Zašto je otpisan Žižić?

Ono kad se igrač ne uklapa u izbornikovu viziju

Zadnja izmjena: 12. kolovoza 2022.

Hrvatska i srpska reprezentacija krenule su s pripremama za Eurobasket, a njihov početak obilježile su dvije vrlo slične priče.

Ante Toni Žižić odigrao je zaista dobru sezonu u Maccabiju, s kojim je izborio euroligaško doigravanje. S 12,2 poena i pet skokova prosječno bio je najkorisniji igrač izraelskog velikana, iako nije bio zvijezda momčadi. Dapače, bio je šljaker koji je rudario za svoju momčad: na njemu je bilo da neumorno trči gore-dolje, postavlja blok za blokom, hrva se sa suparnicima i kroz mali milijun većinom bolnih kontakata otvara prostor za prave vođe momčadi, bekove predvođene Scottiejem Wilbekinom.

Sav taj krvavi napor i kolektivna korist koja je iz njega proizlazila nisu prošli nezapaženo. U prijelaznom roku na stol je stigla unosna Efesova ponuda, stoga će Žižić sljedeće sezone rudariti za dvostrukog europskog prvaka. Efesove je vlasnike skupo je koštala želja Ergina Atamana, ali već su se imali prilike uvjeriti da osebujni turski stručnjak zna što radi. Ako on kaže da je baš Žižić taj koji se uklapa u njegovu viziju, onda mora da je zaista tako.

Međutim, Žižić se ne uklapa u svačiju viziju. Čudan odnos Damira Mulaomerovića prema mladom centru nazirao se već u prošlom prozoru kvalifikacija za Mundobasket, kada je u debaklu protiv Finaca od svih igrača u kadru samo Žižić prosjedio svih 40 minuta. Da to nije bila iznimka, pokazalo se uoči početka priprema kada ga je Mulaomerović naprosto prekrižio s popisa, s pojašnjenjem da je to izričito njegova odluka jer mu se takav profil centra ne uklapa u koncepciju igre.

Srbi svakako imaju više razloga vjerovati Pešiću nego Hrvati Mulaomeroviću

Miloš Teodosić također je odigrao jako dobru sezonu za Virtus iz Bologne. Premda je u ožujku navršio 35 godina, njegova produktivnost ostala je na zavidnoj razini: prosječno je u Eurokupu bilježio 11,5 poena i 7,9 asistencija, a njegova je momčad iz trećeg pokušaja konačno osvojila to natjecanje i plasirala se u Euroligu. Upravo je Teodosić proglašen MVP-jem finala protiv Bursaspora, a u njemu je pokazao velik dio svoje čuvene čarolije iz najboljih dana. Budući da je zašao u svoje srednje 30-e, a fizikalije mu nikad nisu bile jača strana, moglo se pomisliti da neće imati volje za još jedno dugo toplo ljeto u reprezentativnom dresu. On se redovito odazivao dugih 15 godina; kad je bio zdrav, bio je neprikosnoveni vođa na parketu, a u slučaju ozljeda svejedno je dolazio biti podrška suigračima iz prvih redova.

Ništa se nije promijenilo ni ovog ljeta: dugogodišnji kapetan Orlova pojavio se na pripremama reprezentacije u Staroj Pazovi. No, vrlo brzo postalo je jasno da Teodosić neće poći u lov na svoju četvrtu medalju sa Srbijom. Prekaljeni izbornik Svetislav Pešić šokirao je javnost zahvalivši mu se u ranoj fazi priprema. Budući da neko vrijeme nije stizalo nikakvo pojašnjenje za ovu najblaže rečeno neobičnu odluku, spekuliralo se o potencijalnim sukobima u svlačionici. Međutim, ispostavilo se da je razlog isti kao i u Žižićevu slučaju: izbornik ima svoju viziju igre, a Teodosić u njoj nema mjesto. Stoga je osebujni čarobnjak iz Pančeva, prije odlaska iz srpskog tabora, organizirao burni oproštajni party sa svojim suigračima, kojima očito nije najbolje sjela Pešićeva odluka.

Španjolska kao suprotni primjer

Ovakve odluke izazivaju podijeljena mišljenja: je li izbornik taj koji na osnovi svoje vizije ima pravo autokratski određivati sastav reprezentacije ili je primoran raditi kompromise s obzirom na kvalitetu, pa i stare zasluge određenih pojedinaca?

Pomalo je ironično što izbornik u teoriji ima veću slobodu u slaganju kadra nego klupski treneri. U klubovima s agilnim sportskim direktorima trenera se malo što uopće pita u području kadrovske politike; na njemu je samo da umijesi ukusnu pitu sa sastojcima koji mu se daju na raspolaganje. Čak i u sredinama u kojima je trener ujedno i glavni po pitanju dovođenja igrača uvijek postoje neki starosjedioci s važećim ugovorima koje iz financijskih razloga naprosto treba uklopiti u svoju koncepciju.

U reprezentaciji to, pak, nije slučaj. Izbornik stavlja na popis isključivo ljude po svom ukusu, stoga se može reći da ima veće ovlasti nego u klubu. U načelu to ne bi trebalo biti tako, jer reprezentativci dolaze na okupljanja na volonterskoj bazi, vođeni isključivo domoljubnim osjećajima, a ktome i javnost očekuje da igraju svi najbolji. Ako je neki igrač po objektivnoj kvaliteti među pet-šest najboljih igrača u zemlji, što Žižić i Teodosić svakako jesu, onda imaju potpuno pravo računati na svoje mjesto među 12 izabranih. Ako im ga izbornik uskrati, treba imati vraški dobar razlog za takav potez, razlog kojeg će kasnije zorno demonstrirati na natjecanju.

Jasno, u praksi postoje i suprotni primjeri u kojima izbornik prvo gleda da pod svoje okriljeokupi najveću dostupnu koncentraciju kvalitete, a potom slaže koncepciju.

Najbolji primjer je Španjolska, odnosno njezin dugogodišnji izbornik Sergio Scariolo. On je s La Rojom osvojio hrpetinu medalja s raznoraznim stilovima igre. Umjesto da se drži neke svoje idealne vizije košarke kao pijan plota, on ju je prilagođavao, pa i radikalno mijenjao, ovisno o tome tko se stavio na raspolaganje. Nekad to zaista nije izgledalo ni moderno ni praktično: primjerice, na prošlom Eurobasketu, kad je u najvećem dijelu turnira igrao s vremešnom braćom Gasol zajedno u petorci. No, čak i tada je uspio osvojiti medalju. Iako je Talijan, Scariolo je pokazao da jako dobro razumije koliko je osjetljivo tkivo španjolska reprezentacija — radio je nužne kompromise i uglavnom uspijevao pronaći način da prilagodi igru svim svojim vedetama i povede ih k pobjedama, stoga se s pravom može smatrati jednim od najboljih izbornika u povijesti ovog sporta.

Gard pobjednika

I u Srbiji su donedavno imali jednog takvog. Aleksandar Đorđević osvojio je tri srebra na svim najvećim natjecanjima (Europsko prvenstvo, Svjetsko prvenstvo, Olimpijske igre), također na šarolike načine. Radio je ponekad i on oštre rezove, ali oni su bili izazvani kontroverznim ponašanjem igrača. Pri slaganju kadra kvaliteta mu je bila glavni kriterij, pa je tako na prošli Mundobasket poveo četiri klasične petice, što je ipak bio odlazak u drugu krajnost ove problematike.

U svakom slučaju, izbornik treba imati odlike vođe, odnosno biti autoritet kojeg će igrači slijepo slušati. Međutim, isto tako treba biti svjestan da reprezentacija nije njegova prćija u kojoj će mjesta imati samo igrači po njegovom ukusu, bez obzira na njihovu realnu vrijednost ili zasluge koje su ranije stekli u nacionalnom dresu.

Kada se izbornici prilikom radikalnih rezova pozivaju na svoju viziju, valjanost tog opravdanja uvelike leži u statusu koji su stekli kao treneri. Srbi svakako imaju više razloga vjerovati Pešiću nego Hrvati Mulaomeroviću. Osvojeni Mundobasket, Euroliga i dva europska prvenstva definitivno su snažno pokriće za 72-godišnjeg trenera, ali niti to neće spriječiti srpsku javnost da ga, pođu li stvari krivo na Eurobasketu, proglasi senilnim starkeljom koji se olako odrekao legendarnog kapetana. Može se reći da je legendarni Kari ovim rezom svoju reputaciju stavio na kocku.

A što reći za Mulaomerovića?

Sloboda iz Tuzle, Cibona, Priština i Cedevita Junior klubovi su koje je vodio u devetogodišnjoj trenerskoj karijeri, a trofeje je osvojio samo na Kosovu. Kao izbornik je izrazito neuspješan: njegov mandat na klupi Bosne i Hercegovine najviše će se pamtiti po okršaju Mirze Teletovića i Džanana Muse u promašenim kvalifikacijama za Eurobasket 2017. S reprezentacijom Kosova igrao je pretkvalifikacije za Eurobasket i u ogledima sa Sjevernom Makedonijom, Rumunjskom, Velikom Britanijom i Luksemburgom upisao jednu pobjedu i sedam poraza te ostao bez ulaska u kvalifikacije. Uza sve to, potpisao je i povijesno ispadanje Hrvatske u nadolazeće pretkvalifikacije za Eurobasket, u kojima je, ako ništa drugo, već stekao iskustvo.

Što je to Mulaomerović napravio dosad u karijeri da bi zaslužio slijepo povjerenje u svoju viziju, viziju u kojoj nema mjesta za jednog od najboljih centara Eurolige? Njegovo najveće pokriće je “gard pobjednika”, imidž znalca koji je čvrsto uvjeren u svoje ‘pobjedničke’ principe. Ali činjenice kažu da je to šuplja priča, jer sve što je Mulaomerović dosad kao izbornik napravio je nepregledni niz poraza, a njegove mutne vizije pokazivale su se kao obične tlapnje.

Zato mi oprostite što me nije uspokojila njegova poruka da preuzima potpunu odgovornost za eventualni neuspjeh na Eurobasketu. On je zapravo čovjek koji nema što izgubiti: ne može se reći ni da je njegova reputacija na kocki zato što bi novi podbačaj bio posve u skladu s reputacijom koju je dosad stekao. Odstranjivanjem Žižića nije pokazao hrabrost, nego pretjeranu samouvjerenost za koju nema pokriće, kao i to (po drugi put!) da nema pojma što bi radio sa Žižićem i Ivicom Zupcem u istom kadru.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

s