Zašto je Litva uvijek dobra u košarci, bez obzira s kakvim sastavom došla na turnir

Teško izgovorljiva imena, lako gledljiva igra

“Drugarice, zakaj su zidovi učionice ofarbani u zeleno?”, znatiželjno upita đače učiteljicu prekidajući je u trenucima dok po tko zna koji put objašnjava da se brojka 4 slovima ne piše tako kako se izgovara.

“Zato što zelena boja”, počinje za tu priliku neuobičajeno smirena i sabrana ostarjela gospođa, “za razliku od bijele, opušta i odmara vaše oči.”

Epizode iz prastarih učeničkih dana obično se sjetim u ovim danima, uz šuljanja prvih ranojutarnjih sumaglica i, razumije se, poslijepodnevna gledanja košarkaških utakmica s nekog velikog turnira. Već po običaju, s početka ne očekujem puno. Ohlade čovjeka sve te najave o krnjem natjecanju okrnjenih sastava, pa izgubi volju za praćenjem sporta taman da ju je i imao. Najednom, televizijskim se ekranom počnu micati tamo neke prilike u zelenom, u elegantnim i laganim koracima, tako da se ubacivanje lopte u koš čini kao najjednostavnija stvar na svijetu. Čovjeku odmah dođe mir. Dođe mu odmor na umorne oči.

Otkako im ne igraju legende s kraja prošlog stoljeća, poput Arvydasa Sabonisa, Šarunasa Marčiulionisa, Rimasa Kurtinaitisa i Valdemarasa Homičiusa, Litavci su najčešće tu negdje, unutar šireg kruga za osvajanje medalje. Češće izvan njega nego što su među najužim favoritima za najviše pozicije.

Obično u sastavu imaju pokojeg NBA igrača, koji za njihovu igru može biti od prilične, relativne ili čak nikakve važnosti. U svakom slučaju, takvih je u pravilu manje nego u konkurentskim momčadima. Ponekad, kao na Eurobasketu u Švedskoj 2003., dođu na turnir s NULA igrača iz NBA lige, pa protutnje njime na rijetko dominantan način, s 91 ubačenim poenom po utakmici.

Litavska košarkaška paradigma

Litavci nam već godinama pokazuju da za igranje dobre košarke nisu neophodni vrhunski atlete, obrambeni specijalci, naturalizirani Amerikanci, igrači iz najboljih europskih klubova niti NBA liga da ih očeliči. (Nije zgorega, međutim, koristiti NCAA da ih školuje, s obzirom na činjenicu da tu praksu koriste relativno često, ali o tome jednom drugom prilikom.)

Ono što ih karakterizira i izdvaja najviše od ostalih, jest njihova otpornost na izostanke ključnih igrača ili smjene generacija.

Osim u samo jednom slučaju, kada su na poljskom Eurobasketu 2009. završili kao 11. u konkurenciji 16 momčadi, jer su se iz reprezentacije nakon Olimpijskih igara u Pekingu povukli svi nositelji igre (Šarunas Jasikevičius, Ramunas Šiškauskas, Darius Songaila, Arvydas Macijauskas i Rimantas Kaukenas), što je nakon neplasmana na Eurobasket 1993., a time i propuštenog nastupa SP-u 1994., najveći fijasko u povijesti litavske nacionalne košarkaške momčadi, Litavci su se uvijek vraćali jači.

Taman kad ih otpišeš, i kad se čini da nemaju s kim, oni opet izniknu iz pepela. I kad dođu najslabiji, maltene s reprezentacijom lige, opet su dobri. To je fenomen nalik hrvatskome bruto domaćem proizvodu iz posljednjih kvartala, koji raste proporcionalno osipanju radno sposobnog stanovništva u zemlje Europske unije.

Tako je i ta neuspješna reprezentacija iz Poljske u praktički istom ili čak slabijem sastavu (bez braće Lavrinovič) ponovno zabljesnula već iduće godine na Svjetskom prvenstvu u Turskoj, osvojivši brončanu medalju.

Sve to Litavci mogu iz jednostavnog razloga: zato jer su košarkaški pismeni.

Jednom je prilikom jedan drugi prosvjetni radnik kojeg poznajem na nacionalnoj televiziji, u sklopu talk-showa o stanju hrvatskog školstva, kazao: “Možda sam staromodan, ali onaj tko nauči pošteno pisati i računati lako će se snaći u životu.”

Tog se recepta, na košarkaški način, Litavci oduvijek slijepo drže. Bitno je najprije postaviti, a onda savladati fundamente: dobro driblati odnosno voditi loptu objema rukama, naučiti se pošteno dodati i pristojno šutnuti. U tome je caka. Sve ostalo su nadgradnja i finese. Niti brzina, niti eksplozivnost, niti skočnost, općenito atleticizam, niti obrana niti taktika neće biti od koristi ako nema fundamenata. Litavci ne samo da su te paradigme svjesni, već iz godine u godinu demonstriraju da ona funkcionira.

Valcer iz zelene šume

Kad odu Sabonis, Marčiulionis i Kurtinaitis, priču nastave Arturas Karnišovas, Saulius Štombergas i Eurelius Žukauskas. Kad više nema njih, tu su Jasikevičius, Šiškauskas i Kaukenas. Odu oni, nema veze. Spremno preuzimaju Simas Jasaitis, Linas Kleiza, Jonas Mačiulis, Renaldas Seibutis, Mantas Kalnietis… Vrelo litavskih talenata izgleda nepresušno zato jer su ljudi zarana naučili igrati košarku.

Lijepa igra, košarka koja stvara višak te iz tog viška, uz poneko ekstra dodavanje, možda čak dva ili tri, traži čovjeka u izglednoj poziciji za šut. Kada ga nađe, on ne oklijeva, bez obzira na sekundu napada. Suvereno kretanje lopte i dobro pozicioniranje u prostoru. To je sve deviza napadački jake košarke kakvu Litva igra generacijama svojih izbornika i košarkaških reprezentativaca. Takva je košarka, pokazuje to novija povijest i u NBA ligi – kroz Golden State Warriorse, San Antonio Spurse, a bogme i Dallas Maverickse Dirka Nowitzkog iz 2011., superiorna fizičkim predispozicijama te igri divljačkih prodora i zakucavanja.

“Ne postoji niti jedna druga zemlja u staroj Europi koja bi dragocjenu, poštovanja vrijednu košarku njegovala tako predano kako to radi Litva”, pisalo je u uredničkom komentaru La Gazzette dello Sport iz 2003., nakon što su igrači Antanasa Sireike u Stockholmu pobijedili u utakmici za europsko zlato.

Vjerojatno ste čuli za Johanna Straussa mlađeg i njegove Priče iz Bečke šume. Sasvim ste sigurno čitali Nevena Bertičevića i njegove priče o visokim i veselim momcima iz zelene šume, što je doslovni prijevod imena najtrofejnijega litavskog kluba, Žalgirisa. Zajedničko jednome i drugome jest – valcer. Lagani i elegantni plesni korak. Ponekad uz citru, ponekad uz košarkašku loptu.