas Tuchel. Kad je preuzeo Borussiju, nije došao na baš sretno mjesto. Jürgen Klopp je otišao iz kluba, a u klubu je bilo stanje pred raspad. BVB je završio debelo u donjoj polovici tablice, nakon što je jedno vrijeme bio čak i zadnji. Klupske uprave obično u takvom trenutku uzmu trenera koji ima godina i iskustva, koji će stabilizirati momčad. Sad, taj trener neće podignut ekipu do drugog mjesta, ali neće biti niti 12. Samo, u Dortmundu nije baš normalna uprava. Otišli su po mladog trenera koji je radio dobar posao u Mainzu, ali je i dalje bio nepoznanica.
Riječ je o strategiji, o načinu razmišljanja koji više od iskustva cijeni onaj privlačni potencijal i zavodljivi talent
Tuchel je beskrajno različit trener od Kloppa. Karizmatičnog čupavog veseljka zamijenio je mršavi introvert za kojeg je jasno da će za tri godine biti ćelav. Reaktivni heavy-metal nogomet čiji je zaštitni znak bio Gegenpressing zamijenio je proaktivni pozicijski nogomet u kojem je posjed lopte sve. Tuchel je znao da mu za tako drastičnu promjenu stila treba i igračko pojačanje, ali isto tako je znao da nema novaca za dovođenje dokazanih igrača visoke klase. Zato ga je izmislio.
Jednako kao što je Jardim iz Cercle Bruggea doveo Williama Carvalha i dao mu strašno važnu ulogu u ruke, tako je i Tuchel vjerovao u potencijal koji je prepoznao. Doveo je Juliana Weigla, tek punoljetnog mladića iz 1860 Münchena i dao je ključeve momčadi u ruke igrača koji je igrao drugu ligu.
Vidite, Carvalho je na iznimno bitnoj poziciji, on je bio Claude Makélélé Jardimova Sportinga od kojeg se tražilo da razbija protivničke napade. Weigl je također zaigrao na poziciji zadnjeg veznog, što je možda i najzahtjevnija pozicija u modernom nogometu. Međutim, on nije bio ‘samo’ Makélélé – od njega se tražilo da bude Makélélé i Andrea Pirlo u jednome. Nevjerojatno težak zadatak za tako mladog igrača, pa i samom Pirlu je bilo 22 kad ga je Carlo Mazzone u Bresciji učio razigravati iz dubine. Ipak, Tuchel je prepoznao potencijal i tu je iskustvo bilo sasvim sporedno. Posljedice? Ključni igrač, reprezentativac i najblistaviji potencijal na najdeficitarnijoj poziciji na svijetu.
Brzo, napadački i bez straha
Riječ je naprosto o drugačijem načinu razmišljanja. Čudi li nekoga onda da će u četvrtfinalu Lige prvaka, pod ravnanjem dvaju trenera u svojim ranim 40-ima, glavnu riječ voditi Ousmane Dembélé i Kylian Mbappé, dečki koji imaju 19 i 18 godina? Njihove priče smo već ispričali. Mbappé je astronaut, dok Dembéléa nominiramo za Zlatnu loptu u skoroj budućnosti. I jedva, ali baš jedva čekam da odigraju utakmicu, jer toliko sirovog talenta na jednom mjestu nisam odavno vidio.
Međutim, ta utakmica i njihove priče ne bi postojale da im netko nije dao šansu i da nije bilo drugačijeg načina razmišljanja. Da se konzervativno forsiralo iskusne igrače, sjedili bi na klupi i upijali atmosferu. Samo, nitko se nikad nije razvio u zvijezdu sjedeći na klupi. Ousmane Dembélé i Kylian Mbappé nisu buduće zvijezde, oni su već sad ozbiljni igrači koji rade razliku, prave zvijezde. Međutim, bi li to bili da netko nije odlučio kako ekipi ne treba stabilnost koju će pružiti veteran koji neće griješiti, nego ludi potencijal mladog igrača koji osvaja svojom energijom? Da pojednostavimo, dok svi igraju na način da ne izgube, Monaco i BVB igraju na pobjedu i uzimaju zdravu dozu rizika.
Naravno, takav mladi igrač će griješiti i raditi gluposti u svojoj zaigranosti, kako ova dvojica tu i tamo rade. Međutim, te greške su dio plana, dio svjesno izabrane paradigme u kojoj se razvija talent. Riječ je o strategiji, a strategija će se sigurno isplatiti. Uostalom – isplatila se, jer jedna od ove dvije ekipe će igrati polufinale Lige prvaka u kojoj su već pobjeđivali Real Madrid i Manchester City.
O tome kako je Monaco odradio svoj prijelaz iz druge lige do Lige prvaka smo pisali, jednako kao što smo pisali i o poslovnom modelu koji gaji Borussia. Nema smisla da se ponavljamo, jednako kao što nema smisla da ponovno analiziramo kako se igra u Kneževini ili u Dortmundu. Znamo kako se igra – brzo, napadački i bez straha. Jednako kao što su bez straha dali talentiranim ljudima ključne pozicije – i trenerima i igračima.
Poruka je jasna – uložite u mlade jer se isplati. Riječ je o strategiji, o načinu razmišljanja koji više od iskustva cijeni onaj privlačni potencijal i zavodljivi talent. Posljedica? Utakmica koju svi skupa jedva čekamo.
