Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Hrvatima trebaju porazi

… da bi nešto naučili i poradili na sebi. Takvi smo ljudi

Zadnja izmjena: 20. studenoga 2018. Matt Bradshaw

Andy Gray, škotski napadač koji je vodio Everton do zadnjeg naslova prvaka i dugogodišnji TV analitičar, nanjušio je naivce i priliku za laku zaradu. Kad je Jürgen Klopp u Liverpool doveo Thomasa Grønnemarka da bude trener za ubacivanje lopte iz auta, Gray se ironično ponudio da on može biti trener za početne udarce jer naprosto nije shvaćao da ozbiljan klub može uzeti nekoga da dobro plaćene profesionalce uči bacati aute i još se time hvaliti okolo.

Za razliku od njega, Klopp je shvaćao. Tim više što je, prema Optinim podacima, Liverpool prošle sezone imao tek tri udarca prema golu nakon ubacivanja auta i, premda to nije stvaralo rezultatske probleme, nema razloga da se ne popravi.

Grønnemark je bio danski atletičar, četverostruki prvak Danske i vlasnik 12 medalja u sprinterskim disciplinama, a kasnije dio boba četverosjeda. Međutim, ono što je privuklo Kloppa bila je činjenica da je Grønnemark  upisan u Guinnessovu knjigu rekorda s autom bačenim 51,33 m u daljinu i da je taj bizarni dio svoje fascinacije pretvorio u opsesiju koja se pretvorila u prilično metodičan posao koji se zasniva na znanosti.

Možda i najgora stvar za Hrvatsku je kad ostvari rezultat, jer onda taj rezultat pokrije sve i ne radi se ništa da bi se ispravilo probleme

“Kao nogometni trener znaš mnogo stvari. Igrao sam profesionalno, trener sam oko 18 godina, ali to ne znači da sam specijalist za trening vratara. I očito nisam specijalist za ubačaje rukom“, objasnio je Klopp novi dodatak svom stožeru. “Kad sam čuo za Thomasa, želio sam ga ga upoznati, a nakon što sam sjeo s njim, bio sam 100 posto siguran da ga želim zaposliti. Jednostavno, nikad ne možeš imati dovoljno specijalista oko sebe. Ja uvijek moram biti čovjek koji će donijeti odluku o tome kako ćemo koristiti znanja tih ljudi, ali nikad ne možeš imati dovoljno specijalista sa specifičnim znanjima koja ti nemaš. Imamo trenere za vratare, fitness trenere, medicinsku i nutricionističku službu, a sad imamo i trenera za bacanje auta.“

I nije Kloppov čarobnjak za aute jedini trener takve neobične vrste. Sir Alex Ferguson je imao trenera za spavanje, NBA igrači hodočaste u institut P3, a — iako je Rory Delap svoje dječačke dane na zaletištu za bacanje koplja pretvorio u bacanje auta u hladnim kišnim večerima u Stokeu — Grønnemarku je možda najsličniji Gianni Vio, ludi bankar koji je svoju opsesiju shematikom pretvorio u to da je postao guru za prekide i jamac za desetak golova po sezoni.

Standardne hrvatske situacije

I upravo to je suština nogometne taktike — pronaći dodatnu vrijednost na sasvim običnom mjestu.

U utakmici imate između 40 i 70 auta, ovisno o kvaliteti posjeda i tempu utakmice, i sasvim je jasno da svaki nećete lansirati prema suparničkom golu, pogotovo ne ako ste momčad poput Liverpoola koja ima prednost superiornog individualnog talenta u većini utakmica. Zato Grønnemark ima tri vrste auta koje podučava. Prva vrsta je dugo bacanje, poput onoga kojim je Joe Gomez namjestio gol. Druga vrsta je brzo bacanje s niskim odskokom lopte, idealno za započinjanje kontranapada, a treća vrsta su auti koje on naziva “pametnima”, oni čiji je cilj zadržati pritisak po izgubljenoj lopti i koji se nerijetko namjerno bacaju krivo.

“Fokusiram se na sve što možete zamisliti”, objasnio je Grønnemark. “Postoji 25 do 30 različitih tehničkih aspekata svake vrste auta. Tehnika bacanja je tek jedan dio priče, postoji dio kako primiti određenu loptu, kako se pozicionirati, kako trčati i kako stvoriti prostor.”

To je ono što je Klopp shvatio kad je razgovarao s Grønnemarkom. Ne radi se o tome da je Andreas Poulsen, koji je potpisao za Borussiju Mönchengladbach iz Midtjyllanda gdje ga je trenirao Grønnemark, podigao domet svog ubacivanja s 25 na 37,9 metara. Radi se o tome što je ekipa dobila rješenja za igru na koja se može osloniti.

Ono što se u kolokvijalnom govoru naziva prekidima, teorija nogometne taktike naziva standardnim situacijama. U otvorenoj igri ima toliko mogućih varijacija na spektru prostor-vrijeme-igrač-lopta-dinamika da je gotovo nemoguće pronaći situaciju koja je identična onoj koja se već dogodila. Međutim, svaki korner je isti. Svaki korner postaje apsolutno standardizirana situacija u kojoj unaprijed precizno znaš gdje je lopta i u kojoj je eliminiran faktor vremena, tako da možeš planirati situaciju u maksimalno kontroliranim uvjetima za jednu nogometnu utakmicu.

Kod Hrvatske je kod takvih stvari standardno samo to da konstantno primamo golove iz takvih situacija. U čak 10 od zadnjih 11 utakmica hrvatska je reprezentacija primila gol iz prekida. Ta 11. je bila utakmica bez golova na praznoj Rujevici u kojoj su sve najozbiljnije situacije koje je Engleska imala (uključujući i pogođeni okvir gola) došle nakon prekida. A to je onda ogromni problem.

Slučajevi Rebića i Jedvaja

Poraz od Engleske nije zvono za uzbunu, niti je to ispadanje iz elitne skupine Lige nacija. Događa se i ne treba tražiti neku dramu ondje gdje je nema. Uostalom, puno više je karaktera Hrvatska pokazala na Wembleyju nakon vodstva nego na Maksimiru. Ondje, ako ćemo realno gledati, nije bilo niti nekog izbora i morali smo napadati jer remi nije značio ništa, a vodstva nismo zadržavali dugo. Na Wembleyju je Hrvatska usprkos vodstvu i pozitivnom rezultatu nastavila igrati i pritiskati, pokazavši pobjednički gard. Hrvatska je i dalje opaka i prilično zajebana reprezentacija jer ima dobar presing i odličnu tranziciju.

Međutim, ono što jest problem i što treba zvoniti na uzbunu je ponavljanje jednih te istih grešaka. Hrvatska opet prima gol iz prekida, opet ima problema s iznošenjem lopte, automatizmima u postavljenom napadu i distribucijom lopte do zadnje trećine. Hrvatska opet ima problem s pogrešnim rješenjima u fazi realizacije, sebičnostima i zbunjozama.

Zašto? Jer smo jednostavno takvi. Možda i najgora stvar za Hrvatsku je kad ostvari rezultat, jer onda taj rezultat pokrije sve i ne radi se ništa da bi se ispravilo probleme.

Ante Rebić je protiv Argentine na Svjetskom prvenstvu sastavio onaj volej i pogodio golčinu, ali je to u suštini bila loša odluka s obzirom na to koliko je vremena imao na raspolaganju te da je mogao plasirati loptu u gol i tako si povećati šansu za uspjehom — jer onakav volej češće završi na tribini nego u mreži. Nakon što je Jordan Pickford napravio pogrešku, Rebić se našao u situaciji u kojoj  je u suštini imao prazan gol, ali umjesto da je plasirao loptu, opet ju je raspalio i ona je ovaj put završila na tribini. Ponekad je lošim postupkom moguće doći do ispravnog rješenja, ali problemi na duže staze ipak isplivaju.

Tin Jedvaj je protiv Španjolske plivao u obrani, imao je tri dobivena duela i sedam izgubljenih što je za obrambenog igrača prilično loše, ali zabio je dva gola i odjednom je apostrofiran kao dugoročno rješenje za bočnu poziciju čak i od uglednih prvoligaških trenera. Protiv Engleske je bio bolji u duelima, ali manjak rezultata je razotkrio sve one mane u postavljanjima u igri. Ista situacija kao kod drugog gola, gdje je on prvi u zonskoj obrani i mora čistiti ubacivanje, događala se i protiv Španjolaca, ali nije bila kažnjena, pokrile su je zabijeni golovi.

Talent i obveza

Isto tako, rezultat je pokrivao sve probleme koje Hrvatska ima s branjenjem prekida. Zlatko Dalić je posložio prilični broj stvari, ali očiti problem je i dalje ostao. Isto kao i kod Rebića i Jedvaja, morao je isplivati vani, i sad kad smo izgubili svi vide gdje su pogreške i stvarno ih ne treba crtati. Problem je u tome što su te pogreške postojale i prije, samo ih nitko nije želio vidjeti. No, opet isto kao kod Rebića i Jedvaja, može se popraviti ako se počne raditi na njemu. I zato poneki poraz dobro dođe, čisto da otvori oči i pokaže putokaz za ispravljanje pogrešaka.

Šteta za ispadanje iz elitne skupine i novu seriju jakih suparnika, ali kad smo takva kultura — imamo bogomdani talent, ali nikad ne prihvaćamo obavezu da taj talent planski njegujemo i sistemski ispravljamo greške. Kod nas Grønnemark ili Vio nemaju šanse jer mi ne tražimo dodatnu vrijednost na običnim mjestima, kod nas neki Klopp ne traži razlog zašto je šutnuo samo tri puta nakon auta jer je došao u finale Lige prvaka. A kad smo takvi — akutni, a ne kronični — onda su porazi pedagoška nužnost i jedini način kako bismo sutra bili bolji.

I možete se koncentrirati na to da je Gomez prestupio kod bacanja auta. Apsolutno ste u pravu, nepravilno je izveo ubačaj. Ali isto tako, apsolutno ste promašili poantu.

Ne propusti top članke