Gotovo je, napokon!

Uznemirujuća ispovijest čovjeka koji mora gledati sve utakmice HNL-a

Zadnja izmjena: prosinac 19, 2016 Luka Stanzl/PIXSELL

Igrala se 67. minuta utakmice u Kranjčevićevoj kad je Amir Rrahmani, stasiti stoper s Kosova i reprezentativac svoje zemlje, dobro glavom zahvatio jednu loptu i trasirao joj put u mrežu Luke Kukića: 3-0. Moja prva reakcija bila je instinktivni pogled na brojač minuta i sekundi u gornjem desnom kutu ekrana i misao – koliko je još ostalo, zaboga?

Na drugom se ekranu vrtjela poslovično napeta utakmica Manchester Cityja i Arsenala; koju minutu kasnije Raheem Sterling će zabiti za 2-1. U Kranjčevićevoj, pak, dojam je bio da kraj ne može dovoljno brzo doći.

Na polusmrznutom terenu kultnog Zagrebova stadiona igralo se posljednjih 25 minuta jesenskog dijela prvenstva i činilo se da nitko, pa ni Lokomotivini igrači – a oni Splitovi pogotovo – ne bi imao ništa protiv da je Ivan Bebek tog trenutka odsvirao kraj i poslao momčadi u toplu svlačionicu. No, sudac je ispoštovao pravila i agonija se nastavila još malo dublje u mračnu i hladnu zagrebačku večer; ne bih se zakleo u to, ali čini mi se da sam u jednom trenutku prijenosa čuo lavež pasa s ulice – toliko je napeto i spektakularno bilo.

Za potrebe jednog dodatnog posla kojim se bavim moram gledati susrete HNL-a. Gotovo sve susrete HNL-a. Malo je reći da me ne vesele više „utakmice nedjeljom“ (točnije – petkom, subotom i nedjeljom… A ponekad i ponedjeljkom). Gledajući loš nogomet iz vikenda u vikend, propustio sam toliko prave akcije iz najboljih europskih liga – ona se uvijek vrti na drugom ekranu, ali najčešće nisam baš u prilici dovoljno joj se posvetiti i uživati u njoj dok na domaćim ledinama uvijek nekakav Rrahmani, Heber ili Puljić uporno davi svojim pimplanjem i, štoviše, zabijanjem golova.

Nemojte me krivo shvatiti – zanimljivi su to, pa čak i dobri igrači i u HNL-u se često ima što za vidjeti; ali nakon mjeseci predoziranja utakmicama koje gledaju valjda samo oni koji to moraju, stvarno sam ih se zasitio i jedva sam nekako, dišući na škrge, dočekao ovu zimsku pauzu. Posljednji Bebekov zvižduk označio je, napokon, početak blagdanskog razdoblja u kućanstvu Holiga i preplavio me osjećaj sreće: brain holidays će potrajati sve do veljače, kad se nastavlja ova prosjačka opera s nesumnjivo drastično promijenjenim sastavima, kao i uvijek. Napokon će – uz Telesport, koji nikad ne staje – biti malo više vremena i za obitelj.

Apsurd naš svagdašnji

Znam, sebično je i možda pomalo ružno ovako pisati o domaćoj ligi; možda je neprimjeren i način na koji uzurpiram medij koji uređujem. No, je li i nepravedno?

Finalu sezone između Lokomotive i RNK Splita nazočilo je 10 ljudi s plaćenim ulaznicama. Pozdravimo tih 10 neustrašivih heroja

Taj Amir Rrahmani, koji je za Lokose postigao posljednji pogodak jesenskog dijela prvenstva, na početku je sezone igrao za suparničku momčad, RNK Split. A onda je, u transferu navodno vrijednom 1,6 milijun eura, preselio u Lokomotivu. Kao i njegov suigrač Ante Majstorović, koji je – opet navodno – plaćen pola milijuna. I još jedan suigrač, vratar Danijel Zagorac, koji je ljetos iz Splita došao bez naknade jer mu je istekao ugovor. Dakle, tri stupa Lokomotivine obrane zaigrali su u meču protiv svog bivšeg kluba, a jedan od njih mu je i zapečatio sudbinu, barem što se ove utakmice tiče.

I to samo po sebi ne bi bilo ništa čudno kad ne biste znali da nijednog od te trojice igrača nije dovela Lokomotiva, nego Dinamo. On je – navodno – i platio tih 2,1 milijuna eura za njihove usluge, samo kako bi ih proslijedio klubu ‘s Kajzerice’. Istovremeno sebi nije priuštio nikakvu bitnu kupovinu kojom bi, nedajbože, bio konkurentniji u Ligi prvaka, jer Dinamo je ljetos mimo Rrahmanija i Majstorovića neki novac potrošio – navodno – još jedino na Marka Leškovića i Alija Karimija; prvi zbog ozljede nije uopće igrao, a drugi je u HNL-u odigrao čak 19 minuta.

Premda je u svemu tome čitav niz višestrukih apsurda i opravdanih pitanja, malo se tko uopće trudi postavljati ih. Zašto bi jedan klub trošio toliki novac na dovođenje igrača koji mu očito ne trebaju, jer ih odmah prosljeđuje nekome drugom? Ako ima novca za takvo trošenje, zašto ga ne troši na one koji mu zaista trebaju? Kako je moguće da treći klub, onaj iz kojega dolaze trojica spomenutih, mjesecima ne plaća svoje igrače ako je samo od prodaje prvom klubu zaradio preko dva milijuna eura, a prethodnog ljeta i dvostruko više – između ostaloga – u aranžmanu za Marka Roga?

I dok svakih nekoliko dana na svjetlo dana izbijaju novi detalji oko, najblaže rečeno, sumnjivih poslova u Dinamu, vodeći hrvatski mediji uglavnom se bave pitanjima poput onoga hoće li „Mr. Derbi“ otići ili ostati te, ako ode, koga će prvak kupiti da pokuša nadomjestiti njegov odlazak.

10 junaka s plaćenim ulaznicama

Istovremeno, zastor na jesenski dio prvenstva spuštaju dva kluba koja zapravo uopće ne bi trebali biti tu.

Lokomotiva, klub bez navijača, bez stadiona i bez dovoljno vlastitih igrača, bila je zaboravljena zagrebačka ‘Stara dama’ sve dok je prije nekoliko godina nije preuzela druga udruga građana i, nakon šetnje nižim rangovima, instalirala u 1. HNL. Sve od tada, uz blagoslov nogometnih struktura, jen-dva-tri, stižu Lokosi – što bi rekao “poznati zagrebački reper BRC” – i tuđim ku*cem gloginje mlate po Hrvatskoj i po Europi te postižu „zapažene rezultate u radu s mlađim dobnim kategorijama“.

RNK, nekoć kultni splitski klub, prošao je sličan meteorski uspon u novovjeku elitu pod vodstvom lokalnog mini-tajkuna prije nego što su se i njegovi mutni poslovi počeli razotkrivati. Paralelno s time, sve je manje novca bilo za momčad: Crveni s Parka mladeži vjerojatno su svjetski fenomen po tome što ih je, samo od početka ove sezone, napustilo tridesetak igrača. Nema veze, na njihovo su mjesto došli drugi koji nemaju izbora: primjerice, Sandro Ugrina, koji je neplaćeno igranje u Vinkovcima zamijenio neplaćenim igranjem u Splitu, jer ondje su mu baka i djed, pa barem može kod njih živjeti i znati da ga neće izbaciti iz stana zbog nepodmirene stanarine.

Da se poštuju minimalni natjecateljski i civilizacijski kriteriji, ova dva kluba sigurno ne bi mogla dobiti licencu za nastupanje u ligi. Ali evo ih, tu su – barem do veljače, jer situacija u Splitu je takva da ne mogu biti posve sigurni u to da će im do tada ostati dovoljno igrača za nastavak natjecanja.

I tako, uz tek solidnu Rijeku i Dinamo koji odavno nije bio gori kao perjanice lige; uz frustrirajući Hajduk koji se ne prestaje hrvati s vlastitim paradoksima i koji je cijele sezone odigrao valjda tri dobra poluvremena te Osijek koji je revitaliziran, ali sve samo ne uzbudljiv po igri; uz Slaven i Inter koje prije svega treneri drže na respektabilnoj razini; uz ipak još uvijek pomalo treš Istru i davljeničku Cibaliju, stigli smo do finala sezone koje je povjereno Lokomotivi i RNK Splitu.

Finala kojemu je, kako je izvijestio Dalmatinski portal, nazočilo 10 ljudi s plaćenim ulaznicama.

Deset (10).

Pozdravimo tih 10 neustrašivih heroja. I hvala dragom Bogu da je i to gotovo, barem do veljače.

Ne propusti top članke