Ne znam i nije mi baš jasno kako njegov otac, pa i Juan Carlos Ferrero — zamislite samo Gorana, vjerojatno bi se osušio te postao kostur — te ini mu bliski ljudi iz njegova boksa, ili možda majka pred televizorom, preživljavaju njegove mečeve. Mora biti da si prije početka meča popiju koji apaurinčić pa tamo negdje početkom četvrtog seta, znajući što slijedi, popiju još koji. Pa ‘ko živ, ‘ko mrtav…
Meč pun preokreta i drame Carlos Alcaraz odigrao je još u osmini finala protiv Marina Čilića. Bio je to meč koji je lako mogao izgubiti, samo da na svoj, tipično čilićevski način dotični nije propustio nemali broj šansi. Bilo je tu stvarno svega i svačega, imao je Čila i break prednosti u petom i bio je to zapravo jedan od onih mečeva u pet setova koje nije bilo lako gledati, odnosno koji je obilovao oscilacijama i stvarno upitnim odlukama u bitnim trenucima, da ne kažemo nešto gore. Kod Alcaraza se to još može razumjeti; dečku je 19 godina, još uvijek ima izvjesnih problema sa shot selectionom, nije ni lako kad imate takav repertoar udaraca te toliko rješenja u igri, a ni generalno nije lako nositi sav taj teret vlastitih i tuđih očekivanja; kod Čilića se, usput budi rečeno, to više ne može razumjeti…
A onda je došao meč s Janikom Sinnerom; meč koji je potrajao pet sati i 18 minuta te podsjetio na neka ne tako davna vremena. Bio je to vrlo kvalitetan meč, iako su te duge i brutalne izmjene, koje uvijek utječu na percpeciju kvalitete, bile uvjetovane time što ni kod jednog ni kod drugog servis još uvijek nije ni blizu gotov proizvod; pogotovo kod Sinnera.
Alcaraz je u tom meču prvo trebao voditi 2-0 u setovima, ali je u drugom propustio pet set lopti; doduše, Sinner je četiri spasio na način da njegov suparnik jednostavno nije mogao ništa učiniti. Trebao je onda voditi i 2-1 u setovima; imao je servis za set, samo da bi ga Talijan brejknuo i onda u tie-breaku rasturio sa 7-0. Bio je onda suočen i s meč loptom na Sinnerovom servisu, a imao je i break zaostatka u petom setu; samo da bi uspio okrenuti meč te ga dovršiti u dva sata i 45 minuta u noći.
Što nas, dakle, očekuje u nedjelju? Alcaraz je favorit, ali stvarno je teško reći
Ne znam, ali čini mi se da je tenis jedini sport na kugli zemaljskoj u kojem meč možete završiti u dva sata i 45 minuta u noći te potom — nakon press konferencije, posla sa fizioterapeutom, odlaska do hotela te obilne ‘večere’ ili možda doručka — liježete u krevet u 6:45 ujutro, nadajući se da vas je pustio adrenalin te da ćete moći zaspati bez tableta za spavanje.
Tako je Alcaraz de facto izgubio jednu punu noć u odnosu na Francesa Tiafoea — on je još puno ranije u tri gusta seta eliminirao Andreja Rubljova koji je po tko zna koji put doživio živčani slom na terenu. Nije zbog svega bilo nelogično pomisliti da bi mogao doći mrvicu prazan ili ispuhan na teren, iako dobro znamo i da vas u polufinalu jednog Grand Slama može nositi upravo adrenalin.
Visio o tankoj niti
Bilo kako bilo, Alcaraz nije došao prazan i ispuhan, već svjež i lagan poput ptičice.
I opet je pobijedio na svoj, Carlitov način. Ovaj put nije spašavao meč lopte, ali negdje početkom četvrtog seta njegov je otac, za svaki slučaj, posegnuo za kutijom apaurina…
Tiafoe nije nezasluženo došao u polufinale Grand Slama. Još smo ga na Wimbledonu istaknuli kao potencijalnog polufinalista — vrlo lako je u osmini finala mogao proći Davida Goffina, a zatim bi ga čekao Cameron Norrie — što se na kraju dogodilo na ovom turniru. I nije da ga je ždrijeb pomazio. Čovjek je išao na Rafu Nadala koji je možda došao hrđav i oscilirao, ali je do meča s Tiafoeom ipak već bio u pristojnoj formi; bio je to jedan od onih mečeva za koje ste osjećali da bi se mogli dogoditi; jedan od onih kad suparnik odigra vjerojatno najbolji meč u karijeri i kad ni Rafa ne može puno toga učiniti.
Ne na ovoj podlozi protiv toliko agresivnog suparnika. Tiafoe je u istom tonu nastavio protiv Rubljova i uoči polufinala imao je nekih, recimo, 40-ak posto šansi.
Pa ipak, jučer je postojao problem koji nije mogao riješiti i zbog kojeg je u konačnici izgubio. Dogodilo mu se ono što se barem jednom, a vjerojatno i više puta, dogodilo svakom pravom rekreativcu. Stao ga je prvi servis koji je onda postao nerješiva enigma. Prosječni bi rekreativac u tim bi slučajevima trebao pokušati smanjiti brzinu prvog servisa — jer njime tako ionako vrlo vjerojatno ne dobiva previše (a prije toga i prestati razbijati glavu time zašto ne ulazi prva serva) — ali prosječni profesionalac koji, recimo, igra polufinale Grand Slama to si teško može dopustiti, ili treba barem jako oprezno balansirati; pogotovo protiv Alcaraza protiv kojeg želiš što više jeftinih poena i koji bi ti onda mogao ‘pojesti’ i tu nešto sporiju prvu servu.
Upravo je u tome bio problem; Tiafoe je od samog početka imao niski postotak prvog servisa i Alcaraz ga je odmah počeo pritiskati na drugom; potom počneš osjećati pritisak da povećaš postotak prve serve i onda se zna dogoditi upravo suprotno. Tiafoe je još u prvom setu počeo više riskirati na drugoj servi, spasio je dvije break lopte u jednom trenu, uspio se nekako dotegliti do tie-breaka u kojem je na četvrtoj set lopti dočekao da Alcaraz napravi duplu pogrešku. Uzeo je prvi set sa samo 40 posto ubačenog prvog servisa. Tiafoe se zatim razgoropadio i Alcaraz je, kako to biva s njim, visio o tankoj niti; samo da bi kod vodstva od 3-2 u drugom setu odigrao jedan iznadprosječni retern gem, brejknuo suparnika te okrenuo momentum na svoju stranu.
Što očekivati u finalu?
A onda je uslijedila rapsodija.
Pomogao mu je i Tiafoe koji se pod tim pritiskom slomio i u prvom gemu trećeg seta promašio četiri prva servisa zaredom; Alcaraz ga je brejknuo i set u kojem je Tiafoe ubacio šest od 20 prvih servisa (na drugoj je osvojio tri od 14 poena) uzeo sa 6-1. Kad ga je opet brejknuo u četvrtom setu, činilo se kao da je Tiafoe poražen. Pa opet, ne bi Alcaraz bio Alcaraz da nije opet zakomplicirao stvari, iako zasluge za to svakako idu i Tiafoeu koji nije mentalno odlutao u predaju i poraz. Brejknuo ga je, pa je ovaj njega opet brejknuo, samo da bi ovaj njega opet brejknuo; pohvatali ste? Tiafoe je onda na fantastičan način spasio meč loptu, samo da bi uzeo osmi od osam tie-breakova koliko ih je odigrao na ovom US Openu…
Peti set, u kojem će ubaciti 10 od 33 prva servisa, Tiafoe je otvorio tako što je opet izgubio servis; opet će kasnije brejknuti Alcaraza, pa će ovaj opet njega. I kasnije još jednom kod 5-3 te konačno zaključiti meč. Pobijedit će na svoj, Carlitov način.
U finalu ga čeka Casper Ruud, a vjerojatno je mnogo onih koji će reći — nezasluženo. U tome možda ima nešto istine, jer Ruud na putu do svog drugog finala opet nije morao svladati nijednog top 10 igrača (0-5 ima na GS-ovima, inače). Međutim, nije Norvežanin kriv što nije dobio ni priliku igrati protiv nekog iz top 10 društva; nije on kriv što je na Roland Garrosu kolo prije potencijalnog ogleda s njim izvisio Stefanos Tsitsipas ili što ga ovdje u polufinalu nije dočekao Daniil Medvjedev. On je svoj posao obavio i to je možda nešto što čini češće od nekih drugih top 10 igrača; ima konstantu, ima dobar mentalitet i fokus i lako je moguće da ćemo ga dugo gledati u vrhu, kao i da njegov najbolji tenis tek dolazi. Doduše, možda će još sutra postati svjetski broj 1, ali mislim da u dubini svoje duše ipak zna da trenutno postoje najmanje dvojica, a vjerojatno trojica boljih od njega.
Što nas, dakle, očekuje u nedjelju?
Alcaraz je favorit, ali stvarno je teško reći; može to biti pobjeda na Carlitov način, može to biti nervozno finale u kojem će obojica chokeati — kao što je to bilo prije dvije godine, kad je Dominic Thiem uz porođajne muke probio led — može to biti nešto između ili može biti da će Netko skinuti prvi top 10 skalp na Grand Slamovima… A tko zna, može biti i da Carlosov otac neće trebati piti drugu turu apaurina.
