Nekih četiri sata i pet-šest minuta je Marin Čilić tražio onog Marina Čilića iz meča protiv Daniila Medvjedeva. Čilića koji je u zoni i, kad je takav, ne preostaje vam ništa drugo nego da kolutate očima i proklinjete sve svece što se, eto, baš protiv vas odlučio takav pojaviti.
Da se razumijemo, nije Čila do tog trenutka igrao loše, ali postalo je nakon svega dva-tri gema jasno da nije u takvom ritmu i da bi meč mogle odlučivati nijanse. Puno toga je na kraju ovisilo o servisu; 68 posto poena završilo je u prva četiri udarca, što je neki prosjek na Touru. Za usporedbu, Rafael Nadal i Novak Đoković su u prva četiri udarca završili 46 posto poena. Andrej Rubljov je u cijelom meču ponudio svega sedam break lopti, Čila njih osam i s taktičkog aspekta meč nije bio osobito zanimljiv. Doduše, bilo je iznimno bitno da Čilić spriječi Rubljova da igru diktira forhendom te ga učini pasivnim; pomalo je nevjerojatan podatak da je Rus na kraju odigrao čak 300 bekenda i tek 162 forhenda.
A onda je došlo Čilićevih 10 ili koliko već minuta. Najbolju verziju sebe pronašao je onda kad je to bilo najpotrebnije, zapravo još kod 5-5 u petom setu, kad je spasio zadnju break loptu; do tog je trenutka u meču udario pomalo nevjerojatnih 28 asova, ali je u petom setu imao samo dva; samo da bi treći udario na toj break lopti, kasnije upisao još jedan te dodao još dva servis-winnera; kasnije će izjaviti da je meč dobio upravo u tom gemu.
U match tie-breaku Čila je nastavio vaditi asove iz rukava; udario je još tri, dodao jedan servis-winner i upravo mu je ta sigurnost na servisu omogućila da bude slobodniji na reternu te stavila Rubljova pod pritisak koji je i sam promašio nekoliko prvih servisa. U tren oka, nakon što je četiri sata i pet-šest minuta tragao za najboljom verzijom sebe, Čila je protutnjao u polufinale Roland Garrosa. Svoje prvo u karijeri.
Prekaljeni mačor Čila — treba reći, u ovakvoj konkurenciji — ima pravo vjerovati da može pobijediti gotovo svakoga. Pogotovo onda kad je u zoni
Bio mu je ovo inače 51. meč od pet setova u karijeri, što će reći da od aktivnih igrača više imaju samo Roger Federer i Stan Wawrinka; 33 puta je izašao kao pobjednik i po postotku pobjeda je sedmi od aktivnih igrača. Da, naravno da se neki od tih mečeva nisu ni trebali dogoditi i da su suparnici bili slabi, ali gledajte, dok je 24-godišnji Rubljov zapravo još beba koja tek uči hodati, Čila je prekaljeni mačor koji je meč izgurao i na iskustvo i rutinu; mačor kojemu je ovo bio osmi meč od pet setova u četvrtfinalu Grand Slama (četiri je dobio…).
Ni to što je Čilić u polufinalu jednog Grand Slama nakon više od četiri godine nije iznenađenje. Možda se nije moglo očekivati da će se dogoditi na Roland Garrosu, ali i za to postoji objašnjenje.
Rasterećen na turniru
Još smo prije više od dvije godine pisali da ga ne treba olako otpisivati, pokušali smo objasniti i zašto je nakon dugo vremena ispao iz vrha, a prije godinu i tri mjeseca pisali smo kako je zapeo u živom blatu zvanom manjak samopouzdanja. On sam je više puta isticao da se ne osjeća kao da je rekao svoju zadnju riječ, pa i otvoreno je govorio da želi osvojiti još jedan Grand Slam, a uoči ovogodišnjeg Australian Opena i sami smo ga najavili kao potencijalno iznenađenje. Čila je to donekle opravdao, jer je u trećem kolu odigrao fantastičan meč upravo protiv Rubljova, u istom je tonu nastavio u prvom setu protiv Felixa Augera Aliassimea, samo da bi se u nastavku meča polako počeo gasiti, baš kao što mu se to već znalo događati.
Dobro je igrao i na prošlogodišnjem Wimbledonu i lako se ondje moglo dogoditi ono što se danas događa. Čila je ondje u trećem kolu vodio 2-0 u setovima protiv Medvjedeva i igrao je gotovo isto kao što je protiv njega igrao prije nekoliko dana, što je i sam Medo u konačnici priznao. Onda je kod 2-2 u trećem setu na break lopti suparnika promašio jedan lagani forhend te nestao s terena do kraja meča.
Radilo se o tome što bi ga u sljedećem kolu čekao itekako pobjedivi Hubert Hurkacz, potom u četvrtfinalu ozlijeđeni Federer, a u polufinalu Matteo Berretini. Bila je to, dakle, velika prilika i zapravo jedan od njegovih najtežih poraza u karijeri, iako je to u javnosti prošlo ispod radara; ispod radara prolazilo je očito i to da je uoči tog Wimbledona osvojio Stuttgart, a koncem prošle godine St. Petersburg, došavši do svoje 20. titule u karijeri. Nastup na Davis Cupu pak ocijenjen je lošim jer je valjda trebao dobiti i Jannika Sinnera i Medvjedeva i Novaka Đokovića… Čila se u međuvremenu vratio u top 30, omogućio si je status nositelja u ždrijebu i vrebao je svoju priliku.
Dočekao ju je onda kad joj se zapravo najmanje nadao.
Dajući izjavu poslije tog teškog poraza od Medvjedeva u Wimbledonu, u kojoj, teško je ne primijetiti, nije bilo ni trunke samokritike, usputno je spomenuo da su na lošu igru u zadnja tri seta vjerojatno utjecala njegova vlastita visoka očekivanja. Upravo tih očekivanja uoči Roland Garrosa gotovo da i nije bilo; jest, da, Čila se osjećao dobro, ali RG nije visoko na listi prioriteta i na turnir je došao sasvim rasterećeno. Potom ga je objektivno gledano pomazio i ždrijeb, a postoje onda i još neke druge stvari, usko vezane samo za njega.
Razriješen misterij
“Osjećam se kao da sam na početku svoje karijere”, izjavio je u zafrkanciji nakon ovog zadnjeg meča s Medom, samo da bi ga novinar zamolio da mu stvarno kaže kako se osjeća. “Iskreno, osjećam se dobro”, odgovorio je pa nastavio: “Na kraju prošle godine čak sam razgovarao sa svojim doktorom koji mi je rekao da imam tijelo 25-godišnjaka, pa sam mu rekao da ne govori ništa mojoj ženi. To da bih mogao igrati još 10 godina”, opet je okrenuo na zafrkanciju, pa stao isticati koliko je posvećen i da bi mogao trajati još tri-četiri godine.
Tako je Čilić sam razriješio posljednji misterij, onaj da je možebitno prošao svoj fizički vrhunac, pa da i zbog toga više ne može parirati onima iz vrha. Naravno, teško je očekivati da će se vratiti u top 5, ali ranking tako ionako više nije prioritet. Prioritet je uhvatiti formu za najveće turnire na kojima prekaljeni mačor Čila — treba reći, u ovakvoj konkurenciji — ima pravo vjerovati da može pobijediti gotovo svakoga. Pogotovo onda kad je u zoni.
I upravo zato što je on sam vjerovao, doveo se u situaciju da ga od još jednog Grand Slam naslova dijele svega dva meča.
