Koliko god je Paris Saint-Germain zasluženo prošao Atalantu dominirajući završnicom utakmice i koliko god je pokazao da želi pobjedu — kako je to rekao Eric Maxim Choupo-Moting — kao prava momčad, toliko je u toj utakmici i dalje pokazao vrlo malo momčadske igre. Svi PSG-ovi pokušaji su bili bazirani na Neymaru, svaka lopta je tražila isključivo njega i momčad Thomasa Tuchela je odigrala svoj heroball u kojem je živjela i umirala od individualne dominacije jednog igrača, bez nekih posebnih momčadskih akcija.
Imati Neymara nije malo. Neymar je fantastičan igrač, a njegova utakmica protiv Atalante je bila jedna od individualno najdominantnijih predstava u Ligi prvaka zadnjih nekoliko godina. Išlo mu je na ruku to što Atalanta igra fazu obrane koristeći princip čovjek-na-čovjeka i to što se fizički ispuhala nakon agresivnog početka, pa išlo mu je donekle na ruku i to što je Tuchel na travnjak poslao radnu momčad i dosta obrambenih igrača koja je izgledala kao Neymar i 10 konobara, ali njegova statistika je bila nevjerojatna. Prema Optinim podacima, imao je 15 uspješnih driblinga iz 20 pokušaja. Našao se u 32 duela i 24 puta je izašao kao pobjednik, devet puta je fauliran, a imao je pet ključnih dodavanja.
Ukratko, Neymar je sam nosio igru PSG-a igrajući heroball, a onda je ušao Kylian Mbappé i Atalanta se susrela s previše individualne kvalitete kako bi se uspješno branila bilo kakvim konceptom, pa čak i povlačenjem na svoju polovicu i zonskom obranom kojoj se Gian Piero Gasperini okrenuo zadnjih desetak minuta.
Protiv RB Leipziga su za PSG od prve minute krenuli Mbappé i Ángel Di María, dodajući još jednu cijelu veću razinu individualne kvalitete. Međutim, dogodilo se nešto drugačije u odnosu na utakmicu s Atalantom — PSG je odigrao momčadski. Nije pokušavao dobiti utakmicu kroz individualne pokušaje i čisti talent, pomalo na silu, jer ima dovoljno kvalitete kako bi lomio suparnike oslanjajući se na bljeskove talenta bez pravog kontinuiteta igre, nego je ugušio RB Leipzig kolektivnom igrom.
S ovom razinom organizacije i posvećenosti protiv PSG-a se jednostavno nije moglo
Istraživanja su pokazala da su ljudi — a koliko god vrhunski nogometaši živjeli na nekom drugom planetu, oni su i dalje ljudi koje pokreću isti porivi i slični motivi kao i sve nas ostale — na sportskim natjecanjima u suštini jače motivirani da ne izgube i da ne dožive poniženje po kojem su najlošiji, nego da budu najbolji i dobiju nagradu pobjede. Brian Cain s Yalea u svom je istraživanju je promatrao ponašanje ljudi na veslačkom trenažeru i došao je do zaključka da su ljudi spremniji ići do samih granica i napraviti nekoliko zaveslaja više ako im ponudite scenarij da im toliko i toliko nedostaje da uhvate predzadnjeg, nego da im nedostaje da uhvate prvog.
Taj poriv za samoočuvanjem je primalni instinkt u nama. U ljudskoj je naravi ugrađen nekakav kod da uvijek primarno pokušava izbjeći zlo prije nego pronaći dobro, jer najbitnije je preživjeti.
Izvan dosega presinga
PSG je ta poniženja doživio. Nije bio zadnji, ali je u nekoliko zadnjih godina doživio nekoliko ispadanja u kojima je dojam bio iznimno loš i u kojima su igrači osjetili što znači biti zgažen. Lako je moguće da su utakmice protiv Dortmunda, u kojoj su Parižani pokazali da im je stalo, pa onda protiv Atalante, u kojoj su pokazali da će se boriti do zadnjeg trenutka, manifestacija odluke da to ne žele ponovo proživljavati, a ta odluka se na terenu manifestirala kroz koheziju momčadi i mentalnu čvrstoću. Kolokvijalno, to je onaj karakter koji PSG zaista nije imao. A protiv RB Leipziga su taj element momčadskog duha nadogradili i momčadskim reakcijama na terenu.
Formacijski, Tuchel je izveo momčad u sustavu 4-3-3 s Leandrom Paredesom u veznom redu kao kreativnijim nego što je to Idrissa Gueye, s ciljem da dobije bolji protok lopte i preciznije okretanje strane dugom loptom, u čemu je Paredes odličan. U suštini, tih 4-3-3 je bilo 4-4-2 s rombom u sredini na čijem vrhu je bio Neymar.
Neymar je na taj način bio efikasnije uključen u izgradnju napada, mogao se spustiti po loptu i kombinirati kroz sredinu, ali i okrenuti se i napasti Leipzigovu obranu driblingom. Mbappé je bio pozicioniran kao devetka, često se (kao na ovom primjeru) izvlačio na stranu kako bi imao bolju situaciju za dribling, ali on je generalno imao zadatak svojim prisustvom vezati Leipzigove centralne braniče da ne mogu iskakati u međuprostor. S druge strane, Di María je stajao široko uz aut liniju kako bi tu zadnju liniju razvukao po horizontali i onemogućio da ostane kompaktna, što je bilo posebno važno jer je desnog beka igrao Thilo Kehrer koji, za razliku od Juana Bernata na lijevoj strani, nije dolazio visoko na suparničku polovicu.
U Tuchelovoj postavci treba naglasiti još jednu ideju.
Paredes je u rombu ostajao nisko, a Ander Herrera se podizao relativno visoko. Prvi aspekt te ideje je bio omogućiti Paredesu što više vremena na lopti kako bi organizirao napad. Tako nisko, izvan dosega presinga Leipzigovih veznih igrača, mogao je mirno primiti loptu od stopera i odlučiti hoće li gađati Di Maríju dijagonalom ili će graditi napad kroz sredinu, a u fazi obrane je ostajao nisko kako bi mogao pokriti prostor koji je iza svojih leđa ostavljao Bernat, koji je bio važan za davanje širine na lijevoj strani napada i razvlačenje obrane. Drugi aspekt je podizanje Herrere kako bi bio što bliže idealnoj poziciji da kontrolira druge lopte koje je PSG gubio visoko i da napravi pritisak na suparničku zadnju liniju.
Daleko iznad
To je bilo iznimno važno jer, koliko god je PSG bolje organizirao napade i igrao tečnije nego protiv Atalante, glavno obilježje momčadske igre bio je kolektivni pritisak na Leipzigovu zadnju i veznu liniju, koje u prvom poluvremenu nisu mogle iznijeti loptu na suparničku polovicu.
Di María pritišće stopera, Neymar blokira Kevina Kampla i onemogućuje ga da primi loptu, a stoper pokušava odigrati loptu na beka, jedinu opciju koja se čini otvorenom. Međutim, ta situacija je okidač za Herreru koji agresivno iskače u pritisak i zatvara zamku napadanjem Angeliña. S druge strane, treba istaknuti i Bernata koji je ostao visoko i koji je, kad je Leipzig krenuo na suprotnu stranu od njegove gdje bi on radio isto što ovdje radi Herrera, krenuo zatvarati Marcela Sabitzera u sredini terena.
S ovom razinom organizacije i posvećenosti — jer Neymar je čitavu utakmicu maksimalno disciplinirano zatvarao Kampla, koji je u 64 minute na terenu imao samo 30 dodavanja i 39 dodira s loptom, za razliku od utakmice s Atlético Madridom u kojoj je imao 74 dodavanja (95 posto uspješnosti) i 88 dodira, uz dva driblinga — protiv PSG-a se jednostavno nije moglo.
Julian Nagelsmann je pokušao s četvoricom u zadnjoj liniji, pokušao je graditi napade dijagonalnom rotacijom desetke i centralnog veznog, a kasnije je pokušao i s dvojicom napadača, ali PSG je zbilja izgledao dominantno i u svakom trenutku je kontrolirao utakmicu. Čak i da je primio gol na 2:0, izgledao je kao momčad koju to neće poremetiti, a PSG je dosad rijetko kad odavao taj dojam zbog kaotičnosti koju je ostavljao na terenu.
Opaska da bi iz Atalantine i Leipzigove momčadi u PSG-u bilo mjesta samo za Dayota Upamecana itekako stoji. Kvragu, cijeli Leipzig je imao pet driblinga, a Neymar je sam imao četiri. PSG je naprosto individualnom kvalitetom daleko iznad momčadi preko koje se plasirao u finale Lige prvaka.
Međutim, to ne umanjuje ovaj uspjeh jer i tako kvalitetan PSG je često izgledao prazno, neinspirirano i razlomljeno u komadiće vlastitog ega. Taj skup pojedinaca je ovaj put odigrao kao momčad koja zna što želi. Bili su organizirani, imali su jasna rješenja kako graditi napade i točno su znali na koje okidače reagiraju u obrani i što je čiji zadatak u presingu, a onda je do izražaja došlo to koliko zapravo imaju individualne kvalitete i bilo ih je nemoguće zaustaviti. Jer na kraju krajeva, Leipzig nije odigrao loše. PSG je taj koji je odigrao odlično i pokazao koliko može biti dobar kad postane suma koja je veća od tek pukog zbroja svih dijelova u mehanizmu.
