Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Derbi koji to više nije

Nema velike razlike u resursima između Cityja i Uniteda. Razlika u kvaliteti igre je ogromna

Zadnja izmjena: 12. studenoga 2018. Profimedia

U trenutku kad se José Mourinho okrenuo prema klupi vidjeti koga može staviti u igru, i njemu je valjda postalo jasno da to nije mjesto na kojem može naći opravdanje za katastrofalno stanje na terenu. Alexis Sánchez, Juan Mata i Romelu Lukaku, trojica igrača koja je podigao s klupe, zajedno imaju plaću koja prelazi iznos od milijun funti tjedno, valjda kao dokaz da nema neke drastične razlike u resursima između Cityja i Uniteda.

Razlika u igri je ogromna. Do prvog gola, koji je David Silva zabio u 12. minuti, Manchester United je napravio tek pet uspješnih dodavanja. Pet za 12 minuta, valjda kao dokaz da City nije slučajno prvi s gol razlikom 36:5 i da United nije slučajno osmi s gol razlikom 20:21.

Doduše, nogomet je često ciničan. Nevjerojatan je manjak ikakve percepcije situacije kod Nemanje Matića koji sa svoja 194 centimetra visine uopće ne reagira na loptu koju İlkay Gündoğan potpuno neometan s pet metara gura u mrežu. Tako bizarna situacija automatski oslobađa trenera odgovornosti, stavljajući igračke pogreške u prvi plan. Pa ipak, koliko god Matićev kiks bio neshvatljiv, treći Cityjev gol ne dolazi isključivo iz njegova pomračenja uma. Gündoğanovu su udarcu prethodila čak 44 neprekinuta dodavanja Manchester Cityja, nešto više od dvije i pol minute kontinuiranog posjeda u kojem United ni u jednom trenutku nije došao blizu oduzimanja lopte. Bez iti jedne zamke, bez iti jedne situacije u kojoj bi natjerali City da se izvlači iz problema — a to ide Mourinhu na dušu.

Ovakva utakmica za City je postala rutina; igrači ne moraju odigrati ništa posebno kako bi imali suparnika kao što je United pod potpunom kontrolom

Uzmite tu akciju ili prvih 12 minuta utakmice i dobit ćete još jedan u nizu dokaza da je presing  osnova modernog nogometa, a najveći Mourinhov problem je to što nije pratio tu promjenu paradigme. United je previše pasivan za eru u kojoj igra, a ovaj se put — za razliku od preokreta protiv Chelseaja ili Juventusa u kojima se pokazalo da momčad ima kvalitetu da se nametne kad napokon počne igrati nogomet — nije mogao aktivirati. Jednostavno, City ima sustav igre koji nudi previše kontrole.

U suštini, City nije odigrao utakmicu za pamćenje ili nešto što konkurira za utakmicu sezone. Bio je neusporedivo bolji suparnik, ali Pep Guardiola nije ponudio nešto nadprosječno ili izvan okvira onoga što se uzima kao Cityjev standard u ovoj sezoni. Ključno je bilo kontrolirati posjed lopte, a samim time i utakmicu.

United ne može i ne stiže

Ključni preduvjet da bi se kontroliralo posjed i usmjerilo akciju u željenu zonu realizacije je imati spremna rješenja u prvoj fazi distribucije. Da bi se do toga došlo, potrebno je okupirati prave zone na terenu, imati strpljenje, metodičnost u pripremi i dobru geometriju među igračima, a to je kod Cityja dovedeno na razinu automatizma kroz poštovanje osnovnih principa koji čine Juego de Posición .

Mourinhova strategija je bila držati krila usko kako bi blokirao dodavanja u sredinu terena, a Guardiola je imao spremno rješenje. John Stones ulazi u centralnu zonu i koristi dijagonalnu rotaciju Davida Silve i Raheema Sterlinga. Sve zone ostaju ispravno okupirane, Sterling ulazi u centralu, Silva okupira halfspace, a Benjamin Mendy je u širokoj zoni; svi imaju savršene položaje tijela i to onda otvara opcije u igri i pruža nepredvidljivost. Stones do trokuta koji se priprema na lijevoj strani napada može doći preko Sterlinga ili preko Mendyja, a ako Cityjevi igrači ne uspiju razigrati kroz trokut, otvara se prostor za Sterlingovo odložno dodavanje na Fernandinha i ciljanu zonu u međulinijskom prostoru između usko postavljene napadačke trojke i Unitedova veznog reda.

Dakle, zbog poštovanja principa pozicijske igre, City dolazi u situaciju da stoper ima spremna dva koridora za prvu distribuciju i da nakon toga ima dva načina da materijalizira višak i dođe u zonu realizacije, a cijelo vrijeme ima potpuni defenzivni balans sa zadnjom linijom koja drži kompaktnost. A kad suparnik ima toliko opcija, United ne može stići zatvoriti sve jer se oslanja samo na reakciju, ne i na prevenciju kroz presing.

Međutim, Mourinho je i dalje u pravu sa svojim aksiomom – opasno je imati loptu jer je mogućnost pogreške puno veća nego kad je nemaš. Da bi se te greške izbjegle, potreban je sustav igre i automatizmi koji moraju biti na visokoj razini. Kada toga nema, događaju se situacije poput onih koje je City iskoristio.

Svi igrači kojima David de Gea može dodati loptu su okrenuti od njega. Jedini igrač koji se nudi je Ander Herrera, leđima okrenut prema suparničkom golu i s dvojicom igrača koja ga mogu pritisnuti. To se i događa, City uzima loptu, gura Sergiju Agüeru u ogromni međulinijski prostor i završava akciju s četvoricom igrača u kaznenom prostoru, od čega su dvojica na drugoj stativi potpuno nečuvana.

Rutina za City

Nije riječ samo o tome da je City ishitreno prejako dodavanje ili loše primanje pretvorio u kontru i gol. United ima očajnu geometriju, ali su i sami položaji igrača kriminalni. Praktički svi su pozicionirani u pravom kutu, što smo pokušali dočarati ovim linijama. A to je problem, jer je onemogućen protok lopte između njih, kutovi dodavanja i otvaranja prema lopti su preoštri i neusporedivo ih se lakše stavlja pod presing nego kad su otvoreni polubočno. S dva prava kuta nemoguće je zatvoriti trokut, a ovako se Unitedovi igrači sami isključuju iz igre i eliminiraju kao opcije za dodavanje.

Nešto što je u posjedu za City rutina — što kroz pozicioniranje u zone, što kroz ispravan položaj tijela prema lopti i prema suigraču — za United je ozbiljan problem. I upravo je tu poanta. Ovakva utakmica za City je postala rutina; igrači ne moraju odigrati ništa posebno kako bi imali suparnika kao što je United pod potpunom kontrolom. Za dvojicu trenera koja su u isto vrijeme preuzela klub, razlika je ogromna i to je ova utakmica jasno pokazala.

Priča s financijskim dopingom je puno veći problem nego ljudi percipiraju, najbogatiji klubovi i dužnosnici UEFA-e su izigrali nogomet i to je ozbiljna priča. Međutim, razlika između Uniteda i Cityja nije nastala na tim temeljima. Uostalom, Mourinho je na 10 igrača potrošio 420 milijuna funti i s klupe može uvesti milijun funti tjedne plaće kad mu zatreba. Resursi ove dvije momčadi su slični, ali razlika u igri je ogromna.

A tu razliku i priču o potpunoj kontroli ništa ne priča bolje od pet dodavanja u 12 minuta i 44 uzastopna dodavanja prije trećeg gola.

Ne propusti top članke