Sve je teklo baš kako spada. Nekih pola sata.

U 31. minuti susreta, nimalo nepredvidivi Martin Atkinson prvo je dodijelio žuti karton Wilfriedu Zahi zbog simuliranja u suparničkom kaznenom prostoru, samo da bi se koji trenutak kasnije na ekranima gledatelja pojavila VAR grafika. Već u idućem kadru Atkinson je preokrenuo odluku i mahnuo prema bijeloj točki, dosudivši faul pouzdanog, inače nimalo nepredvidivog Caluma Chambersa, a Luka Milivojević pretočio je najstrožu kaznu u pogodak. Crveno-bijele gaće polako su se počele tresti, flashbackovi na Sheffield odjednom su ponovno izronili iz ponora topničkih umova, a lica 60.000 gledatelja na Emiratesu kolektivno su pozelenjela početkom drugog poluvremena kada je Jordan Ayew pogodio za, pokazalo se, konačno izjednačenje na asistenciju Jamesa McArthura, kojeg je upravo on čuvao na drugoj strani.

Priča o Xhakinu preporodu zapravo je i priča o Arsenalovu preporodu

Kao da mu frustracija zbog izgubljenog vodstva i, eto, nove nedorečene partije nije bila dovoljna, četvrti sudac ubrzo je podigao semafor gdje je crvenom bojom bio ispisan njegov broj 34. Mogao je menadžer Emery izvesti i Danija Ceballosa ili Mattéa Guendouzija koji nisu odigrali nešto bolje, ali, što je tu je. On se, tako, zaputio prema klupi, a spiker je pročitao njegovo ime. Uslijedila je nesnosna mješavina hukanja i posprdnog navijanja zbog toga što napušta teren. Salva zvižduka udarala je jače od studenog londonskog vjetra i učinila kapetansku vrpcu oko njegove ruke teškom kao kamen. Sjetivši se, vjerojatno, i raznih prijetećih poruka koje je dobivao tjednima, na hukanje je odgovorio gestikulacijama i dodatno narajcao publiku, a onda im je, kad su već sve karte bile na stolu, poručio da odjebu i bijesno skinuo dres.

Idol je pao. Njihov kapetan? Ma kakvi. Nesuđeni vođa? Dajte molim vas. Jedan od nositelja igre? Uobraženi tikvan. Arsenal, veliki, grandiozni europski velikan? Skupina luzera i niškoristi poluproizvoda koja ne može dobiti Palace i Sheffield.

“U glavi mi je to da sam lider”

“U svakom filmu postoji trenutak u kojem junak dotakne dno”, kazao je jednom Marvelov brbljavac Deadpool. “U Ledenoj stazi to se zbilo kada se bob Johna Candyja potrgao. U Ljudskoj stonozi to se dogodilo kad su ljudi pristali biti u tom filmu. Ali, u ovom filmu, to gledate sada. Dno. Rock, meet bottom.”

I prije no što je zakrvio s navijačima i time udario pečat na krizu koja je Topnike dovela do dna i rezultirala otkazom sadašnjem Villarrealovu treneru Emeryju, Granit Xhaka bio je redovit predmet sprdnje među fanovima. Uvijek je spadao u birano društvo igrača kojima bi se dodatno zamjerala svaka pogreška i koji bi nailazili na ismijavanje.

Sličan tretman imali su, recimo, Dejan Lovren i Paul Pogba, a danas, bez premca, Harry Maguire, dobrim dijelom i zbog toga što bi njihovu indisponiranost na terenu pratila određena percepcija o njihovu karakteru ili javnim nastupima. Lovrenove obrambene kikseve tako je i izvan Hrvatske, ruku pod ruku, pratio njegov razmjerno dug i nerazmjerno brzopotezan jezik, Pogbinu nemogućnost da prebaci cijeli Manchester United preko svojih leđa pratile bi rasprave o pigmentu njegove kose i redovitom klauniranju, a Maguireove obrambene eskapade u potpunosti se uklapaju u stereotip spore engleske tarabe koja će se potući na ljetovanju u Grčkoj i koju je neki majstor na Old Traffordu preplatio.

Naravno, razne kritike upućene takvim igračima često bi bile i potpuno opravdane, ali kalup u kojemu bi se pronašli jednako bi često bio previše uzak i dubok da se iz njega uspiju iskobeljati dobrim igrama i potezima. Neki bi rekli, s obzirom na njihovo ponašanje, i zasluženo.

Xhaka je od početka svoje karijere u Arsenalu sam sebe nametao kao lidera, kao pojedinca s određenom količinom autoriteta i odgovornosti koju je postavljao kao svetinju, što je i sam artikulirao u izjavama. Dovraga, pa jedna od rečenica koju je kazao u svojem prvom intervjuu za službene klupske stranice glasila je ovako: “Kad sam bio mali, iako sam imao starijeg brata, moji bi mi roditelji svakog dana povjerili ključeve kuće”, naglasio je tada 23-godišnji nogometaš. “U glavi mi je to da sam lider i bilo je jako dobro za mene kada sam postao kapetan u Mönchengladbachu.”

Nikome, tako, nije bilo jasno zašto bi neki odgovorni vođa i čuvar ključeva svako malo poslao neshvatljivo dodavanje unatrag i poklonio suparniku gol ili dobio besmisleni crveni karton tako što bi uhvatio rivala za vrat ili ga opalio nogom pod rebra. Unatoč tome što bi ponekad poslao fenomenalnu dugu loptu ili zakucao neku još fenomenalniju udarčinu u suparničku mrežu, Xhaka je, zbog golim okom puno očitijih mušica, u javnosti ispadao puno gori igrač nego što zapravo jest. Bacanje dresa i kapetanske vrpce koju je dobio tek mjesec dana ranije tada su, bez obzira na pozadinu cjelokupne priče, bili viđeni kao finalna kontradiktornost koja je potvrdila činjenicu da Xhaka ima pogrešno mišljenje o samome sebi.

Artetaball je postao cool

Nakon tog naširoko opisanog i raspravljenog incidenta, Xhaka ne samo da je morao uručiti vrpcu Pierre-Emericku Aubameyangu, već je i, očekivano, bio udaljen iz prve momčadi. Domaći navijači su ga prekrižili, počelo se ozbiljno razgovarati o povratku u Njemačku i potpisu za Herthu u zimu 2020.

No, dolazak Mikela Artete promijenio je situaciju. Pod njegovim je vodstvom Švicarac ponovno postao ključni dio Arsenalova dvostrukog pivota, posebice nakon što je novi trener otpisao ništa manje problematične igrače poput Guendouzija i Lucasa Torreire, a uslijedio je i period dobrih nastupa tijekom kojih je Arsenal došao do trofeja u FA Cupu i Community Shieldu. Međutim, kosturi su još uvijek bili u ormaru i Xhaka nikako nije uspijevao vratiti povjerenje navijača koji su ga tolerirali, ali ne i ohrabrivali. Svaki sljedeći kiks — a bilo ih je — malo bi ga vratio prema putu za dno. Rock, meet bottom.

Čak ni njegov nastup na Euru sa Švicarskom, gdje je kao kapetan pružao izvrsne partije i pokazao se ključnim u eliminiranju Francuske, nije prošao toliko zapaženo. Zašto i bi, pošto su, od trenutka kada je stigao u Premier ligu, jedino Oriol Romeu i Wilfred Ndidi počinili više prekršaja od njega? Kako i bi, kada je dobio najviše žutih i crvenih kartona? Kako, za ljubav Božju, i bi, kada je počinio više pogrešaka koje su izravno dovele do pogotka od bilo kojeg drugog igrača? To je jednostavno on; blesavi Granit Xhaka, sikira koja siječe samo kad ne treba. Tip koji dobije ključeve BMW-a u ruke, a onda se zabije u banderu. Simbol Arsenalova mediokritetstva. Noćna mora koja traje godinama. I nitko baš nije vjerovao da od ružnog pačeta može postati labud.

Nitko, čini se, osim Artete.

O trenerskoj filozofiji španjolskog stratega već je puno toga rečeno, o njegovu talentu mnogi su govorili, ali on tek sada počinje jasno izbijati na vidjelo. Mali Pep napokon prosperira na temelju striktno postavljene pozicijske igre; sustav koji je tri godine uštimavao napokon je proradio kako je bilo i zamišljeno poslije šest prijelaznih rokova i temeljitog čišćenja ustajale svlačionice, pretrpane igračima koji se nikako nisu uklapali u njegov koncept igre.

Artetino poznavanje nogometne teorije pretočeno je u praksu i Arsenal trenutno ima što pokazati kao rezultat; poslije osam kola prvi je na tablici sa sedam pobjeda i samo jednim porazom, a Artetaball, koji je prije dvije godine izgledao sporo, dosadno i konzervativno, sada je više cool nego što su to bili Fidget Spinneri u osnovnim školama 2017.. Španjolac je konačno dobio sve igrače koje je tražio, a njegov sastav više ne sliči nekom Pep Guardiola tribute bend (Bald Frauds zvuči kao dobro ime), nego kao grupa kojoj ne bi trebalo dugo da snimi jako dobar album.

Otvaranje prostora

No, postoji i jedan element u cijeloj priči koji je mnoge zapanjio. Naime, Arsenalovu je transformaciju obilježio i preobražaj Granita Xhake, koji je, zahvaljujući menadžerskim rješenjima, ali i novim igračima u Artetinu sustavu, dobio i novu ulogu u kojoj se potpuno preporodio.

U prve tri sezone svojeg staža u Arsenalu, tijekom kojih je većinom igrao pod Arsenèom Wengerom i Emeryjem, Xhaka je istovremeno bio i šestica i netko tko bi trebao vršiti progresiju u napadu, s tim da nerijetko ne bi došao do izražaja ni u jednom ni u drugom segmentu. Naravno, u skladu sa svojim talentima, puno se bolje snalazio u dodavačkim zadacima, posebno kada bi zafitiljio kakvu dijagonalu i prelomio suparničke linije, ali obrambene zadaće redovito su bile izvor njegovih problema, dijelom i zbog nedostatka brzine. Arteta je to prepoznao i počeo ga sve više gurati prema suparničkoj polovici, ali Xhaki je proteklih sezona nedostajala adekvatna podrška suigrača u vidu pokrivanja prostora kada bi se zaputio prema naprijed.

Arteta je to ove sezone riješio kupovinom Oleksandra Zinčenka, kojemu je rola invertiranog beka prirodna za razliku od Kierana Tierneyja, njegove konkurencije na lijevoj strani. Ukrajinčevi ulasci u sredinu u trenucima Arsenalova posjeda lopte Xhaki automatski otvaraju prostor za odlazak u napad, gdje pronalazi svoje mjesto u lijevom halfspaceu i ulazi u više ofenzivnih situacija.

Ta je mehanika Xhaki omogućila puno češće ulaske u posljednju trećinu, a ondje se zasad snalazi sjajno; u dosadašnjih 718 minuta, koliko je odigrao u aktualnoj Premier ligi, bilježi dva gola i tri asistencije. Za usporedbu, u čitavoj prošloj sezoni, u kojoj je odigrao 2.331 minutu, upisao je jedan gol i dvije asistencije, a istu je statistiku imao i u pretprošloj kampanji sa 195 minuta više. Švicarac je odjednom na dobrom putu da ostvari jednu od svojih najproduktivnijih sezona na Emiratesu; sve zato jer ga je Arteta prebacio na osmicu, gdje njegova vizija, koja nikad nije ni bila sporna, najbolje dolazi do izražaja.

Logično, Xhaka zasad radi puno manje startova i prekršaja nego ranije; novom ulogom u momčadi njegove su slabosti većim dijelom eliminirane, a kvalitete osnažene i podržane sustavom koji mu odgovara. Tako bi i trebalo ostati ako igrači koji ga podržavaju, posebice Zinčenko i Thomas Partey, budu zdravi. Arteta je u osporavanom švicarskom reprezentativcu pronašao svog İlkaya Gündoğana, tip igrača kojeg su navijači tražili u drugim klubovima, a zapravo su ga cijelo vrijeme imali u vlastitoj svlačionici. Samo što to ranije nisu vidjeli, niti su mogli vidjeti jer Xhaka nije bio korišten na najbolji način. Kad se sustav posloži, a kvalitete dođu do izražaja, kao rezultat nastanu i lijepe priče.

Gle čuda…

Gotovo tri godine nakon zlokobnog susreta s Palaceom, Xhaka je prošlog vikenda poentirao za konačnih 3-1 u derbiju s Tottenhamom i zapečatio veliku Arsenalovu pobjedu. Posljednjih 10 minuta proveo s kapetanskom vrpcom oko ruke i tako zaključio svoj put iskupljenja.

Oni zvižduci sada su, doista, daleka prošlost, a zamijenile su ih ovacije. Njegov automobil sada okružuju skupine presretnih navijača. Svi komentiraju njegov potez iz 20. minute kada je, nakon Parteyjeva gola za 1-0, okupio suigrače u krug i održao kratki motivacijski govor. Simbolično, Xhaka je na temelju te partije nakon više od šest godina u Arsenalu prvi put proglašen igračem utakmice; priznanje mu je uručio Gabriel Jesus s kojim je razvio sjajnu komunikaciju u napadu. Najednom svi vole Granita, bez obzira na to što se nekoliko puta opasno približio, a jednom i strovalio na dno. Najednom se nitko ne sjeća njegovih glupih crvenih kartona, nego svi ističu njegovo ponašanje

U dokumentarnoj seriji All Or Nothing, za koju je Amazon snimio ključne događaje iz prošle Arsenalove sezone koju je klub naposljetku okončao na petom mjestu, Xhaka je prikazan kao ključni faktor u momčadi. Doista se pokazuje kao lik koji će prvi skočiti sa stolice kako bi motivirao svoje suigrače, koji će potapšati kolegu po ramenu ako mu ne ide, koji će poslušati i dati savjet, koji će se gristi zbog pogrešaka i neuspjeha, koji će doći na trening u Smartu dok njegov tadašnji kapetan vozi flourescentni-imam-novi-Fortnite–skin Lamborghini, koji će povesti govor prije utakmice i koji stvarno, gle čuda, izgleda kao… Vođa?

Blesavi Granit Xhaka, sikira koja siječe samo kad ne treba, zapravo nikad nije ni bio sikira. Bilo je to jasno i Wengeru, i Emeryju poslije njega, ali i Arteti koji je to napokon uspio sprovesti u djelo. Priča o Xhakinu preporodu zapravo je i priča o Arsenalovu preporodu. Bivši Guardiolin padawan uspio je dokazati da danas 30-godišnji Granit doista nema pogrešno mišljenje o sebi i kako nije simbol prosječnosti ili hodajuće isključenje. Iako je jednom dobio ključeve od kuće u ruke i zatim ih bacio u smrdljivi odvod, Arteta ih je iščeprkao i turnuo ih natrag u ruke mlađem bratu Xhaki. On ih sada drži i ne pušta.

I neka uživa u tome. Nema veze ako ih jednom ponovno zagubi; Granit je svoje iskupljenje dočekao.