Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Engleski novi val

U Premier ligi sve je više domaćih menadžera. I to ne bilo kakvih

Jednom kad Britansko Carstvo “konačno potone pod valovima povijesti”, rekao je Sir Richard Turnbull, jedan od posljednjih kolonijalnih upravitelja Adena, “ostavit će za sobom samo dva spomenika: jedan će biti association football, a drugi izraz fuck off”.

Bilo je to sredinom 1960-ih kad su Britanci napuštali posljednje ostatke svog slavnog Imperija. Anegdoti se može ući u trag preko knjige Nialla Fergusona Empire: How Britain Made the Modern World iz 2003. koja je pretvorena i u dokumentarnu seriju, a od tada se začudnom frekvencijom pojavljuje u knjigama o otočkom nogometu. Ne stoga što se Turnbullovo hiperbolično proročanstvo doista i doslovno ostvarilo — jer, naravno, nije — nego zato jer je svijest o preogromnom britanskom utjecaju na povijesni razvoj nogometa diljem svijeta zadnjih godina doživjela određeni revival.

Kao što je to već slučaj s više-manje svim društvenim procesima, akciju slijedi reakcija, a pitanje otvaranja ili zatvaranja prema prekomorskim susjedima oduvijek je lajtmotiv politike i javnog života u Ujedinjenom kraljevstvu. Bilo je to i u kolonijalno doba, a isto je i danas, kad su Britanci na izborima odabrali ne tek jednu od okoštalih parlamentarnih opcija nego i skoru budućnost svoje zemlje izvan Europske unije. Brexitovski procesi i trendovi u Premier ligi ne idu možda uvijek baš ruku pod ruku, ali predstavljaju silnice u široj društvenoj klimi, odnosno njenom klatnu koje se nakon rascvalog otvaranja zajedničkom europskom identitetu okrenulo natrag zatvaranju u sebe.

Novi domaći menadžeri u Premier ligi su ‘zanimljivi’ jer drugačiji niti ne mogu biti ako žele zadržati posao. U eri “personality managera” karizma je ključ

U tom kontekstu, zanimljivo je vratiti se, primjerice, četiri godine unatrag i vidjeti situaciju na klupama premierligaških klubova.

U razdoblju od početka listopada 2015. do sredine ožujka 2016., šest klubova promijenilo je menadžere; četvorica otpuštenih bili su Britanci (Brendan Rodgers u Liverpoolu, Tim Sherwood u Aston Villi, Garry Monk u Swanseaju i Steve McClaren u Newcastle Unitedu). Ne računajući Velšanina Alana Curtisa, koji je sa statusom privremenog rješenja odradio samo par tjedana u Swanseaju prije nego što je u siječnju angažiran Francesco Guidolin, nijednog od Otočana nije zamijenio neki drugi britanski trener. Redom su stigli kontinentalci Jürgen Klopp, Rémi Garde i Rafael Benítez; Joséa Mourinha je u Chelseaju zamijenio Guus Hiddink, a jedina iznimka među ovom šestoricom novih bio je Sam Allardyce, koji je u Sunderland došao umjesto Dicka Advocaata.

Kako je on ranije, još uoči sezone, u West Hamu zamijenjen Slavenom Bilićem, a Nigel Pearson istovremeno izletio iz Leicestera (došao Claudio Ranieri), u jednom trenutku su od 20 ligaških menadžera domaće putovnice imali jedino Allardyce, Crystal Palaceov Alan Pardew te Eddie Howe, menadžer svježe promoviranog Bournemoutha.

Bila je jasna tendencija izostanka vjere u domaće stručnjake, kao i fokus na što veća i što poznatija inozemna imena. Tih su godina britanski treneri u Premier ligi mahom bili prekaljeni veterani poput Harryja Redknappa i Roya Hodgsona te specijalisti za borbu za opstanak poput baš Allardycea ili Stevea Brucea, koji su uvijek mogli naći angažman, ali samo u klubovima koji nemaju nikakvih drugih ambicija. Silaskom sa scene Sir Alexa Fergusona kao posljednjeg velikog britanskog menadžera, Premier liga se dodatno okrenula otvaranju stranim utjecajima i nastojanju da uveze svu trenersku kremu.

U pozadini tog procesa, a sigurno na neki način i pod njegovim utjecajem, počelo se pomaljati nešto što bismo mogli nazvati engleskim novim valom.

Akcija i reakcija: trenutačno Britanci sjede na klupama čak 11 premierligaških klubova, s tim da su i promjene išle u smjeru suprotnom od onog prije četiri godine. Od ljeta do danas nije otpušten nijedan otočki menadžer, a u ligu su istovremeno stigli Graham Potter (Brighton), Frank Lampard (Chelsea) te povratnici Steve Bruce (Newcastle) i Nigel Pearson (Watford), dok je Škot Duncan Ferguson vršitelj dužnosti Evertonova menadžera. Oni su se pridružili već postojećem kontingentu koji čine još uvijek Howe u B’mouthu, Dean Smith (Aston Villa), Sean Dyche (Burnley), opet Rodgers (Leicester) i Hodgson (Palace) te Chris Wilder (Sheffield United). Malo je previše toga da bismo sve pripisali slučaju i normalnim fluktuacijama.

Međutim, važno je nešto drugo. Neki od ovih stručnjaka drastično odudaraju od slike klasičnog britanskog trenera/menadžera; neki od njih su zaista progresivni, svježi i zanimljivi — kao treneri i kao osobnosti.

Lampard, jedini među takvima koji iza sebe ima veliku igračku karijeru, radi izvrstan posao s Chelseajevim baby boomom. Osvojio je prestižnu nagradu za Menadžera mjeseca nakon 100-postotnog učinka u ligi tijekom listopada; zatim je u sudaru s Manchester Cityjem nad-pepao Pepa Guardiolu, ostavivši ga na na ispod 47 posto posjeda lopte, najmanje u njegovoj trenerskoj karijeri. Frankie, kažu, ima jedan od najviših kvocijenata inteligencije zabilježenih među engleskim nogometašima i napisao je čitavu seriju knjiga za djecu.

Čudotvorac Howe spasio je mali Bournemouth s ruba ispadanja iz četvrtog ranga i doveo ga sve do Premier lige, prvi put u klupskoj povijesti, gdje ga uspješno održava. Omiljen je među igračima i među kolegama, neprestano ulaže u sebe (ne samo na strogo stručnom planu — trenutno uči svirati klavir) i očito je da ima nevjerojatnu sposobnost izvlačenja maksimuma iz vrlo ograničenih resursa.

Osloboditelj Potter inovativan je i progresivan trener prvenstveno po svom psihološkom pristupu, a taktički prilagodljiv i vrlo studiozan. Potpisnik jedne od najfantastičnijih bajki u suvremenom nogometu, čovjek koji je švedskog niželigaša izgradio u momčad koja prolazi skupinu Europa lige, ove je sezone imao nekoliko velikih bljeskova; talentom ograničenu momčad drži u sredini ljestvice i nikome ne predstavlja lakog suparnika, a svojom magnetskom osobnošću nastavlja privlačiti poglede iz bogatijih sredina.

Wilder, još jedan koji je svoj klub poveo prema gore na ligaškoj piramidi (Sheffield United bio je u trećem rangu kad ga je preuzeo), stariji je desetak godina od spomenute trojice koja su u svojim ranim 40-ima i privatno manje eksponiran, ali na taktičkom planu najradikalniji i najzanimljiviji. Intenzivni visoki presing i napadački doprinos njegovih bočnih stopera koji idu u overlapping s wingbackovima, nešto što ranije praktično nikad nije viđeno, drže njegovu momčad na sjajnom osmom mjestu ljestvice u prvoj premierligaškoj sezoni.

Zanimljivi su, naravno, i drugi britanski menadžeri, svatko na svoj način; posebno Rodgers iz trenutno drugoplasiranog Leicestera, ali on je već odavno etabliran, a njegov probitak vezan uz suradnju s Mourinhom u Chelseaju i njega teško možemo svrstati u nekakav novi trenerski val, ako se o nečemu takvome može pričati.

Pa — može li se, pitam Jonathana Wilsona, Guardianova kolumnista, urednika magazina The Blizzard i povjesničara nogometne taktike.

“Možemo pričati o tome da su se pojavili novi ljudi koji, prvenstveno Wilder i Potter, razmišljaju drugačije i inovativnije od uvijek iste stare ekipe”, kaže on. “Za šire zaključke od toga možda je u ovom trenutku prerano.”

Ipak, nešto se događa, kako rekoše onomad u Poletu. I ne bi to bilo toliko intrigantno da progresivnost i inovativnost s vremenom nisu postali zadnje što biste očekivali od engleskih trenera. Ne’š ti — u Njemačkoj, Španjolskoj ili Italiji uvijek ima zanimljivih novih trenerskih imena, ali gotovo čitava engleska nogometna povijest je povijest pragmatičnosti. Još praktično od Herberta Chapmana koji je 1920-ih uveo sustav WM, te eventualno i donekle takozvanih Wingless Wonders s kojima je Alf Ramsey 1966. Gordom Albionu osvojio njegov jedini svjetski naslov, engleski nogomet nije svijetu ponudio nikakvu uistinu značajnu inovaciju. I već 30-ak godina engleski treneri nisu globalno relevantni niti mogu dobiti posao u nekom od najvećih europskih klubova kao, primjerice, Terry Venables ili Bobby Robson nekad.

Povijest je to koju je najveći tamošnji nogometno-novinarski bard Brian Glanville u kontekstu odnosa sa stranim utjecajima opisao kao “story of a vast superiority, sacrificied through stupidity, short-sightedness and wanton insularity”.

U ranim nogometnim danima Britanci su se razmiljeli svijetom poput misionara donoseći loptu i u njegove najudaljenije kutove. Njih su zatim, tamo u mladosti spomenutog Sir Turnbulla, slijedili likovi koji nisu više bili misionari, nego revolucionari: ljudi koji su, kako je to lijepo uobličio Rory Smith u podnaslovu svoje knjige Mister, “naučili svijet da pobijedi Englesku u njenoj vlastitoj igri”. Najbolji među njima, kao što su bili Fred Pentland i Jack Greenwell u Španjolskoj, William Garbutt u Italiji i Jimmy Hogan u Srednjoj Europi, napose Mađarskoj, udarili su temelje nacionalnim nogometnim kulturama — i to temelje koji su već u startu, dobrim dijelom i njihovim zaslugama, bili značajno drugačiji od onih otočkih.

Glavni razlog za to iz današnje perspektive zvuči potpuno apsurdno.

Naime, kako je to jednom prilikom naveo Garbutt, “nitko u Engleskoj tada nije želio zaposliti profesionalnog trenera”. Prevladavalo je mišljenje da se nogometne profesionalce u tehničkom i taktičkom smislu više nema što naučiti. Uloga trenera bila je održavati igrače fizički spremnima, poboljšati njihovu snagu, brzinu i kondiciju; u većini klubova se tijekom tjedna malo ili nimalo radilo s loptom i teorija je bila da će je igrači zbog toga biti ‘gladniji’ kad stigne utakmica, odnosno da će zato bolje igrati.

Onima koji se s time nisu slagali i koji su smatrali da se vještine s loptom mogu izbrusiti, a da je taktika nešto više od tada standardnog rasporeda 2-3-5 na terenu, nije preostalo ništa drugo do otići u inozemstvo. Bili su izgnanici, otišli su jer se njihovim idejama u Britaniji nije vjerovalo.

I praktički nitko od tih trenera koji su slavu stjecali izvan Britanije nije dočekao poziv da se vrati u domovinu: dok su u svojim novim zemljama ostavljali takav trag da su im naknadno dizani spomenici, njihovi uspjesi u Ujedinjenom Kraljevstvu nisu mnogo značili jer vjerovalo se i dalje da su izumitelji nogometa prirodno superiorni svim strancima koji neće moći dosegnuti njihovu razinu bez obzira na to koliko i kako trenirali. Nije se to promijenilo ni nakon što je Pentland prvi nagrizao taj mit, kada je 1929. kao španjolski izbornik nanio Engleskoj prvi poraz ikad od neke nebritanske reprezentacije: u Madridu je bilo 4-3 za La Roju.

I čim zabijete lopatu u potrazi za temeljima bilo koje velike kontinentalne nogometne tradicije, po svoj prilici ćete odmah naići na Engleze, sve donedavno praktično anonimne u domovini. Primjerice, na Vica Buckinghama, čovjeka koji je vodio Ajax i Barcelonu, u Amsterdamu ‘otkrio’ mladog Johana Cruyffa te postavio preduvjete za razvoj totalnog nogometa, kao i organizacije razvoja talenata. Odete li još malo dalje u povijest, naići ćete na ime Jacka Reynoldsa, koji je ukupno 24 godine vodio Ajax i toliko se ondje udomaćio da su ga zvali Coach Sjaak.

Negdje će, na europskim marginama, trebati prokopati malo dublje ili uspostaviti posrednu vezu, pa ćete tako naletjeti na Hajdukova ‘pradjeda’ Johna Maddena kao zajedičku poveznicu većine od tuceta čeških trenera koji su u početku vodili klub, ili na Arthura Gaskella, trenera Građanskog početkom 1920-ih koji je prije toga bio Hoganov suigrač u Boltonu.

U domovini, prošlo je čitavo stoljeće, a Carstvo odavno potonulo pod valovima povijesti prije nego što su shvatili da su u međuvremenu na stručnom planu potpuno izgubili korak sa suvremenim nogometom.

Prije šest godina je Greg Dyke, tadašnji predsjednik FA-a, okupio u Londonu široki panel stručnjaka i predstavnika klubova kojima je iznio alarmantne podatke po kojima je, primjerice, Engleska imala tek nešto više od 1.000 trenera na UEFA-inoj A razini, dok je takvih u Njemačkoj bilo 5.500, a u Španjolskoj preko 12.000; na razini Pro licence, Engleska je imala 203 trenera, Njemačka više od 1.000, a Španjolska više od 2.000. Englezi su ovo krenuli mijenjati i u četiri godine nakon otvaranja Nacionalnog nogometnog centra St George’s Park iz njega je izašlo oko 1.300 školovanih trenera koji rade na svim mogućim razinama — u blatu najmanjih provincijskih klubova i na najmodernijim terenima s umjetnom travom u elitnim klupskim akademijama, učeći klince ono što su ih svih prethodnih desetljeća treneri često propuštali naučiti.

Znači li to onda da je ovaj novi val domaćih trenera u Premier ligi posljedica takvih napora? Vraća li se nogomet, nakon stoljetnog lutanja, konačno svojoj kući?

Pa i ne baš.

Daleko veći utjecaj od bilo kakvog društvenog trenda ‘zatvaranja’ ili onoga što je savez mogao dosad napraviti relativno recentnom inicijativom školovanja trenera imala je upravo internacionalizacija Premier lige, koja je sa sobom donijela neke od najboljih i najznačajnijih svjetskih trenera. Zapravo, govorimo li o najužoj eliti, veliku većinu njih.

Izraženi multikulturalizam najbogatije lige na svijetu, kao i njen fokus na kult menadžera, koji je u današnjem hipermedijskom okruženju dosegao ranije neslućene razmjere, znači da su konzumenti naviknuti na određene jako visoke standarde. Karizma je danas primarna roba kojom trguju klubovi i menadžeri; ne možete više doći i igrati 4-4-fuckingtwo, držati se rezervirano i ne ponuditi ništa što će izazvati medijski buzz i trendati na Twitteru, ma koliko uspješni bili — pitajte samo Chrisa Hughtona.

Novi domaći menadžeri u Premier ligi su ‘zanimljivi’ jer drugačiji niti ne mogu biti ako žele zadržati posao. U dobu smo koje su engleski komentatori nazvali “erom personality managera”; karizma je ključ i, uz stručnost i uspješnost, još jedan uvjet bez kojeg ne ide; 15 godina nakon što se The Special One prvi put iskrcao na engleske obale, jedna od njegovih glavnih lekcija postala je dio obvezne lektire i donijela nam superheroje kao što su Intelektualac, Čudotvorac, Osloboditelj i Inovator. Da ih nogometna publika pod utjecajem medija ne doživljava kao takve, ne bi ni bili ovdje nego bi umjesto njih na klupi sjedilo neko strano ime s pričom i imidžom koji pale kod raje.

I hoće li se onda u post-Brexit ozračju zatvoriti dugi povijesni krug, a najveći engleski klubovi pomamiti za engleskim trenerima, osobito ako se Lampardov posao u Chelseaju pokaže uspješnim? Odgovor na to je logičan, a podjednako odražava stoljetnu ironiju engleskog nogometa koliko i recentna društvena kretanja u toj zemlji.

“Najveći engleski klubovi i dalje će željeti apsolutno najbolje, elitne menadžere s europskim iskustvom”, kaže Jonathan Wilson. “A dok god Englezi ne budu opet odlazili u najveće strane klubove, to neće biti oni.”