Zadnja izmjena: 23. svibnja 2020.

Koliko je hrvatski nogomet i dalje strukturalno kompliciran, najbolje ocrtava činjenica da je i ove sezone pitanje promocije u više natjecateljske rangove, kao i eliminacije, odrađeno za zelenim stolom. Naravno, pandemijske okolnosti imaju svoj utjecaj na cijelu priču, ali je isto tako i jasno da ishod procesa dodjele licenci za novu natjecateljsku sezonu nije bio drastično uže vezan uz novonastalo stanje. Plastično rečeno, mi smo već u dovoljnoj nevolji da nam ni globalna nevolja ne može previše naštetiti.

Ovogodišnje konstelacije u tom pogledu mogu se posebno fokusirati po ključu “tko bi gori, sad je doli — i obrnuto”, i to na dalmatinski način.

Šibenik je stekao uvjete za prvoligaško natjecanje i ono će se vratiti na Šubićevac prvi put nakon 2012., kada je klub demotiran u Treću HNL. Vijest je to koja je izazvala salve odobravanja nogometnih ljubitelja, pogotovo onih južnije od Svetog Roka koji već godinama vape za oživljavanjem dalmatinskog nogometa kroz povećanje broja klubova u prvoligaškom natjecanju. Dijelom je tu prisutna želja za povećanjem raznolikosti natjecanja koje često nazivaju ‘tramvaj-ligom’ jer je praktički pola klubova smješteno u radijusu od 20-ak kilometara od centra Zagreba. Ali dijelom je to i želja da se pokaže kako dalmatinski nogomet može egzistirati i mimo Hajduka i njegova monolitnog prisutva u čitavoj regiji; njeno ostvarivanje će, međutim, i dalje biti vrlo teško i nezivjesno.

Nepunih 90 kilometara zračne linije od Šubićevca u smjeru sjevera, odluka HNS-ove Komisije za licenciranje vrlo vjerojatno je zakucala posljedni čavao u lijes nekadašnjeg prvoligaša. NK Zadar je prekid natjecanja dočekao na otužnom šestom mjestu Treće HNL Jug, s osam bodova zaostatka za vodećim sinjskim Junakom, ali sve i da je bodovni konto bio bolji, put u Drugu HNL ne bi vidio. Zbog potpunog kaosa u klubu drugoligaška licenca mu je po kratkom postupku odbijena, a žalosno je djelovala i činjenica da se klub nije imao ni namjere žaliti na odluku za koju je znao da je naprosto neminovna. Štoviše, sam klub u ovom trenutku radi sve kako bi požurio vlastito isključenje s ‘aparata’ na kojima umjetno preživljava; iz kojih razloga, zasad možemo tek pretpostavljati.

Nastojanja u pravcu održivosti su udarac na ego i ‘sposobnost’ onih koji su nas godinama uvjeravali da je njihov način poslovanja bio “jedini mogući”

Priča o propasti NK Zadra dovoljna je za barem nekoliko tomova i njen točak početak je teško utvrditi. Ono što je, s druge strane, sigurno je to da se njen tijek može vezati uglavnom uz jednog čovjeka, oko kojeg se moderna povijest kluba uglavnom i okretala svih ovih godina.

A to je, naravno, Reno Sinovčić.

Gazda pustio klub niz odvod

Bivši nogometni sudac i član zadarskog Gradskog vijeća godinama je bio praktički sinonim za klub. Bez njega niti jedna odluka nije mogla biti provedena, a čitav bazen talenata u Zadra i oko njega bio je praktički isključivo njegov poduzetnički poligon. Međutim, Sinovčić je, pritisnut nizom istraga i kontroverzi, još 2008. odlučio ‘osvježiti’ neizvjesnu krvnu sliku kluba pokretanjem procesa njegova preoblikovanja, što je potencirao zajedno sa suradnikom Brankom Katićem.

Proces je dugo zapinjao na najosnovnijim protokolarnim problemima, toliko klasičnim za takve procese u Hrvatskoj. Nakon što je Ministarstvo financija poništavalo pokretanje procesa zbog nepotpune dokumentacije, klub je 2013. ipak podnio ‘podnošljivo’ financijsko izvješće u kojem je stajalo kako je prisiljen krenuti u preoblikovanje zbog duga prema državi od 20 milijuna kuna, čime je opasno plesao na rubu stečaja.

Proces je dovršen krajem 2014.; Grad Zadar je, donekle slično kao i u Splitu, preuzeo najveći dio dionica u iznosu od 41,02 posto, dok je Sinovčić na temelju svojih potraživanja dobio 35,05 posto i tako od uloge ‘savjetnika’ stigao do one formalne, predsjednika klupskog Nadzornog odbora, u kojem je bio i dugogodišnji igrač te kapetan Jakov Surać, ranije ove godine osuđen na uvjetnu kaznu zatvora zbog fizičkog napada na novinara. Svega pola godine kasnije klub će potvrditi ispadanje iz Prve HNL gostujućim porazom od Slaven Belupa. Bilo je jasno da će povratak biti dug i mukotrpan.

Uz podršku gradskih vlasti Sinovčić se i dalje ponašao kao gazda, postavljajući i svoje dugogodišnje intimuse poput Igora Štimca na mjesto trenera.

Činjenica da je Štimac od izborničke funkcije došao do angažmana u NK Zadru bila bi presedan i na razini puno široj od one hrvatske, ali njihova je suradnja duga i ‘plodonosna’ još otkako je Igor bio Hajdukov dužnosnik. Suradnja NK Zadra i Hajduka tada je bila intenzivna — bilo kroz trgovinu igračima, i to uglavnom iz smjera Zadra put Splita, bilo kroz pobjede vrijedne titula, poput onog čuvenog slavlja protiv Dinama na Stanovima 2005., kada je Zadar praktički donio Hajduku titulu. I tu kratkotrajnu Štimčevu trenersku avanturu, koja je u drugoligaškom Zadru potrajala svega pet mjeseci prije nego što će dati ostavku uz rečenicu kako “klub tako ne može funkcionirati”, treba gledati kroz širu sliku tada otvorene mogućnosti za nove poslovne suradnje.

Međutim, od njih nije bilo ništa. Reno je potonuo u nizu afera koje su ogromnim dijelom padale i na njegovo stolovanje u klubu: od toga da je tih 35 posto vlasništva dobio preko fiktivnih potraživanja, pa do Afere Ribar u kojoj ga se zajedno sa suradnicima — među kojima su i bivši direktori kluba Novica Erlić i Dalibor Zebić — tereti da je kroz predstečajne nagodbe i privatizacije oštetio NK Zadar te medijsku tvrtku Vox za čak 120 milijuna kuna. Pritisnut sudskim procesima i ovrhama, Sinovčić je otišao u sjenu i krajem 2016. praktički pustio klub niz odvod. Ponovno uz nadgledanje gradske vlasti koja, po običaju, nije imala pojma što s klubom napraviti.

Ni lipe za dvije godine

Vjerojatno bi priča o NK Zadru tu doživjela svoj konačni krah, ali se kao spasitelj pojavio Svetko Ćustić, inače otac tragično preminulog Hrvoja koji je 2008. izgubio život na utakmici odigranoj na zadarskim Stanovima, u sezoni u kojoj je klub lagodno dobio prvoligašku licencu, a za smrt njegova sina nitko do dana današnjeg formalno nije odgovarao.

Svetko je sasvim sigurno zbog sentimentalnih razloga prihvatio tu valjda najnepopularniju poziciju u gradu i krenuo u posao, koji mu je donosio samo probleme. U kratkom roku su pomaci bili vidljivi, i to ne samo zbog osnovnih sitnica koje bi se u današnjoj eri trebale podrazumijevati, poput prisutnosti kluba na društvenim mrežama i otvorene komunikacije. Klub se otvorio ljudima po ključu transparentnosti i inkluzivnosti, s pokretanjem akcije članstva u koju su se uključila i velika imena ponikla u klubu poput Danijela Subašića, Luke Modrića, Šime Vrsaljka i Dominika Livakovića. Isto tako, potpisivale su se stručne suradnje s obližnjim klubovima u svrhu napretka sportske politike, a takva suradnja dogovarana je i s Hajdukom.

U gradu također posrnule košarke nogomet je ponovno, sporo ali primjetno, dolazio na radar.

Problem je u našem društvu je obično taj što se, u okruženju u kojem vlada nemar i kvarni partikularni interesi, kao najveća ugroza paradoksalno vidi mogućnost da netko pokaže kako se može raditi i na zdravim načelima. Nitko ne govori kako je Zadar sa Svetkom Ćustićem bio predodređen za povratak u sam vrh hrvatskog nogometa i kako bi sve bilo bajno u kratkom roku, ali kada se vide nastojanja da se neki zdravi procesi pokrenu, i da se konačno klub usmjeri u pravcu održivosti — pa makar i dalje u niželigaškom okruženju — onda to uglavnom postaje udarac na ego i ‘sposobnost’ onih koji su nas godinama uvjeravali da je njihov način poslovanja bio “jedini mogući”, iako je jasno da je služio isključivo njima samima dok god je bilo materijala. Kada ga više nema, onda ih nije ni briga hoće li klub i njegova povijest s njima i završiti.

Sve se to najbolje vidjelo po količini opstrukcija s kojima su se Ćustić i suradnici susretali. Iako su transparentno objavljivali financije i dugovanja koja su smanjili zahvaljujući dijelom i otpisu dugova bivših igrača, među kojima su i oni koji nisu ni lipe dobili i za dvije godine provedene u klubu, NK Zadru je zbog financijskih problema uskraćena licenca za Drugu HNL, a samim tim i presječen zamah na rukama novih ljudi u klubu.

Nitko, pa ni ljudi iz kluba, nije sporio da je financijska situacija i dalje loša, ali očigledno je da se pri donošenju odluka o dodjeli licence nije uvažio pozitivni trend koji je davao natruhe nade da klub može dugoročno postati održiv. Naravno, kada je ogrezao u dugovanjima i neisplatama plaća, licenca nije bila upitna, kao ni stavka o infrastrukturi kada su igrači doslovno pogibali igrajući nogomet na Stanovima.

Zamesti tragove

Bilo je jasno kako je to samo pritisak koji su inače pasivne gradske vlasti iskoristile da vrate klub u svoje ruke. Rečenica “meni je svejedno jesi li u klubu ti ili Reno Sinovčić”, koju je Svetku Ćustiću uputio zadarski gradonačelnik Branko Dukić kada je lani u srpnju amenovao njegovu smjenu, sumira svu surovu realnost zbog koje se naši klubovi bore za golo preživljavanje, umjesto za zdrav život. U narodu čije je pamćenje kao u zlatnih ribica sasvim je normalno da na istoj toj skupštini sjedi sam Sinovčić, a da Grad diže ruke za povratak na stare staze funkcioniranja.

To u ovom slučaju znači imenovanje novog predsjednika, Damira Kneževića, koji je na istoj toj skupštini glasovao za svoje imenovanje kao član Nadzornog odbora iz kvote koju postavlja Grad Zadar. I koji je u tajnosti sa suradnicima krajem studenog prošle godine osnovao novi klub, Hrvatski nogometni klub Zadar, registriran upravo na adresi na kojoj je Zadrov stadion, a koja — ironije li — glasi ulica Hrvoja Ćustića 2.

Taj manevar je i na simbolički način sasvim razumljiv: ljudi koji su godinama nadgledali propast NK Zadra sada i službeno guraju ovaj ‘živi’, pravi, jedini NK Zadar prema propasti i gašenju kako bi zameli i zadnje tragove svoje kronične nesposobnosti, za koju i ne trebaju pravomoćne sudske presude da bude jasno kako i koliko su s njom klub oštetili i praktički uništili. Igrom slučaja im je i ova pandemija zapravo otežala taj proces, pošto će sada sigurno HNS blagonaklono gledati na tegobe pri poslovanju klubova, pogotovo niželigaških.

Ali sudbina je za NK Zadar gotovo sigurno zapečaćena.

I kada se oduševite viješću o Šibenikovu povratku među prvoligaše, sjetite se i toga da je i ondje politika pokušala natjerati ljude na zaborav tako što je umalo klub duge povijesti i tradicije gurnula u ruke smiješnom anonimnom ‘poduzetniku’ za iznos u protuvrijednosti gradskog automobila, samo da bi se ispostavilo kako on nema ni za polog, a kamoli dugoročno vođenje kluba. I ovaj šibenski povratak je zapravo došao prekidom prvenstva u kojem je sve upućivalo da se igra na ‘tko manje’, pošto su ljudi svjesni da ne mogu biti dugoročno održivi među elitom, kada su jedva održivi i u niželigaškom društvu.

Ali, kako vidimo na zadarskom primjeru, ni to često nije dovoljno da odgovorni priznaju svoje pogreške i naprosto barem dopuste nekom entuzijastu da pokuša transparentno i s iskrenom željom za bilo kakvom pozitivnom promjenom u korist kluba i tradicije pokrenuti stvari.

Ne propusti top članke