Ove se sezone činilo da Zadranima ne može izmaći skalp najomraženijeg rivala – uoči serije Zadar je vodio 4:1 u međusobnim omjerima i imao prednost domaćeg terena, onda to i podebljao na 5:1, samo da bi sve uprskao i upisao dva uzastopna poraza. U majstorici smo gledali sliku viđenu već dvaput ranije u sezoni.

Prvi val optimizma stigao je kad je Zadar povezao bitne pobjede u ABA ligi i uključio se u borbu za doigravanje. Na Višnjik je dolazio najveći konkurent Mornar, preko 5.000 ljudi pohrlilo je u dvoranu očekujući presudni trijumf svojih miljenika — kad ono, hladni tuš: Uroš Luković, Nemanja Vranješ i društvo već su u prvom poluvremenu odjurili do 19 poena razlike te poslije samo održavali veliku prednost. Istina, Mornar je nešto kvalitetnija momčad od Zadra, ali definitivno ne toliko da na taj način protutnji Višnjikom. Zadrani su se naprosto zamrzli pred važnošću trenutka.

Popravni je bio u polufinalu kupa. Zadar je dobio organizaciju turnira i spremala se fešta, maštalo o skidanju Cedevite za prvi trofej nakon čitavog desetljeća suše. Za razliku od prvenstvenih okršaja, Zadar je proteklih sezona odlično prolazio s Cibonom u kupu te je bio dojam da su Vukovi bili unaprijed arhivirani. Teren je pokazao suprotno, Cibona je od početka uspostavila kontrolu i bez problema stigla do finala s Cedevitom.

Sizifov posao za Naglića

Nakon toga je ponovo zaredala serija zadarskih uspjeha. Ligaški dio sezone momčad je završila na omjeru 25:1, a jedinica uoči doigravanja izmakla im je za pola koša. Dvorana Krešimir Ćosić u majstorici je ponovo uzavrela — kad ono, opet ista priča. Doduše, ovaj put su domaći unatoč grču odigrali nešto bolje, umalo preokrenuli u završnici, ali nisu mogli naći lijek za prekaljene Marka Tomasa i Luku Žorića.

Koji je uzrok još jednog bolnog poraza?

“Igrači u zadarskom rosteru divni su ljudi, ali nemaju onaj sportski bezobrazluk za dobivanje utakmica kao što je ova”, brutalno je iskren bio trener Aramis Naglić nakon susreta.

Samo Zadrani mogu uporno puniti dvoranu unatoč stalnim razočaranjima, samo oni mogu pljeskom nagraditi momčad koja im pokvari feštu triput u par mjeseci

Ova izjava može izgledati kao prebacivanje krivice na igrače, a zadarski strateg već je tijekom sezone imao sklonost oprati pojedince pred medijima, što je osobina koju rijetko viđamo u trenerskoj branši. Međutim, teško je išta predbaciti Nagliću kada pogledamo koje je rezultate ostvario u danim uvjetima. Doveden je usred prošle sezone i smjesta podignuo momčad iz ponora da bi potom tjednima iščekivao novi ugovor. Kad je konačno potvrđen za novu sezonu, uspio je utkati u momčad Zadra ono što je pošlo za rukom malo kome prije njega — kontinuitet. Zadar u ABA ligi više nije bio tipična domaćinska momčad, već je igrao ozbiljnu košarku i u gostima, što je odvelo klub daleko od borbe za ostanak na koju su svi već navikli. Šesto mjesto je sjajan doseg za regionalnu razinu.

Što se tiče domaćeg prvenstva, ne pamti se kad je Zadar bio toliko uvjerljiv, pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da je većinu sezone igrao dvije utakmice tjedno. K tome su još razne turbulencije dovele do čestih promjena u kadru. U sezonu se krenulo samo s jednim Amerikancom, razigravačem Prestonom Knowlesom, da bi mu se nakon mjesec dana pridružio bek-šuter Joshua Bostic. Oba su se pokazala punim pogotkom, što je zaista rijedak slučaj.

Međutim, prvo su u studenom krenule priče da Knowles odlazi u Tursku zato što je nezadovoljan stanom i automobilom koje je dobio na raspolaganje. Kada se to konačno riješilo, nije prošlo dugo dok sidro nije dignuo Bostic. On je odlične igre naplatio ugovorom sa talijanskim Sassarijem. Uprava je reagirala potpisom šutera Stevena Graya (kao i mladog krilnog centra Jure Planinića), ali nakon završetka prijelaznog roka u ABA ligi. Tako je momčad igrala domaća natjecanja s Grayom, a ostatak ABA lige bez njega.

Kada se činilo da je došao kraj rošadama, uslijedio je novi šok u obliku šakačkog obračuna Knowlesa sa Splitovim igračima, nakon kojeg su svi uključeni popili suspenzije, Knowles od sedam utakmica plus 50.000 kuna kazne klubu. Nadzorni odbor je odlučio te novce nadoknaditi raskidom ugovora igraču, premda se mogao vratiti u doigravanju, kao Pavle Marčinković iz Splita. Ali Knowles nije pristao na modificiranu verziju ugovora pa su mu pokazana izlazna vrata.

Kao da to nije bilo dovoljno stresno za Naglića, sastav su mu prorijedile i ozljede. Vanjska linija bila je desetkovana, stoga je Zadar na utakmicu u Zagreb otputovao s 10 igrača u zapisniku, od kojih je samo osam bilo za ozbiljnu rotaciju, a za majstoricu su se jedva nekako skrpali Jakov Vladović i Mislav Brzoja. Trenirati momčad u takvim okolnostima doima se kao Sizifov posao.

Kako napokon do iskoraka?

Kada se sve zbroji i oduzme, sezona je bila relativno uspješna, ali je konačni dojam vrlo gorak. Što dalje? Krenuti od čistog početka ili pokušati ponovo s istim trenerom i većinom sastava?

Kao prvo, trebalo bi u momčad dovesti nekog klasnog veterana, ali više razine od Šime Špralje i Vladovića. Ako je Cibona mogla vratiti Tomasa i Žorića, zašto Zadar ne može Marka Popovića, Marka Banića ili Roka Stipčevića? To su (bivši) reprezentativci koji znaju kako se osvajaju trofeji te imaju kvalitetu i karakter za potegnuti u ključnim utakmicama, onaj nužni sportski bezobrazluk o kojem je pričao Naglić.

Druga stvar, trebalo bi zavezati Amerikance čvrstim jednogodišnjim ugovorima da se ne ponovi slučaj Bostic. Istina, to je uvijek kocka ako se pokaže promašajem, ali zato postoji skautiranje. Stalne promjene kadra teško da mogu donijeti išta dobro, mada se ovaj put Gray pokazao kao jako dobar igrač, ali opet bitno drukčijeg profila od Bostica i trebalo ga je uklapati u sustav.

Treće, treba dati povjerenje treneru koji je unatoč nekim mušicama pokazao da zna provesti viziju igre u djelo, ali on opet treba dati više povjerenja mladim igračima. Više je nego vidljivo da ga Lovre Bašić izluđuje nekim potezima, ali Bašić je razigravač koji pršti talentom i treba ga znati istrpjeti da bi ostvario svoj puni potencijal, pa makar povremeno i na štetu sustava. Zadarska škola košarke dugo je bila u rasulu (nedavni naslov prvaka pretkadeta pokazao je da se ipak počelo nešto raditi) i ne smije se olako odustati od njenog najvećeg proizvoda.

Summa summarum, i uprava i trener i igrači trebaju napraviti iskorak za sebe te poboljšati međusobnu komunikaciju. Samo tako moći će se prekinuti ova kolotečina u koju je zapalo hrvatsko prvenstvo. Domaća liga izgleda poput scenarija filma Beskrajni dan. Svaka sezona je ista: liga kreće i potpuno je nebitno što se događa do doigravanja, onda Cibona izbaci Zadar, zanimanje opadne za 85 posto, potom Cedevita osvoji novu kantu, nikog nije briga. Izgleda da su to i kod Vitamina shvatili, pa žele pobjeći u Varaždin.

Zadrani svome gradu tepaju da je kolijevka košarke, ali istina je takva da je Zadar postao posljednji bastion kada je u pitanju ovaj sport u Hrvata. Samo Zadrani mogu uporno puniti dvoranu unatoč stalnim razočaranjima, samo oni mogu pljeskom nagraditi momčad koja im pokvari feštu triput u par mjeseci. Veza navijača s igračima veća je od razine pobjeđivanja i gubljenja, sjetimo se samo kako su u Kaštelima igrači potrčali na tribine spasiti Tornado od policijske intervencije nakon upaljene baklje.

Sljedeću utakmicu Tornado je razvio transparent: “Pred simbolom represije i gaženjem navijača stali ste u obranu sinova grada, jebeš trofeje, prvaci ste već sada”. Sve je to lijepo, ali bilo bi lijepo ipak nešto i osvojiti, odužiti se za takvu bezrezervnu podršku. Ako ničim drugim, onda pružanjem maksimuma u ključnim utakmicama — ne samo u borbenosti, već i u kvaliteti izvedbe.