Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Šampion clickbait generacije

Dosadan je i površan, ali Lewis Hamilton mogao bi srušiti većinu Schumacherovih rekorda

Zadnja izmjena: 6. studenoga 2018. Profimedia

Prije točno 10 godina, dan iza Svih Svetih 2008., Lewis Hamilton osvojio je svoju prvu titulu prvaka svijeta u nikad nadmašenom trileru završnice Velike nagrade Brazila. Na kišom natopljenom Interlagosu domaća je zvijezda Felipe Massa završio utrku kao prvak, ali do kraja kruga Hamilton je uspio, doslovce u posljednjem zavoju utrke i sezone, preteći Tima Glocka koji nije promijenio na kišne gume i ipak stići do petog mjesta potrebnog za osvajanje titule s bodom prednosti.

Nisam bio osobito impresioniran. Svakako, od prve utrke 2007. bilo je jasno da je mladi Englez vrhunski vozač, ali superlativi britanskih medija ipak su se činili pretjeranim. U debitantskoj se sezoni događalo koješta, momčadski kolega Fernando Alonso u posljednjim je utrkama bio prisiljen voziti protiv vlastite momčadi, a veselje na licima McLarenove ekipe kada je Kimi Räikkönen u završnici pretekao obojicu njihovih vozača i ni kriv ni dužan uzeo titulu bilo je čista travestija.

U 2008. je izgledalo da bi Lewis, u najboljem bolidu, trebao lakoćom do titule, ali pokazalo se da je Ferrari podjednako brz. Problem je bio u vozaču: Massa jest vozio najbolju sezonu karijere, ali ipak nije trebao biti ravnopravan eliti i doimalo se da se McLarenova zvijezda previše muči s njim. Premda bi po mom sudu Massa bio najslabiji vozač ovjenčan titulom još od Jacquesa Villeneuvea, smatrao sam da ju je te sezone vožnjama više zaslužio.

Sljedeće su sezone samo potvrdile ambivalentni odnos spram realnih dosega i procjene kvalitete Lewisa Hamiltona. Bilo je jasno da je iznimno brz i da je u stanju čak i s osjetno slabijim bolidom doći do jedne ili dvije pobjede po sezoni; no, niti kada je bio uparen s Jensonom Buttonom, ni s Nicom Rosbergom, nije se doimao kao neprikosnoveno bolji vozač momčadi. Zapravo, iznenađujuće je oscilirao u formi, a 2011. gotovo da ne bi prošao trkaći vikend a da ne bi bio pozvan pred suce objasniti neku budalaštinu koju je izveo na stazi. Nikada ranije nisam vidio nekog već tako iskusnog vozača top kategorije da najednom počne činiti toliko početničkih pogrešaka — tek će Sebastian Vettel u posljednje dvije sezone pokazati da se može čak i nadmašiti takvo spuštanje razine izvedbe.

Nedostatak impresioniranosti nastavio se i kroz dominantne sezone u Mercedesu: naprosto, nije bio onoliko bolji od Rosberga koliko je trebao biti, i koliko bi na njegovom mjestu nesumnjivo bili najbolji vozači ranijih epoha. Naprotiv, u dominantnom je bolidu uspio izgubiti titulu 2016. od momčadskog kolege… Nešto što se Juanu Manuelu Fangiju ili Michaelu Schumacheru nije moglo dogoditi.

Slijede još dvije godine dominacije?

No tada je u momčad došao Valtteri Bottas i stvari su se posložile. Finac je neprijeporni drugi vozač i vodonoša, a u takvom se okruženju Lewis — baš kao i njegov veliki uzor Ayrton Senna, s kojim ima mnogo karakternih i vozačkih sličnosti — mnogo bolje osjeća. Fokus borbe okrenut je prema ne više mnogo, ako uopće, slabijem Ferrariju i Vettelu. Usto, već u četvrtom desetljeću života i s 10-godišnjim iskustvom u Formuli 1, napokon je sazrio, smirio se i počeo voziti poput pravog, velikog prvaka.

I napokon me uspio impresionirati.

Kao neki engleski Dubravko Šimenc, pojavljuje se svugdje i ima mišljenje o svemu. U svemu osim samog utrkivanja ostavlja dojam poziranja i površnosti

Hamilton i Vettel već su neko vrijeme po svim statističkim kategorijama pri samom vrhu čitave povijesti Formule 1 — no, da ste me pitali prije dvije godine, vjerojatno ni jednog ni drugog ne bih uvrstio u top 10 vozača koje smatram najboljima u toj povijesti. Nijemac još nije tamo, usprkos tome što je osvojio četiri titule, ali dojmom u posljednje dvije sezone Lewis je napokon sustigao vlastite rezultate i čvrsto se ugnijezdio među odabrano društvo najvećih svih vremena.

Čak i usprkos groznom glazbenom debiju: izvjesno je da je upravo on tajanstveni XNDA koji repa s Christinom Aguilerom u pjesmi Pipe, mada nije to i službeno potvrdio.

U nadi da će se ipak nastaviti više posvećivati vozačkoj nego glazbenoj karijeri, moram napomenuti kako je 2018. Hamilton bio nedvojbeno najdojmljiviji vozač na gridu, a sljedeće dvije sezone vrlo bi lako mogle biti repriza toga. Najmanje do 2021. neće biti velikih promjena tehničkih pravila niti financijskih limita, pa je teško vjerovati da Mercedes neće nastaviti biti prva ili druga najbolja momčad na gridu. Red Bull prelazi na i dalje nimalo impresivne Hondine motore, pred Renaultom je, mada napokon s vrhunskim vozačem u Danielu Ricciardu, još dalek uspon do vrha, a Ferrariju predstoji veliko preslagivanje. Charles Leclerc ne dolazi biti vodonoša Vettelu, borba za mjesto prvog vozača Crvenih bit će fascinantna za gledanje, ali i voda na mlin Hamiltonu u bodovnom smislu.

U tim okolnostima Schumacherovi se rekordi uistinu ne čine nedodirljivima.

Po mnogočemu sličan Senni

Zapravo, onaj u broju pole positiona Lewis je odavno nadmašio, uvjerljivo je prvi u povijesti s 81, te bi lako mogao i do troznamenkaste brojke. Kvalifikacije su mu definitivno najjača strana i u više je navrata izvlačenjem tog superbrzog kruga u pravom trenutku odredio tijek utrke idućeg dana. Moglo bi se čak reći da je s nekoliko takvih čarobnih krugova i ove godine u srednjem dijelu sezone prelomio bitku za naslov, ostavljajući Vettela da se bori za pozicije, sudara i okreće na stazi, dok on u miru odmagli odmah na startu. I postotno je u samom vrhu, češće od njega najbrži su u kvalifikacijama bili samo Fangio, Jim Clark, Alberto Ascari i Senna.

Po broju titula već dijeli drugo mjesto s Fangiom, a drugi je, sa 71, i po broju pobjeda na utrkama. Dvije titule i 20 pobjeda iza Schumachera? Ne zvuči neostvarivo, znamo li da ga moramo unaprijed proglasiti najvećim favoritom dviju nadolazećih sezone.

Zapravo, od tih uobičajeno gledanih statističkih kategorija samo u jednoj sigurno neće stići Schumija — a to su najbrži krugovi utrka. Dijeli treće mjesto na vječnoj listi s Alainom Prostom, ima ih 41, Kimi bježi za pet, a Schumi je predaleko sa 77. Usto, otima mu ih i kolega u istom bolidu — Bottas ga ove godine u toj kategoriji tuče 6:3. Definitivno, najbrži krug utrke ne predstavlja toliko bitnu kariku Lewisove pobjedničke strategije.

Što samo potvrđuje koliko je vozački nalik Senni, uzoru prema kojem je do 2011. u nemaloj mjeri bila modelirana i njegova kaciga prije nego što je shvatio kako je ona sjajan modni dodatak, kojim može još pojačati svoju poprilično ‘manekensku’ javnu osobnost. Strategija im je ista, podređivanje momčadi svojim potrebama i preferencijama, dominacija na kvalifikacijama, bježanje na startu i potom kontroliranje utrke.

Stvari koje se razlikuju više proizlaze iz promjena kroz koje je između njihovih epoha prošla sama Formula 1. Konkretno, razmjerno malen broj najbržih krugova utrke kod Senne je proizlazio iz podešavanja bolida za optimalno funkcioniranje u početnoj fazi utrke kada je gradio prednost, dok je kod Hamiltona ponajprije odraz štedljive tehnike vožnje — osjetno manjom potrošnjom od konkurenata može si priuštiti optimalnije raspoređivanje rastrošnijih načina rada motora i imati ih na raspolaganju kada mu to uistinu treba.

Za razliku od Senne i Schumachera, Hamilton je prilično ‘čist’ vozač. Imao je tijekom karijere i nepromišljenih poteza i sudara, pa i poneku kontroverzu poput namjernog usporavanja u završnici  VN Abu Dabija 2016., kako bi probao uvaliti momčadskog kolegu Rosberga u probleme — ali u cijelosti, iza njegove se karijere ne vuku neki osobiti repovi.

Šampion clickbait generacije

No, izvan rodne države i nema tako fanatično poklonstvo: ne kažem, naravno, da nema obožavatelja, nego da ih ima osjetno manje nego što bi se očekivalo od tako prominentnog i dominantnog vozača.

Dio razloga je nesumnjivo i rasističke naravi — u Formuli 1 zapravo i dalje osim njega, njegove obitelji i djevojaka baš i nećete vidjeti tamnopute osobe, a i popularnost ovog sporta je mnogo veća među drugim rasama. No, mnogima je Lewis ponajprije antipatičan na razini karaktera, odnosno tog mondenog, jet-set aspekta: kao neki engleski Dubravko Šimenc pojavljuje se svugdje, na svim društvenim zbivanjima i ima mišljenje o svemu. Pravi je vozač clickbait generacije, u svemu osim samog utrkivanja ostavlja dojam poziranja i površnosti. Takvi su i njegovi intervjui, komentari nakon utrka… savršeno predvidljivi i dosadni.

Veliki sportski asovi s nedostatkom karizme nažalost su naša realnost, proizvod sustava stvaranja i treniranja budućih prvaka od najranije dobi, bez slobodnog vremena za razvijanje osobnosti. Ma koliko to umanjivalo osobnu fascinaciju (i odgodilo pisanje članka o njemu, usprkos rezultatima, na, evo, više od dvije godine od pokretanja Telesporta, a i to tek nakon podosta urednikovog nagovaranja…), ni u kojem slučaju ne umanjuje i rezultate koji jasno govore da je Lewis Hamilton jedan od najvećih vozača Formule 1 svih vremena.

Ne propusti top članke