Jedna od najboljih scena u povijesti nogometa je ona kad Johan Cruijff daje izjavu u kameru okrenut leđima terenu i uopće ne vidi što se događa na treningu, ali svejedno zna da je netko loše udario loptu. Ne treba gledati niti mu treba potvrda ovih koji su mogli vidjeti kako lopta leti preko gola; dovoljno mu je da čuje jer po zvuku može odrediti koji je udarac dobar, a koji je loš.
Genijalnost Cruijffova komentara je u jasnoći. Nešto može biti napravljeno dobro ili loše i to je to, nema kompliciranja. Cruijff se mogao praviti kako ništa nije čuo i nastaviti s davanjem izjave, ali taj udarac bi i dalje ostao loš i onaj tko ga je izveo sigurno ga ne bi popravio za drugi put.
U tom kontekstu, Zlatko Dalić je ispunio cilj i odveo je Hrvatsku na Euro.
Kvalifikacije su bile puno teže nego što se objektivno očekivalo. Bilo je puno oscilacija i neočekivanih prosipanja bodova, bilo je puno više stresa nego ga je trebalo biti i previše puta je Hrvatska sama sebi bila veći problem od suparnika koji se našao s druge strane. Međutim, cilj je ispunjen. Još važnija je činjenica kako se — uz samo ispunjenje cilja, jer plasman je očekivan, to je jednostavno imperativ postavljen pred ovu generaciju — odradio jako dobar posao u određenim segmentima.
Kvalifikacije su na neki način nevažne. Dalić je taj posao obavio, ali pravi uspjesi i neuspjesi nisu u rezultatu nego u odgovorima koje je našao
Bruno Petković je najbolji primjer onoga što je zapravo uspjeh. Je li prilika koju je dobio i iskoristio došla igrom slučaja zbog opraštanja Marija Mandžukića i ozljede Andreja Kramarića sada stvarno nije bitno — bitna je činjenica da je Dalić dobio napadača koji se svojim stilom igre nadopunjava s ostatkom ekipe, a to nije bilo pravilo zadnjih godina.
Mandžukić i Kramarić su igračke klase i Petković tek treba iskoračiti na njihovu razinu u međunarodnim okvirima, ali oni svojim igračkim karakteristikama često nisu bili idealan nastavak na veznu liniju reprezentacije. Mandžukić je napadač energije, presinga i duela koji voli ubačaje sa strane, a Kramarić je igrač slobode, kreacije, kretanja i realizacije, dok Luki Modriću najviše odgovara ispred sebe imati nekoga tko može odigrati leđima prema golu i razigrati dubinu. Petković je upravo to – igračkim profilom je potpuno komplementaran potrebama vezne linije.
Savršeno komplementarni
Petković je to najbolje pokazao u Trnavi. Imao je 16/18 dobivenih duela u utakmici i šest driblinga, ali to nisu realne brojke i glupo je očekivati da to ponavlja u kontinuitetu. Uostalom, protiv istog suparnika na Rujevici je imao 5/13 duela i jedan dribling, protiv Walesa vani 2/8 duela i nula driblinga, a protiv Azerbajdžana samo tri dobivena duela od 14 pokušanih, 0/3 ključnih dodavanja i 0/2 driblinga. Međutim, ono što ponavlja u kontinuitetu je kaos koji stvara spuštanjem u međuprostor i dimenzija više koju donosi igrom leđima i koja Modriću omogućava okomitost umjesto odlazaka u širinu koji zbog manjka rješenja često prelaze u jalovost.
Drugi dobro odrađeni posao je Nikola Vlašić. On, doduše, još nije ušao u prvi sastav jer utakmica s Mađarima na Poljudu je jasno pokazala kako Ivan Rakitić još uvijek ima prednost u Dalićevim planovima i kako je hijerarhija jako čvrsta. Međutim, Vlašić je dobio svoju priliku i dokazao je da Hrvatska ima učinkovitu desetku koja može igrati između linija i lomiti utakmice, te kako više nije potrebno krpati tu poziciju s Modrićem, Rakitićem ili Mateom Kovačićem koji su igrači za druge pozicije i druge uloge.
S Petkovićem i Vlašićem Hrvatska ima raznolikost, Dalić je dobio dva međulinijska igrača koja su obogatila napadačke opcije i savršeno su komplementarni ostatku momčadi, najviše Modriću i Marcelu Brozoviću kojima otvaraju opcije za progresivna dodavanja te Ivanu Perišiću kojem omogućuju da ulazi iza leđa stoperima i da zauzima ulogu drugog napadača, što je u suštini najbolji dio njegove igre. I to je značajan uspjeh.
Međutim, postoji lošiji dio priče i ako se pravimo da ga ne vidimo ne znači da će nestati.
“Rekao sam nakon Svjetskog prvenstva da nam treba nekoliko mladih kako bi donijeli novu energiju i snagu“, izjavio je Dalić za Sportske novosti. “Ali oni ne mogu biti nositelji, to moraju ostati igrači koji su prošli Rusiju.“
Ta rečenica je sažela sve probleme. Donekle je razumljivo da se Dalić u Splitu odluči za Rakitića i ostavi Vlašića na klupi. Hijerarhija je bitna stvar za svakog trenera i kad imaš igrača s preko 100 nastupa koji je u reprezentaciji već 12 godina, sasvim je razumljivo da ga je teško ostaviti na klupi.
Nedefinirane opcije
Isto tako, Lovre Kalinić je vratar koji se dokazao u HNL-u gdje je bio jednako dominantan kao što je Dominik Livaković sada, dokazao se u Belgiji i sada je izvan forme iz sasvim objektivnih i mjerljivih razloga. Ako promijeni sredinu i ponovo uđe u ritam u koji je navikao, za očekivati je da se vrati na razinu na kojoj je bio jer sigurno u pola godine nije zaboravio braniti. U tom kontekstu je sasvim razumljivo od Dalića da mu pruži priliku u prijateljskim utakmicama da barem malo vrati samopouzdanje. To je, na kraju krajeva, pokazatelj kako Dalić gradi stil u kojem mu igrači mogu vjerovati i stvara grupnu koheziju.
Samo, to je dobro dok sve ide po planu. S obzirom na to da je i Simon Sluga izvan forme, u slučaju ikakve Livakovićeve ozljede, Hrvatska je u ozbiljnom problemu i nema neke sigurnosne mreže na koju se Dalić može osloniti. A onda robovanje Rusiji i plaćanje starih zasluga postaje jako skupo.
Istina je da Dalić nema 300 igrača na izboru. Jezgra reprezentacije je 15-ak igrača i to su dobrim dijelom ljudi koji su se dokazali u Rusiji i koji su nastavili nositi teret u kvalifikacijama. Međutim, Dalić je u kvalifikacijama propustio priliku testirati opcije i definirati određene pozicije. Rezultat je patio, izgubili smo od Mađara, remizirali smo s Azerbajdžanom i Walesom, ali najveći neuspjeh je u tome što nismo dobili rješenja.
U suštini još ne znamo može li Karlo Bartolec biti rješenje na desnom beku ili ne može jer ga nismo dovoljno testirali. Odigrao je dobro u Trnavi, u Azerbajdžanu je bio kolateralna žrtva činjenice da su svi igrali loše i to je to. Nismo vidjeli koliko može Josip Juranović, ali smo zato vidjeli da Tin Jedvaj ipak nije bek i da to ne može odraditi bekovske zadatke u napadu koliko god dobio prilika dokazati suprotno.
Isto tako, Ante Rebić je odigrao većinu minuta i nismo zapravo vidjeli niti što nam može dati Josip Brekalo protiv duboko postavljenog suparnika ili kako se u reprezentaciji snalazi Mislav Oršić i može li se njemu naći uloga u kojoj će iskoristiti svoje specifične vještine. Dakle, koliko god su se nametnuli odgovori na poziciji napadača i desetke, toliko su ostali upitnici na pozicijama desnog braniča i desnog krila, pa i lijevog bočnog s obzirom na to da bi umjesto Darija Melnjaka bilo pametnije uvoditi u reprezentaciju Domagoja Bradarića ili Bornu Sosu, jer je prirodno očekivati da jako brzo preuzmu mjesto startera.
Kvalifikacije su na neki čudan način nevažne. To nije pošteno prema Daliću, ali apsolutno se očekivalo da će Hrvatska proći grupu i ovo je tek odrađivanje posla, a svi drugi scenariji bi bili katastrofa. Dalić je taj posao obavio i kvalificirao se na Euro, ali pravi uspjesi i neuspjesi nisu u rezultatu nego u odgovorima koje je našao u momčadi kroz kvalifikacije. Tu je bilo i dobrih i loših stvari, ali najveći problem je činjenica da nije ostalo vremena za popravak. Rješenja u suštini već moraju biti spremna.
I bit će dobro dok sve ide po planu, ali pojave li se ozbiljniji problemi, do izražaja će doći činjenica da ove kvalifikacije nismo iskoristili kako bi definirali rezervne opcije na svim pozicijama. Možemo se praviti da ne čujemo kako je udarac iza naših leđa loš, ali on će onda ostati loš i kad mu se okrenemo licem.
