Točno 54 neforsirane pogreške počinio je Novak Đoković u porazu protiv Jannika Sinnera. Pritom je bitno napomenuti da je njih 29 napravio u prva dva seta, u kojima je odigrano ukupno samo 15 gemova, dok je njih 25 počinio u preostala dva. Čak i onda kad je u trećem i četvrtom setu konačno postao nešto kompetitivniji, Đoković je, dakle, radio za sebe nekarakteristično puno neforsiranih pogrešaka; koliko god iritira to što se taj statistički podatak često servira izvan bilo kakvog konteksta, slobodno možemo reći da je ovaj put bio najrelevantniji pokazatelj onoga što se događalo na terenu. Đoković naprosto ne igra takav neuredan tenis, pogotovo ne u završnicama Grand Slamova, i logično je postaviti pitanje: zašto se to dogodilo?
Đoković je u finalu US Opena 2021. protiv Daniila Medvjedeva u tri seta počinio 41 neforsiranu pogrešku, ali odgovor na pitanje zašto se to dogodilo tada je bio jednostavniji ili makar očigledniji. Đoković je cijeli meč bio iznimno nervozan i stisnut — na kraju je praktički doživio emocionalni slom — i posljedica svega toga bile su i te pogreške. Noge ga jednostavno nisu slušale — bilo je tu i ponešto čistog fizičkog umora zbog generalno naporne sezone, pa i samog turnira — kasnio je koju milisekundu na lopticu i nije imao savršen timing kao što inače ima.
Nole je i jučer kasnio na lopticu i to mu je do znanja dao i Goran Ivanišević, koji mu je na početku tie-breaka trećeg seta doviknuo da prestane igrati paralelu ako nije na lopti; još kasnije, jedan od članova njegova tima doviknuo mu je i da kasni na split stepu na reternu, raskoraku koji treba tempirati netom nakon što server uđe u kontakt s lopticom. Sam je Đoković kasnije na press konferenciji rekao da mu je nedostajala brzina reakcije na reternu i to je na kraju rezultiralo time da najbolji reterner svih vremena nije stvorio nijednu jedinu break priliku u meču.
Bez želje da omalovažim Sinnnerovu pobjedu, Nole je odigrao uvjerljivo najgori meč u zadnjih nekoliko godina na Grand Slamu, pa vjerojatno i jedan od najgorih u karijeri u završnicama Grand Slamova. Problem je u tome što je kasnio na lopticu — ali ne zato što je bio ekstremno nervozan i stisnut, već je uzrok problema vjerojatno bio fizičke prirode.
Bez obzira na to kako će završiti finale, ne znam što bi se trebalo dogoditi da Sinner ne postane dugogodišnji Grand Slam contender
Puno se, s razlogom, priča o Đokovićevoj nevjerojatnoj fizičkoj spremi, ali isto se tako već neko vrijeme neke stvari previđaju, vjerojatno naprosto zbog njegovih nesumnjivo fantastičnih rezultata.
Đoković je u finalu US Opena prošle godine imao podulju (fizičku) krizu koju Medvjedev nije znao iskoristiti; na ovom se Australian Openu u meču protiv Taylora Fritza vidno mučio zbog vrućine, a u finalu Cincinnatija protiv Carlosa Alcaraza bio je valjda na rubu toplinskog udara; jest, na kraju je prebrodio krizu i odigrao nestvaran meč od četiri sata, ali to ne pobija činjenicu da je bio na konopcima ne samo zbog Alcaraza, već i zbog vremenskih uvjeta. Đoković nije dobro izgledao ni u meču protiv Alcaraza na Roland Garrosu, ponajprije na kraju drugog i početku trećeg seta, zapravo taman prije nego li je sam Alcaraz izgorio. Općenito je na Roland Garros stigao u ne baš idealnoj formi – prethodno je odigrao i mali broj mečeva na zemlji — ali ponovno konkurencija to nije znala iskoristiti.
Konkurencija jača
Ovaj put se dogodilo i to da je već u prvom kolu morao igrati meč protiv Dina Prižmića koji je bio ekstremno zahtjevan, pogotovo za prvo kolo, te je potrajati četiri sata. Nimalo lagan meč nije bio ni protiv Alexeija Popyrina u drugom kolu (preko tri sata, s tim da je Australac imao i četiri set lopte za vodstvo od 2-1), pa se nakon dva nešto lakša meča dogodio i taj protiv Fritza.
U nekoj internoj analizi koja će se raditi u Đokovićevu timu vjerojatno će se pričati i o tome je li prije Australian Opena trebao igrati United Cup (na kojem je na kraju imao problema s ručnim zglobom), pogotovo s obzirom na to da mu je kraj prošle sezone bio iznimno naporan (završni Masters i Davis Cup), pa i na to da u ovoj u kalendaru planira imati i Olimpijske igre. Na kraju krajeva, možemo pričati i o tome da će Đoković za nekoliko mjeseci ući u 38. godinu, pa i da je, unatoč tome što je servis i forhend doveo gotovo do savršenstva, i dalje podosta ovisan o svom kretanju. Milisekunde su u tom kontekstu jako bitne, a pogotovo su bitne u mečevima protiv Alcaraza i Sinnera.
Tu dolazimo i do toga da se konačno čini kako konkurencija u vrhu postaje sve jača.
U cijeloj priči zapravo je novi faktor upravo Sinner, koji je jučer odigrao uistinu jako dobar meč; da je Đoković i bio na nekoj makar uobičajenoj razini, vjerojatno bismo (najmanje) svjedočili jednom od onih teniskih maratona ili trilera. Sinner je zapravo još jedan korak u svom procesu učinio u posljednja dva mjeseca prošle sezone, kad je, između ostalog, konačno počeo pobjeđivati top 5 igrače u završnicama turnira. i to nemilice: dvaput je stradao upravo Đoković, triput Medvjedev, a jednom i Alcaraz. Bilo je evidentno da nije u nekom hot streaku koji svakog časa može doći kraju, već je naprosto izrastao u boljeg igrača.
Jučer je onda u neku ruku napravio i taj zadnji korak; indikativno je i to da se, kako je i sam kasnije priznao, stisnuo u tie-breaku trećeg seta (kao i na meč lopti), samo da bi se uspio stabilizirati i hladnokrvno iskoristiti ono što mu se nudilo.
Bez obzira na to kako će završiti finale, ne znam što bi se trebalo dogoditi da Sinner ne postane dugogodišnji Grand Slam contender. Mnogi će ga onda označiti i kao velikog favorita u finalu protiv Medvjedeva, ali ne bih se s time složio, pogotovo ne nakon onog što je Medo jučer napravio u meču protiv svog ‘BFF-a’ Sasche Zvereva.
Dolaze bolja vremena
Medo je gubio 2-0 u setovima i činilo se da je, nakon što je prethodno već odigrao nekoliko iznimno teških mečeva, konačno ostao bez goriva. Na početku trećeg seta čak je i svom treneru Gillesu Cervari gestikulirao da su mu noge potpuno otkazale, pa vjerojatno je i Zverev podsvjesno bio malo previše siguran u svoju pobjedu. Doduše, kad si u karijeri prethodno odigrao šest polufinala Grand Slamova — umjesto njih 16, koliko si s obzirom na taj neki krajnji potencijal mogao — onda ti se događa to da takav meč ne znaš privesti kraju. Ne pada mi na pamet reći da je to mačji kašalj, već da se takve stvari vrhunskim igračima jako, jako rijetko događaju.
Ovako je Medvjedev u trećem setu zaigrao puno agresivnije — više izlazaka na mrežu, bliže je stajao na reternu, a odigrao je u tom setu i za sebe nevjerojatnih 10 drop shotova — i preko dva tie-breaka, ali i uz poljubac sreće, uspio se dotegliti do petog, a onda i dočekati da Zverev pukne, znajući i da ima psihološku prednost nad čovjekom kojeg je od 2019. pobijedio u sad već 12 od 15 susreta.
Ukratko, ono što je Medo jučer napravio slično je onome što je Rafael Nadal na istom mjestu u finalu prije dvije godine napravio upravo protiv njega. Uspio je prevariti svoje tijelo, potisnuvši umor i bol, te u konačnici izboriti svoje treće finale Australian Opena. Finale koje su mnogi možda drugačije zamišljali, ali koje zapravo nije nimalo loše. Dapače.
Finale koje je samo još jedna potvrda da za tenis konačno dolaze bolja vremena. Ona u kojima konkurencija zna iskoristiti slabosti tog navodno nepobjedivog Đokovića.
